Bruno Groening (1906-1959)
Bruno Groening - jedan neobičan čovjek



1949. godine pojavilo se ime Brune Groeninga u svjetlu javnosti. O njemu su izvještavali štampa, radio i tjedne novosti. Mjesecima su događaji oko ovog "Čudotvornog doktora", kako su ga uskoro nazvali, bili u središtu pozornosti tek osnovane mlade Republike Njemačke. O slučaju Brune Groeninga bio je snimljen dugometražni film, ovaj fenomen je istraživala komisija sačinjena od vrhunskih znanstvenika, a o njemu se raspravljalo u i najvišim organima i državne uprave. Ministar rada i socijalne skrbi Sjeverno - Rajnske pokrajine Westfalije, dao je tajno pratiti Brunu Groeninga zbog prekršaja lječiteljskog zakona. U protivnom predsjednik vlade pokrajine Bayern zastupao je mišljenje, da se ne smije dozvoliti, da se jedna takva "izuzetna osoba" kao Groening zaustavi i utopi u paragrafima. Ministarstvo unutrašnjih poslova pokrajine Bayern označilo je njegovo djelovanje kao "slobodno djelovanje ljubavi".
U svim društvenim slojevima se često i kontraverzno razgovaralo o slučaju Brune Groeninga. Emocionalni naboji su rasli. Duhovnjaci, liječnici, novinari, pravnici, polititičari i psiholozi, svi su govorili o Bruni Groeningu. Njegova čudotvorna iscjeljenja su bila za jedne, milosrdni poklon jedne više sile, a za druge šarlatanstvo. Ipak istinitost iscjeljenja je dokazana medicinskim istraživanjima.
Bruno Groening je bio običan radnik. Rođen je u Gdansku 1906. a emigrirao je u Zapadnu Njemačku nakon drugog svjetskog rata kada se kao izbjeglica vratio u domovinu. Živio je radeći različite poslove, bio je tesar, lučki i tvornički radnik, poštar i elektro-monter slabe struje. Iznenada se pojavio u središtu javnog interesovanja. Vijesti o njegovim čudotvornim iscjeljenjima širile su se cijelim svijetom. Iz svih zemalja dolazili su bolesnici, stizala su pisma sa molbama za pomoć i razne druge ponude. Desetci tisuća tražitelja pomoći hodočastili su tražeći pomoć. Revolucija u medicini je sebi krčila put.
Ipak i sile koje su ga željele uništiti širile su svoje djelovanje. Utjecajni liječnici, pravnici i bivši suradnici svrstavali su u službu onih, koji su htjeli prekinuti djelovanje Brune Groeninga. Slijedile su zabrane djelovanja a započeli su i sudski procesi. Sva nastojanja skrenuti njegovo djelovanje u uredan tok nisu uspijevala. Jedni su pružali otpor koristeći mjerodavne društvene snage, dok su drugi koristili slabost ili pohlepu za novcem njegovih suradnika. Kada je Bruno Groening umro u siječnju 1959. u Prizu, posljednji sudski proces protiv njega bio je u punom zamahu. Proces je obustavljen a konačna presuda nije izrečena. Mnogo pitanja je još ostalo otvoreno.

Učenje Brune Groeninga temelji se na postojanju duhovnih snaga koje djeluju na ljude. Utjecaj ovih snaga je veći nego što to većina ljudi i naslutiti može.
Bruno Groening uspoređuje čovjeka s baterijom. U dnevnom životu svatko od nas troši snagu. Ipak nova životna snaga koja nam je neophodno potrebna se najčešće ne prima dovoljno. I budući da jedna prazna baterija nije sposobna za funkcioniranje, isto tako i ljudsko tijelo u kome nema snage ne može ispuniti svoje zadatke. Napetosti, nervoze, strah od života i na kraju bolest - to su posljedice.
Bruno Groening je objašnjavao kako pojedinac može ponovo obnoviti svoje zalihe snage, odnosno energije. Važna pretpostavka je da čovjek mora uvijek misliti na dobro, a također i to da mora postojati volja za zdravljem. Čovjek je sa svih strana okružen valovima zdravlja i on ih samo treba primiti u sebe. Prema Bruni Groeningu ne postoji neiscjeljiva bolest, a što potvrđuju i liječnički provjerena uspješna izvješća. Iscjeljenja se ovdje događaju duhovnim putem i ista nisu povezana s fizičkim tijelom Brune Groeninga.
Kako bi se primila Heilstrom potrebno je da tražilac pomoći sjedi s dlanovima otvorenim prema gore. Ruke i noge se ne smiju križati kako se tok od Heilstrom nebi prekidao. Razmišljanje o bolesti kao i brige treba najozbiljnije spriječiti, potrebno je misliti na nešto lijepo jer to uistinu pomaže.
Kada Heilstrom teče kroz tijelo, ona prolazi i kroz organe koji su opterećeni bolešću i tada dolazi do čišćenja i iscjeljujućeg djelovanja. Pri tome može doći do bolova koji ukazuju na to da dolazi do čišćenja tijela. Budući da bolest nije ono što Bog želi vašem biću, postupno dolazi do njenog odstranjivanja iz tijela. U pojedinim slučajevima to se može i spontano događati. Potrebno je također da čovjek više nije u svojim mislima opsjednut bolešću, treba misliti na to da za Boga ne postoji "neiscjeljivo".
Kako bi i u buduće zadržali zdravlje, prijatelji Brune Groeninga se svakodnevno Einstellen na prijem Heilstrom. Zdravo tijelo predstavlja osnovu za život u skladu sa samim sobom, s drugim ljudima kao i s prirodom.
Cilj učenja Brune Groeninga je da bolesnog čovjeka učini čovjekom koji se raduje životu i koji je slobodan od tjelesnih i duhovnih opterećenja.

Uz ime Bruno Groening neodvojivo su vezani i događaji iz Herforda koji su se dogodili u ožujku 1949. godine. Tada je uspjeh iscjeljenja devetogodišnjeg Dietera Hülsmanna, koji je godinama patio od progresivne mišićne distrofije (neiscjeljive bolesti kod koje mišići postaju sve slabiji, a u nekim slučajevima već u ranim godinama uslijedi smrt), označio početak javnog djelovanja koji seže do danas.
Dr. phil. Kaul u svojoj knjizi "Čudo iz Herforda" izvještava:
"Na tisuće bolesnih, među kojima su i oni s vrlo teškim i trajnim bolestima, dolaze u mali gradić u pokrajini Westfalen među čijim zidovima se krije čudotvorni liječnik. Autobusima, kamionima, autima i pješice, konjskom zapregom i biciklima, na dječjim kolima (tarnicama), u invalidskim kolicima i bolničkim kolima, – danonoćno dolaze mase ljudi u Herford na Wilhelmov trg (…) prema kući broj 7, u kojoj je Bruno Groening dobio smještaj od roditelja djeteta koje je on iscijelio. Ljudska bijeda, koja se tu očituje, potresna je i bezgranična. (..) Slijevaju se tu iz svih dijelova Njemačke, (…) iz svih gradova i slojeva, Amerikanci, Englezi, Belgijanci, Švicarci, Šveđani, Mađari, Poljaci, čak i Cigani, koji se nakon uspješnog iscjeljenja jednog njihovog nijemog djeteta okupljaju tu u većim grupama."
On nadalje piše:
"Moje izvješće odgovara stvarnosti i drži se samo onoga što sam mogao vidjeti vlastitim očima. Išao sam također i za glasinama i razgovarao s iscijeljenima. I sam sam stajao u masama onih, koji su tražili iscjeljenje, ispred kuće na Wilhelmovom trgu u Herfordu. Jednu cijelu noć sam boravio u kući "čudotvornog doktora" i iz neposredne blizine sam promatrao sve što se tu zbivalo. Razgovarao sam s svećenicima i liječnicima. (…)U Herfordu sam živio tri dana i noći, radio sam, istraživao i pokušavao pronaći odgovor na pitanje o misteriju iz Herforda koje danas pokreće već milijune ljudi."
Na kraju je dr. Kaul sažeo svoje rezultate u slijedećim riječima:
"Nitko ne može osporiti da je Bruno Groening iscijelio već mnoge bolesnike koji su do sada slovili za neiscjeljive. Školsko znanje žuri da objasni da to nije ništa izuzetno, već da se radi o oboljenjima koja svoje korijene imaju u oblasti duševnog. Ali zašto je školska medicina u ovoj metodi liječenja imala do sada tako malo uspjeha, o tome se ne govori. Ili su ti slučajevi tako rijetki da se o njima radije sasvim šuti? ´Nova iscjeljujuća metoda` u Herfordu je u svakom slučaju vrijedna pažnje koja joj se ukazuje,"
Državne ustanove nisu mogle dijeliti ovo oduševljenje. Mjesni zdravstveni zavod dopustio je Bruni Groeningu u najpovoljnijem slučaju mogućnost utjecaja na duševna oboljenja. Kratko nakon njegovog javnog djelovanja u Herfordu zabranjeno mu je iscjeljivanje.

..."Umrijeti moraju svi ljudi, tako i ja, ali ja neću biti mrtav. I ako me tada pozovete, doći ću i pomagati dalje, ako Bog hoće", predvidio je Bruno Groening.

1953 je osnovana "Groeningova udruga" koja je za svoje djelovanje trebala imati zakonsku podlogu. Sada je Bruno Groening govorio onima koji su tražili iscjeljenje unutar pojedinačnih zajednica (mjesnih grupa) Groeningove udruge u Njemačkoj i Austriji.
Budući da su se i dalje događala iscjeljenja, 1955. godine je ponovo pokrenut protiv njega postupak. Pripreme za glavnu raspravu protegle su se do sredine 1957. godine. Konačna presuda nije donesena jer je Groening prije završetka spora umro u Parizu 26. 01. 1959.
Mnogi koji su se nadali pomoći, odustali su. Nakon toga zajednice su se smanjile. Ali tada se dogodilo ono nevjerojatno: I dalje su se događala iscjeljenja kao što je on to pretkazao. Nakon duge pauze od početka 80-ih počele su ponovo rasti zajednice pod vodstvom Grete Häusler koja je i sama putem Brune Groeninga dobila iscjeljenja. Od 1992. postoji više od 170 zajednica u cijeloj srednjoj Europi. Sve više ima izvještaja o neobičnim iscjeljenjima Imao sam priliku da neka točno provjerim i mogao sam nedvojbeno potvrditi medicinski neshvatljiv događaj. Otkad sam se uvjerio da ta iscjeljenja počivaju u današnje vrijeme na činjenicama, htio sam više doznati o Bruni Groeningu, njegovoj ličnosti, njegovom karakteru. Putem izjava mnogih svjedoka tog vremena, s kojima sam djelomično mogao i osobno razgovarati, putem osobnih zapisa Brune Groeninga i putem njegovih predavanja koja su zabilježena na tonskoj vrpci, dobio sam jednu vrlo živu sliku o njegovoj ličnosti.
Već je više od pet godina Margarethe Mast (52) iz A. imala teške poremećaje cirkulacije u venama nogu (kronična venozna insuficijencija, CVI) što joj je zadavalo velike probleme.
Izvijestila mi je slijedeće:
"Cirkulacija krvi u nogama je bila loša, krv se nakupljala i kao posljedica toga nastao je veliki zastoj u obadvije noge. Niti jedan trenutak nisam mogla stajati na nogama, a da pri tom ne bih imala osjećaj da će mi se noge raspuknuti. U toplim ljetnim danima bilo bi osobito loše, a pri velikoj vrućini nepodnošljivo. Zbog tog problema potražila sam kućnog liječnika koji je dijagnosticirao gore opisano stanje i prepisao mi najjače kompresivne čarape. Svaki dan sam nosila te čarape. Čim bih sjela, morala bih odmah podići noge na stolac unatoč čarapama.
Zadnje dvije godine više nije bio dovoljan niti stolac da bi se ublažili moji bolovi. Bio mi je potreban veliki stol s jastučićem. Moj kućni liječnik mi je rekao da se ova bolest ne može izliječiti i da on može pokušati održati to stanje uz njegove propise i primjenu nekih stvari kod kuće (naizmjenično tuširanje, trljanje nogu, nošenje ortopedske obuće)"
Osim toga već 25 godina je patila od grčeva u listovima koji su se isključivo pojavljivali noću i opirali se svakoj liječničkoj terapiji. Nadalje je 20 godina imala kroničnu upalu kože lica koja se unatoč mnogim kremama i losionima nije uklonila (propisani su bili u to vrijeme volunimat 20 gr., acidum salicilicum 0,25, glicerin 7,5, eucerin cum aquos AA 50,0, liniolitial – emulzija, aknefug – mlijeko).
Preko 30 godina su je mučili konstantni bolovi u leđima zbog kojih zadnjih 10 godina prije uvođenja u učenje B. Groeninga nije uopće mogla sjediti na normalnom drvenom stolcu. Morala je ostaviti svoj posao, a njezin suprug joj je kod kuće napravio specijalni kauč. Ispod jastučića za sjedenje stavio je masivnu dasku, a naslonjač kauča je napravljen tako da gospođa Mast kod sjedenja mogla zauzetu poluležeći položaj. Zbog smetnje kod cirkulacije u nogama morala je još uvijek držati noge na povišenom položaju.
Liječnici su potvrdili tešku osteohondrozu L 4/5 i L 5/S 1. Raspravljalo se o odlasku u mirovinu, a ortopedski liječnici su to i potvrdili.
Velika ograničenja u svakodnevnom životu, uvjetovana tim oboljenjima, dovela su do depresija koje su bile povezane s dubokom tugom, obeshrabrenjem i sve većim osjećajem bezizlaznosti. Ispunjavali su je osjećaji krivnje prema obitelji i neprekidan osjećaj da je zakazala u životu.
Gospođa Mast:
"Tako nije bilo čudo da se je ova nevolja prenijela na obitelj i da su djeca na kraju imala isto tako tužan izraz lica kao i ja. Taj osjećaj krivnje kojeg sam uzimala kao sasvim normalan mučio me je upravo godinama. Jako sam željela biti dobra majka, ali mi nije uspijevalo. Ta patnja koja je trajala preko dva desetljeća, ovdje se može opisati samo u naznakama. Ma koliko god sam se trudila da okrenem stvari na pozitivno, nije mi uspijevalo. Naprotiv na osnovnu patnju dolazila je druga patnja i nesreće su dolazile jedna za drugom. Svi liječnici, koje sam tih godina konzultirala, nisu mi mogli pomoći."
1988. godine gospođa Mast je doznala o učenju Brune Groeninga. Ubrzo poslije toga nastupila su već prva iscjeljenja: "Nakon uvođenja u učenje Brune Groeninga osjećala sam, izuzimajući kratke prekide, stalno struju u nogama. Ta struja je bila posebno fina i nježna. Prvo bi mi topli žmarci zahvatili donji dio potkoljenica, a zatim gornji dio da bi se na koncu to razlilo po cijelim potkoljenicama. Četiri mjeseca nakon uvođenja u učenje mogla sam skinuti kompresivne čarape. Otada nosim perlonske čarape kao i prije i uobičajenu obuću. Mogu duže vrijeme stajati bez problema. Više se ne pojavljuju nikakvi bolovi. Nakon iscjeljenja ne moram više podizati noge na povišeni položaj."
Gospođa Mast je iste godine, a na moju molbu i 1991. još jedanput otišla na naknadni pregled kod nadležnih kolega. 1991. god. napravljen je pregled doppler-ultrazvukom.
U nalazu je kolega napisao:
"Napravljen je pregled donjih ekstremiteta zbog sumnje na kroničnu venoznu insuficijenciju. Pregled obiju strana doppler-ultrazvukom nije potvrdio CVI. Ne može se uočiti nikakav vanjski varikozitet, točke pritiska venskog toka kao i znakovi tromboze negativni."
Nakon uvođenja u učenje Brune Groeninga nestali su i bolovi u leđima koji su je mučili već tri desetljeća. Ponovo je mogla spontano sjediti i satima na tvrdom stolcu. Sjedila je dnevno osam do deset sati na normalnom drvenom stolcu. Gospođa Mast ponovo može obavljati cjelokupne svoje obaveze kao domaćica i majka. Sedam mjeseci nakon uvođenja nestali su noćni grčevi u listovima koji su je mučili 25 godina. Nakon što je pola godine primala u sebe iscjeljujuću struju, zauvijek je nestala i upala kože koju je imala 21 godinu. Više joj nisu potrebne nikakve masti ni tinkture.
Slično joj se dogodilo s depresijama:
"Otkad sam u zajednici Brune Groeninga, nemam više depresija. Puna sam života. U obitelj je došla radost i jedna potpuno druga osviještenost međusobnih odnosa. Iznutra sam postala mirna i optimistična. Veselim se svakom danu mog novo poklonjenog života. Možemo iskusiti pomoć u svakom pogledu. O tome bih mogla svjedočiti svaki dan iznova. Ne mogu dovoljno reći hvala za ovaj moj novo poklonjeni život."
Kako je sve to moguće putem učenja jednog pokojnika? Sa sigurnošću se ne radi o uobrazilji. Bili su mi dostupni nalazi liječničkih pretraga. Izjave pod prisegom osoba iz okruženja Margarethe Mast svjedoče na vrlo impresivan način njezinu patnju od više desetljeća. Osobno sam sreo iscijeljenu, a i puno drugih koji su se putem učenja Brune Groeninga iscijelili od oboljenja koja su trajala više desetljeća i mogao sam se osobno uvjeriti u njihovo dobro zdravstveno stanje.
Postoji li uistinu veza između današnjih događaja i čovjeka koji je na Traberhofu kod Rosenheima govorio pred 30 000 ljudi o Bogu kao najvećem liječniku?
Kada sam prije nekoliko godina po prvi puta čuo o Bruni Groeningu, osobito sam uočio slijedeće njegove riječi:
"Ne postoji neiscjeljivo, Bog je najveći liječnik."

1953 je osnovana "Groeningova udruga" koja je za svoje djelovanje trebala imati zakonsku podlogu. Sada je Bruno Groening govorio onima koji su tražili iscjeljenje unutar pojedinačnih zajednica (mjesnih grupa) Groeningove udruge u Njemačkoj i Austriji.
Budući da su se i dalje događala iscjeljenja, 1955. godine je ponovo pokrenut protiv njega postupak. Pripreme za glavnu raspravu protegle su se do sredine 1957. godine. Konačna presuda nije donesena jer je Groening prije završetka spora umro u Parizu 26. 01. 1959.

Dana 25. siječnja pao je u komu, a idućeg dana 26. siječnja 1959., u 13:46 sati preminuo je na klinici Henner od raka, kako je to liječnik napisao u osmrtnici.
Je li to doista bio rak? Dr. Bellanger je nakon druge operacije rekao:
"Razorenost Brunina organizma jest grozna, došlo je do potpunog nutarnjeg izgaranja. Kako je mogao živjeti tako dugo i bez užasnih bolova, posve mi je zagonetno."
Bruno Groening je već više godina ranije izjavio:
"Ako mi zabrane djelovanje, iznutra ću izgorjeti."
Pismo koje je dr. Grobon 26. veljače 1959. napisao njegovoj udovici svjedoči o tome kako je Bruno Groening išao kroz ovu gorku sudbinu.
"Ovi (liječnički napori posvećeni Brunu Groeningu) bili su posve prirodni i mogu reći da su bili strahovito potpomognuti hrabrošću, snagom volje i značenjem osobe Brune Groeninga.
Dr. Bellanger se još u prosincu 1974. divio Bruni Groeningu, u jednom svom pismu:
"Bruno Groening je bio čovjek sa srcem, dragocjen čovjek koji se potvrdio; a njegovo dostojanstvo obzirom na patnju i smrt i danas izaziva divljenje."

Mrtvo tijelo Brune Groeninga kremirano je u Parizu, a urna je pohranjena na šumovitom groblju u Dillenburgu.