ako je neko dovoljno jak psihicki nece imati problema.

pa ja sam kao mali preziveo bombardovanje od strane eu i amerike, prvih par dana sam blejao u kuci tj nisu me pustali da izlazim napolje, nekad nekad sam bezao kroz prozor bas kad se smorim. Kasnije mi moji nisu ni zabranjivali...

A vecina nas ovdje je kao ne tako mali dozivjela napad agresora i visegodisnji rat pa se i dalje ne bih niti usudila dati onakvu izjavu kao sto si ti dao.

kada je bio rat 90-ih...bila sam u vrticu...tocno se sjecam zavijanja sirena i padanja bomba uzasan osjecaj morali smo trcat susjedi u podrum...

Da...rat ko rat...i onaj tko je imun na takve strahote, tko je bio na prvoj liniji i na koga to nije ostavilo makar neki dojam, po mom misljenju, je prije nesto naopako s njime/njom nego s nekim tko je na sve imao neku reakciju kasnije...to je sve sto sam htjela istaknuti.

citao sam opise nekih vojnika iz prvog svetskog rata. "...Posle vise jurisa i pokusaja proboja fronta, mnogi od nas a i od njihovih vojnika rastrkali su se izmedju dva rova. Nocu smo culi njihove krike kako dzeparaju po mrtvim i jedu ih. Sami krici su uteravali strah u kosti a kamoli taj prizor..."
Mozda zvuci gadno ali je istinito, na neke rat ne deluje uopste a na neke ostavi strasne posledice. Kazu u ratu nikako ne pokusavaj da razmisljas, radi ono sto su te ucili i nista vise. Ako pokusas da razmisljas, poludeces.

a morat ces razmisljat ak oces prezivjet :/

U ratu se stvari desavaju previse brzo tako da ako toliko brzo vidis tj dobijas informacije o tome sta si videla i pokusas da razmisljas poludeces.
Da li si mozda cula da je neki naucnik preziveo rat i da je ostao normalan?

ja sam u biti rat i dobro preživjela, moji su se igrali s nama kao da se skrivamo od zrakoplova kad su pokrivali prozore vrečama pjeska, a kad bi se čula uzbuna mama bi obavezno viknula: pauza za ručak
tako da ja rat kao rat nisam doživila kao stvarnost dok nisam vidjela dokumentarac o Vukovaru, tada sam doživjela nekakav slom unutar sebe, pogotovo zato jer je na dokumentarcu bila djevojčica s kojom sam se igrala dan prije...

Rat je strašna stvar, samo nekima to odmah dođe do svijesti, kod nekih potraje. Obično su djeca sklonija manje ozbiljno shvatiti opasnost, mislim da je to stvar iskustva. Upoznala sam mnoge ljude traumatizirane još prethodnim ratovima, to nikad ne nestaje u potpunosti, te traume.

znam...
moj tata se potpuno promjenio
prije je bio neki frajer, ulične bande, tamburica, slikanje i takve stvari (koliko mi je pričala teta), a poslije miran, tih, niti priča o tome, tek je prije godinu dana počeo