MI SMO UVEK BILI TVRDI

Mi smo uvek bili tvrdi
a bicemo jos i tvrdji
nema veze sto smo ludi
od nas razum traze ludji

neka kosta kolko kosta
za nas je to mala cena
na sve strane krece posta
nema mozga ni promena

mogli bi nas i pobiti
mogli bismo pasti travu
radje cemo mrtvi biti
neg smeksati ludu glavu

Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju;

Al čežnja dršće kao ptiče golo,
Ko plava pjesma naglo prekinuta,
Ko neko blijedo i beznadno kolo,
Ko bosi prosjak na po pusta puta

Sva ljubav moja nasred ceste kisna
Moje je srce od sedam komada;
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
Nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
Krv u moždane, mozak van da skoči;
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
Tuđinska ženo, samilosne oči.

ulomak jednog mog uratka
posvećen mom anđelu

"...tu sam noć probdjela, a ujutro, oko 5, spremila sam se i krenula kući.
izašla sam iz njegovog stana i doživjela rađanje novog dana.
bilo je nešto nevino u tom jutru. sve je bilo novo...
i ono staro, što je svaki dan isto, tog je jutra bilo novo, mlado i nevino.
hodala sam kroz to jutro i obuzeo me snažan osjećaj krivnje.
...gušila me silina osjećaja....
nisam se osjećala dostojnom kročiti kroz nešto tako nevino sa svojim nevjernim srcem.

gledala sam jutros kako se budi novi dan
a moje srce opet se nije osjećalo dostojnim da živi."

pišem poeziju i novela - počela sam i neki roman, ali mislim da ću u dići ruke od njega
ovo je jedna od meni najdražih pjesmi koju sam zaboravila da sam napisala, a kad sam je pronašla plakala sam kao kišna godina:

ODRAZ

Slomljen osmijeh
na tebi vidim,
slomljeno srce
tiho ti čujem;
još je živo...
Nadam se da ti nije krivo.
Pitam te tiho;
Plačeš li svake noći?
Odgovor mi daju tvoje upale, crvene oči.
U njima samoća prava,
mora koja nije ni san ni java.
Nisi sama, izgovaram glasno,
ali nešto mi tu nije jasno.
Nisi sama, ali te ipak samo odraz u zrcalu tješi;
znači li to da griješi?
Bilo kako bilo,
nisi sama, ponavljam ti tiho.
Nisi sama, glasovi iz zrcala ti kliču.
Ja, Odraz uz tebe uvijek bit ću.
11.11.2006

Jako je lijepa i žalosna, da.

tužna do bola

ma, da... sad malo gledam i nekako su mi sve pjesme takve...

to je valjda bilo takvo razdoblje

Ovo je moja nadrealna faza koja me još drži:

PUT U SVOJOJ KOŽI

Živim sama,
u svojoj koži
što gori
i puca.

Krv se zgruda,
srce štuca.

Stižem se
dok bježim,
zbunjena
i luda.

Previše znam
da bi se vratila
tuda.

Kost se drobi,
um puca.

Sloboda...
20.4.2009

Mislim da poeziju ne pišu srećmi ljudi. Radost je nekako previše... plitka u poređenju s' tugom... *

istina, kad sam psihički stabila ne mogu napisati ni stih, zato kad mi se svijet sruši pjesme dolaze same od sebe... dok kod crtanje druga priča

GHOST SONG


Awake.
Shake dreams from your hair
My pretty child, my sweet one.
Choose the day and choose the sign of your day
The day’s divinity
First thing you see.

A vast radiant beach in a cool jeweled moon
Couples naked race down by it’s quiet side
And we laugh like soft, mad children
Smug in the wooly cotton brains of infancy
The music and voices are all around us.

Choose they croon the ancient ones
The time has come again
Choose now, they croon
Beneath the moon
Beside an ancient lake

Enter again the sweet forest
Enter the hot dream
Come with us
Everything is broken up and dances.

Indians scattered,
On dawn's highway bleeding
Ghosts crowd the young child’s,
Fragile eggshell mind

We have assembled inside,
This ancient and insane theater
To propagate our lust for life,
And flee the swarming wisdom of the streets.

The barns have stormed
The windows kept,
And only one of all the rest
To dance and save us
From the divine mockery of words,
Music inflames temperament.

Ooh great creator of being
Grant us one more hour,
To perform our art
And perfect our lives.

We need great golden copulations,

When the true kings murderers
Are allowed to roam free,
A thousand magicians arise in the land
Where are the feast we are promised?

Neopisano

Zašuti...
Gledam i ne vjerujem.
Mislim i pretjerujem.

Molim te, šuti.
Šuti i slušaj
tihi zvuk srca što puca.

Ne boli,
samo šuti
i moli
da nas oči varaju
dok se drugi pretvaraju.

Molim te, šuti
i gledaj kako se svijet
ruši
u magli naših riječi.
16.6.2009

Poezija prodire duboko u psihu, to je
obraćanje svom dubokom "ja" , punom tajnovitosti,
nedefiniranosti, groze, tamnih i nejasnih slutnji ali i ugode i lijepote...
U pjesmama zapravo želim dati nov osjećaj ljepote,
koji je u meni samom omogućio da otkrije nepogrešivi
izraz vlastite i unuverzalne duše.
Da li želite da u izboru motiva, izraza, jezika,
ugođaja i atmosfere budete potpuno nova i izvorna pjesnička
ličnost svojeg vremena? Svi smo potencijalni umjetnici, pjesnici...
Otkrijmo potencijal beskonačnog i potencijal duha ...

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina
Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti…