...Kaze se da istina dolazi iz mnogih izvora, ne samo jednog...ja pokusavam pomalo od svega poslusati, procitati, prodiskutirati jer se nikad ne zna ko je u pravu, ali se zna da nitko nkraja i u svemu u pravu. Zato nisam pobornik niti jedne teorije niti pripadam iti jednoj skupini icega jer me strah da me to ne ogranici u saznavanju...

Znam da nitko ne moze dokazati ove stvari jer nekome je nesto dokaz, drugi trazi puno vise, ali smatram da za neke stvari i nije potrebno dokazivanje nego vjerovanje jer ako svi vjerujemo da vidimo plavo nebo, onda je to nebo zaista plavo. I sad kako razluciti je li nebo plavo zato sta je ili je to samo proizvod nase kolektivne svijesti?

Kazu znanstvenici da mozak ne moze razaznati pravu sliku od one umisljene jer ne vidimo ocima nego mozgom.
Ne znam je li ko cuo za pokus Treci covjek; tipa su hipnotizirali i rekli mu da kad ga probude, treci covjek koji je s njima bio u prostoriji, nece vise biti tu jer je nestao.
Probude ga, a ovaj ipak vidi tog treceg covjeka.
Nakon toga mu kazu da ce ga opet hipnotizirati i kad ga probude, tog treceg covjeka nece biti tu jer ga je u medjuvremenu netko zvao na hitni sastanak.
Probude ga - i ovaj ne vidi treceg covjeka.
Kazu tom trecem da pocne hodati po sobi i pomicati predmete, a ovaj hipnotizirani pocne panicariti jer je vidio da se predmeti pomicu, ali ne i ko ih pomice...morali su ga probuditi jer je poceo histerizirati.
Zakljucak pokusa: u prvom slucaju, hipnotizirani je vidio treceg covjeka jer nije VJEROVAO da ljudi mogu tek tako nestati.
Ali u drugom slucaju, bilo mu je sasvim prihvatljivo da je treceg zvalo na sastanak i njegov mozak je automatski vidio ono u sto je VJEROVAO.
Kazu da se to dogodilo i juznoamerickim domorocima kad su prvi kolonijalisti poceli stizati brodovima; njihove oci nikad nisu do tada vidjele nesto slicno ogromnim brodovima i njihov mozak to nijr mogao definirati, a time ni vidjeti. I da su zato pokoreni jer nisu bili pripremljeni - jer su gledali, a nisu VIDJELI

Mozda zato neki ljudi vide i aure i aliene i duhove, a neki ni najblizu rodbinu....

Vjera i ljudski mozak su jebene stvari....

Lijepo rečeno...
...međutim, ja ti primjerice vjerujem i u auru, duhove i Boga, dapače radim na način kao da normalno postoje, a nikad ih nisam vidjel...

...Da, i meni je draze vjerovati u postojanje aliena i duhova nego u rodbinu...

Hex, ne znaci da ih neces vidjeti...

bas sam nekidan gledao dokumentarac u kojemu se spominje to s americkim domorocim i Kolumbom....kao Kolumbo je bio usidren s brodovima ispred obale ali indijanci te brodove nisu mogli vidjeti vec su samo mogli vidjeti nesto kao anomaliju ili recimo izmaglicu vidjeli su da nesto tamo ima ali nisu mogli raspoznati sto.....i onda je poglavica poceo dolaziti svaki dan na obalu i gledati prema brodovima ne bi li skuzio o cemu je rijec i na kraju je uspio vidjeti da su to veliki brodovo i otisao je u selo i rekao svima i onda su svi bez problema mogli raspoznati brodove....
tako nekako sam ja to sve skuzio.....

Da, samo dok su ovi skuzili brodove, a kasnije i cudne bijelce, ovi su ih vec pokrstili i porobili...

o nevcidljivosti na praktični način lijepo piše u knjizi koja se zove Celestinsko proročanstvo...meni se osobno dogodilo nešto slično...podigao sam svoju frekvenciju na višu razinu, pa sam uspio biti nevidljiv drugima...
...a što se tiče čudnih ljudi, osjećaj je vjerojatno bio uzajaman kad su "bijelci" došli u Ameriku i vidjeli kao američki domoroci žrtvuju ljude u tisućama...sasvim sigurno su se zgrozili gledajući kako obezglavljena tijela padaju niz piramide, te isto tako sasvim sigurno imalo pravo smatrati da su došli u sam pakao, a jedini izlaz iz toga je bio pokrštavanje...ja naravno ne branim konkvistadore...smatram da je nerazumijevanje bilo obostrano, a na kraju je pobijedila slabije naoružana, manjinska, discipliranija vojska... s jedne strane za Corteza se može reći da je bio naivni idealista, dok je s druge strane Pizaro bio pravi krvnik..

pobili su ih velikim boginjama, točnije pokrivačima zaraženim velikim boginjama, sorry zbog offtopica

...Ajmo se mi sad vratiti na temu...


"...U terapiji IADC-om (inducirana komunikacija s mrtvima. op.a.), od osobe koja žaluje zbog nečije smrti traži se da se izravno fokusira na žalost za vrijeme pokreta očima. U tipičnom IADC-u pacijenti vide umrlu osobu, i ta umrla osoba govori im da je sve u redu i da ne trebaju tugovati. U određenom broju slučajeva, umrli su otkrili informacije koje pacijentu dotada nisu bile poznate. Terapija djeluje na ljudima svih uvjerenja, uključujući ateiste i skeptike. Konačni rezultat je da većina pacijenata prevlada svoju žalost.

Botkin je prilično siguran da brojni pacijenti koji su imali koristi od ove terapije nisu sanjali, zamišljali, fantazirali ili možda halucinirali, ali ne želi spekulirati o tome jesu li pacijenti zaista u dodiru sa svijetom duhova. Kakvo god bilo objašnjenje, prema Botkinu, to djeluje u barem 70 posto slučajeva.



Iskustva s IADC terapijom


Botkin je slučajno otkrio IADC za vrijeme seanse s pacijentom kojem je, zbog privatnosti, dao pseudonim «Sam». Dok se borio u Vijetnamu, Sam se sprijateljio s 10-godišnjom vijetnamskom djevojčicom po imenu Le, koja je ostala siroče. U stvari, odlučio je da će posvojiti Le i odvesti je kući. Jednoga dana, dok su Sam i drugi vojnici pomagali Le i drugoj djeci bez roditelja da se ukrcaju u kamion kako bi ih odvezli do sirotišta, našli su se pod napadom neprijatelja. Kad je Sam otkrio Leino beživotno tijelo u blatu iza kamiona bio je slomljen, i žalost je ostala s njim sve do te seanse s Botkinom 1995.

Za vrijeme EMDR-a, Sam je vidio Le kao prelijepu ženu s dugom crnom kosom u bijeloj haljini, okruženu blistavom svjetlošću. Le mu se obratila i zahvalila mu se što se brinuo o njoj prije njene smrti. Sam je bio ekstatičan. Bio je uvjeren da je upravo razgovarao s Le i da je osjetio njene ruke oko sebe.

Botkin je u početku pretpostavljao da je Sam imao halucinacije; zabrinuo se da je Sam izgubio sposobnost razlikovanja fantazije od stvarnosti. Ali nakon što je još nekoliko pacijenata opisalo slična iskustva, Botkin je odlučio eksperimentirati.

Njegov prvi namjeno inducirani IADC bio je s pacijentom po imenu Gary, čija je kći Julie umrla s trinaest godina. Budući da je pri porodu pretrpjela težak nedostatak kisika, Julie nikada nije razvila mentalne sposobnosti iznad razine šestomjesečnog djeteta. Nakon što je dobila srčani napad i bila hitno prebačena u bolnicu, priključena je na aparate za održavanje života. Kako je kasnije pokazivala neke znakove da je u stanju disati sama, skinuli su je s respiratora. Borila se za dah i umrla na Garyevim rukama.

«Suze su se slijevale niz Garyeve obraze dok mi je pričao svoju priču», sjeća se Botkin. «Objasnio sam mu moju novu proceduru i pitao je li voljan probati. Rekao je da je spreman ako ja mislim da mu to može pomoći, ali bio je uvjeren da na njega neće djelovati jer je ateist i ne vjeruje u takve stvari.»

Nakon što ga je Botkin proveo kroz cijelu proceduru, Gary je sklopio oči. «Kad je otvorio oči, izgledao je zapanjeno», Botkin nastavlja priču. «Zatim je rekao, 'Vidio sam svoju kćer. Veselo se igrala u vrtu, punom živih i blještavih svijetlih boja. Izgledala je zdravo, i činilo se da se kreće bez fizičkih problema koje je imala za života. Pogledala me i mogao sam osjetiti njenu ljubav prema meni.' Nakon toga smo razgovarali o njegovom iskustvu. Gary je bio uvjeren da je njegova kći još uvijek živa, iako na potpuno drugačijem mjestu.»

Ali Garyev začuđen izgled tada se pretvorio u vidnu tugu. Kad ga je Botkin upitao što nije u redu, Gary je odgovorio da je još uvijek tužan jer mu nedostaje njegova kći. Botkin je tada primijenio još jedan set pokreta očiju i zatražio od njega da zadrži tu misao u umu. Gary je sklopio oči i mirno sjedio nekoliko trenutaka. «Kad je Gary otvorio oči, bio je nasmiješen», priča Botkin. «Rekao je, 'Opet sam bio u vrtu i mogao sam vidjeti kako me Julie gleda. Rekla mi je, «Ja sam još uvijek s tobom, tata».'» Gary je rekao Botkinu da Julie nije mogla govoriti dok je bila živa. Otišao je sa seanse osjećajući se sretno i ponovno povezano sa svojom kćeri.

Godinu dana kasnije Botkin je kontaktirao Garya, koji mu je rekao da se još uvijek osjeća povezano sa svojom kćeri. Garyevo novo uvjerenje bilo je da «ljudi zapravo ne umiru; samo preuzmu drugi oblik i žive na drugačijem mjestu, koje je predivno».

Jedan veteran Vijetnamskog rata dobrovoljno je ispričao svoje iskustvo s IADC-om za ovaj članak, iako radije želi ostati anoniman. Zvat ćemo ga «Mark». Kao pilot borbenog helikoptera, Mark je ubio mnogo ljudi tijekom svojih 18 mjeseci u Vijetnamu, ali sukob koji ga je najviše mučio uključivao je četiri čamca puna vijetnamskih vojnika. Bez oznaka i zastava, čamci su nedopušteno uplovili u vojni kanal. Mark i još četiri borbena helikoptera pod njegovim zapovjedništvom napali su čamce i «raznijeli ih po vodi». Sjeća se da je vidio kako tijela lete zrakom. Dva tjedna kasnije obavijestili su ga da su to bile prijateljske trupe. «To vam ostane u umu i stvarno vas opterećuje», jadao se Mark, dodajući da je bio oboren sedam puta i dvaput ranjen.

Mark je 2002. zatražio liječenje od PTSP-a u bolnici za veterane. Kad mu je terapeut objasnio proceduru IADC-a i upitao ga bi li je želio isprobati, bio je više nego spreman. Nakon što su izveli pokrete očiju, Mark se fokusirao na nesreću s čamcima.

«Tada se dogodilo da sam vidio kako prema meni ide formacija Vijetnamaca», priča Mark, sa sjećanjima koja su još vrlo živa u njegovom umu. «Zanimljivo je to što su bili u ruskoj formaciji, a ne u američkoj. Dvojica zapovjednika istupila su naprijed i počela mi govoriti na vijetnamskom.» Mark ih nije razumio dok nisu izveli još jednu seriju pokreta očiju. Oni su nastavili pričati na vijetnamskom, ali Mark je nekako telepatski znao što govore. «Oni su rekli da razumiju da sam napravio ono što sam morao napraviti i da mi to ne zamjeraju, da se sada nalaze na boljem mjestu i da ne brinem o tome. Zatim su odmarširali dalje. To je bilo stvarno cool, i velik teret pao je s mojih ramena.»

Na drugoj seansi IADC-a, Mark je vidio kako neka žena drži njegovog prvog sina, koji je umro kao beba 1978. Budući da je bio fokusiran na dječaka, nije odmah prepoznao da je ta žena njegova pokojna majka.

Na toj seansi dijete nije govorilo, ali u kasnijim seansama dječak se ponovo javljao, prvo kao tinejdžer, a onda kao odrastao mladi čovjek. «Moj sin mi govori, 'Ne brini, tata, dobro sam. Uskoro ću te opet vidjeti.' Nisam znao što da mislim o tome, hoću li uskoro uskoro umrijeti ili što, ali bilo je vrlo umirujuće.»

Mark je također ponovno proživio jedan od svojih padova s helikopterom, uključujući i bol i intenzitet bola. Trudi se opisati slike. «Kvalitet i jasnoća slika puno su veći nego u snovima. One su apsolutno trodimenzionalne i ostaju s vama.

Morate to proživjeti da biste znali kako je. To nije kao hipnoza. Uplašit će vas, ali je stvarno nešto. Glavna stvar je to što vam daje osjećaj razrješenja, i život ima više smisla nakon što ste doživjeli te stvari. Postoji osjećaj kontinuiteta. To je vrlo utješno.»

Ivana Ruperta, još jednog veterana Vijetnamskog rata, godinama su mučila sjećanja na pokolje u Vijetnamu. Kao ratni fotograf, pozvan je rano jednog jutra da snimi ostake raznesenog vijetnamskog autobusa. «Posvuda su bila razbacana tijela i dijelovi tijela», sjeća se, «ali ono što mi se stvarno urezalo u sjećanje bila je jedna mlada trudna žena. Mogla se vidjeti beba i pupčana vrpca koja ih je povezivala.»

Taj prizor se Rupertu mnogo godina stalno iznova vraćao u snovima, sve dok se nije podvrgnuo IADC terapiji s Botkinom. Posebno ga je mučilo što je u tom trenutku bio više usredotočen na snimanje dobrih fotografija nego što se osjećao loše zbog događaja kojem je bio svjedok. Tijekom IADC-a, ta je Vijetnamka komunicirala s njim. «Rekla mi je da se nalazi na puno boljem mjestu i pomogla mi je shvatiti da nisam čudovište kakvim sam se smatrao. Rekla mi je da me ne krivi ni za što.» Rupert ne može sa sigurnošću reći da li je žena govorila na vijetnamskom ili na engleskom. «Bila je to neka vrsta komunikacije uma s umom, srca sa srcem», objašnjava, dodajući da više nema grozne snove povezane s tim prizorom.

U Rupertovom umu nema nikakve sumnje da je zaista komunicirao s tom ženom iz Vijetnama. «Bio sam vrlo skeptičan kad mi je to prvi put objašnjeno», kaže. «To mi je zvučalo kao hrpa vradžbina, hokus-pokus, ali to je bila prava stvar. Siguran sam da nisam halucinirao i nisam bio hipnotiziran. Bilo bi mi drago kad bi to VA [Državna uprava za veterane] razmotrila i ponudila drugima. To bi donijelo puno mira mnogim veteranima.»"

vise puta sam sanjala kako ce mi iz obiteljii netko umrijeti. talo se bilo i dogadjalo koko je bilo u snu .znala sam sanjati tko ce pobijediti u nogometu i sa koliko, brojeve lota itd.

imala sam radi toga problema , svoju sposobnost sam ignorirala tako da su snovi prestali.

posela sam se sve vise baviti sa misterijama. nadam se da cu ponovno ih dobiti

jel znate kako mozete najlakse kontaktirat s mrtvima? birajte broj 0 i javit ce se informacije i pitat kojeg tocno mrtvaca zelite

dobar ti je

Mislim da komunikacija s mrtvima bas i nije najbolja ideja...duse imaju svog posla u tom razdoblju...

Ova priča dogodila se mojoj prabaki. Kao dijete od 4,5 godina ostala je siroče i nju i braću i sestre dodijelili su rodbini koja ih je iskorištavala i maltretirala. Živjeli su u selu na bosansko-hrvatskoj granici,to je bilo oko 1912... Poslali su ih da rade u rudnik. Prabaka je tad imala oko 7,8 godina kad se jedne večeri iz rudnika vraćala kući i izgubila se u šumi. Plakala je i strahovala da će pojesti neka životinja jer tamo je bilo i vukova i medvjeda. Kaže da se nakon nekog vremena pred njom pojavila bijela golubica. Usred noći u šumi, i letjela je nisko ispred nje,vodeći je. Prabaka kaže da se s njom osjećala sigurno i zaštićeno. Golubica ju je odvela do ruba šume,blizu kuće i tad je odletjela. Kad je došla kući razmišljala je o tom fenomenu i kaže da se nije mogla oteti dojmu da je golubica zapravo bila njena mama koja je pazila na nju. Cijelog svog života ostala je pri toj tvrdnji,i ja joj vjerujem premda su joj mnogi rekli da je golubicu samo umislila od straha. Međutim,nije jedina kojoj se nešto takvo dogodilo,ima ljudi sa sličnim iskustvom. Ja joj vjerujem,a priča je zanimljiva pa sam je baš tila podijelit s vama