Sjecam se jedne knjige nekog americkog sociologa koji kaze da je prosjecna moderna porodica produkt drustvenog proracuna. Nametnuti model porodice (roditelji + 2 djeteta) ustvari je medijski promovirani ideal koji producira onoliko drustveno korisnih subjekata (citaj - djece) koliko odredjenom drustvu trenutno treba.
Znaci - dijete jeste drustveno dobro, jer mu je potrebno i sluzi mu.
A ovo privatno je samo teorija, milozvucna prica za roditelje.


Ja opet mislim da su djeca prije svega privatno "vlasnistvo". Drzava se ponekad moze umijesati u porodicne stvari, kada moze doci do zloupotrebe, kriminala,.. ali uglavnom ne treba da ima ikakvog upliva.
Roditelj ima apsolutno pravo da formira dijete u apsolutno sto god hoce, odlucuje o djetetovoj religiji, vidjenju svijeta...
Postoje neki znacajni uticaji u "drustvu" - nivo obaveznog skolovanja i slicno...
Sto ce reci: Djeca jesu javno i privatno dobro (osim kada postanu stetocine).
Isto tako se pitam,cije je 17-godisnje musko dijete u slucaju rata?

U zemljama kao sto su nase Balkanske kazu,djeca su nase najvece bogastvo, i ove godine se ocekuje dobar izvoz!

Kakvo je vase misljenje,jesu li djeca privatno ili drustveno dobro?

e jbg sad

Ja uopce nebi o ljudima na ovaj nacin razgovarao. Za mene je svaki pojedinac svoje "vlasnistvo". Nema veze dali je rijec o dijetetu ili odrasloj osobi. Drustveno dobro moze biti neki park u sumi ili nesto slicno. Nesto od cega drustvo ima koristi.

Drustvo nema od dijece nikakve znacajne koristi. Ustvari. Ako cemo na taj nacin govoriti, onda mogu biti jedino trosak. Kasnije, kada odrastu, drustvo moze imati koristi od njih.

Svi smo mi na neki nacin drustveno dobro, ali mislim da netreba na taj nacin gledati na ljude i na ostala ziva bica. Mi smo clanovi jedne zajednice u kojoj svi imamo koristi jedni od drugih.

Niti ja ne klasificiram ljude (djecu) sa aspekta privatnog ili društvenog dobra tj. vlasništva.
Takve podjele me previše asociraju na društvena poduzeća, ustanove i sl., dakle na nešto "neživo".

Slažem se da roditelj ima pravo odgajati svoje dijete onako kako misli da je najbolje, ali ne bi rekla da ga smije formirati u "apsolutno što god hoće".

Mislim da to niti ne bi bilo u redu, budući da ima puno neodgovornih i nemarnih roditelja, time sve više nevoljene i neželjene djece koja se tako i osjećaju i upravo oni u prosjeku inkliniraju kriminalu.

Zato država i socijalne službe radi zaštite djetetovih prava sasvim opravdano imaju pravo unaprijed reagirati, ako smatraju da roditeljski odgoj/podizanje djeteta nije adekvatan ili se kosi sa njegovom dobrobiti.
U tome u potpunosti podržavam svaku intervenciju nadležnih tijela.

Roditelji imaju pravo odgajati dijete u duhu vjere kojoj pripadaju i sigurno je da će cjelokupnim odgojem utjecati na njegovo vidjenje svijeta, ali djeca nisu "kreacija roditelja", već živa bića koja će danas-sutra misliti svojom glavom, neovisno o roditeljskom odgoju i stremljenjima.
Zato mislim da roditelji ni uz najveći napor neće imati "konačnu odluku" u vidjenju svijeta svoga djeteta, jer to se ne može nametnuti.

Što se tiče državnog modela, optimalnih dva djeteta, sigurno je da država vodi odredjenu politiku i statistike na temelju kojih radjanje djece potiče u odredjenom smjeru, ovisno o potrebi ekonomije neke države.
To je općepoznata činjenica.
U Hrvatskoj se tako potiče pronatalitetna politika, u Kini se propagirala politika jednog djeteta.
U tome ne vidim ništa sporno, jer naposljetku roditelji odlučuju o radjanju svoje djece, ali oštro osudjujem rigorozne, ekstremne kazne u slučaju nepoštovanja "državnog modela".

Ukratko, podržavam kompromisno gledište kad su u pitanju djeca.
Roditeljima dajem pravo da odgajaju svoje dijete(privatno), ali ne isključivo kao "svojinu", a državi/nadležnim službama mogućnost da roditelje zakinu u tom pravu, kad nije u skladu s dobrobiti i pravima djeteta.

Smatram da djeca, kasnije odrasli ljudi pridonose "privatnom i društvenom dobru".

Athena, sve si rekla
ja bi se samo osvrnila na onih 17 tj. 18 u našoj državi. uvijek sam se ježila te pomisli da moram sina poslati na odsluženje vojnog roka, i često sam se pitala da li time vraćam dug koji sam dobila u obliku dječjeg doplatka.
moram reći da mi je laknulo kad je ta obaveza ukinuta jer sam prije toga imala osjećaj da je to moje dijete, koje sam podigla i odgojila vlastitim naporima, vlasništvo države.

Athena, odličan post

Slažem se sa svime što si napisala.

Doista, postoje roditelji koju svoju djecu odgajaju baš kao svojinu. Postoje roditelji sa stavovima koji su spremni odreći se vlastitog djeteta ako neće misliti isto kao i oni. Što reći...

Da vozis motor treba ti dozvola.
Da pecas treba ti dozvola.

Da se razmnozavas ne trebas nista dobro ne bas nista ali eto.

Osnovna 2 problema covjecanstva

1. svako moze imati djecu
2. svako moze imati kolko hoce djece

Po meni djeca bi trebala biti javno dobro ...
I trebalo bi se dozvoliti samo onima koji ispune minimum postavljenih uvjeta da imaju djecu.


Drzava treba preuzeti vise brige o odgoju djece.
Nemarnim roditeljima ne bi trebalo prepustati odgoj buducih ubica
silovatelja i internet spamera ...

izvrstan post athena takva su i moja razmišljanja na tu temu

ja bi se samo osvrnula na ove nemarne roditelje i socijalnu službu... kako je to ubiti komplicirano odrediti i na kraju oduzeti nečije djete koje tada nažalost pada pod zaštitu države do punoljetnosti - neki se osamostale i prije... mama mi je neko vrijeme radila u domu za djecu Vladimir nazor ili nekom drugom domu... ne mogu se trenutno sjetiti
u biti kako ustanoviti da je djete zanemareno u onoj mjeri kad socijalana služba mora uskočiti i oduzeti ga?
znam da mi je pričala kako su na jednom gasili cigarete i svejedno je dijete preko vikenda moglo ići natrag njima...
to je neko sivo područje gdje se djete poput loptice prenosi simo tamo i u biti ne dolazi do izražaja da je ono "svoje"

roditelji bi trebali biti kao vodiči, prenositi smjernice i osnovna načela. mogu oblikovati dijete, ali ne kao oni hoće, već kako to dijete primi.
jer ja gledam djecu kao ogromni kamen za klesanje - svatko ima svoj osnovni oblik i strukturu, a tokom života se oblikuje - e sada, ako je na nekom djelu tvrđi tu ne možeš napraviti urez - ne možeš ga postaviti na taj put... ono jednostavno već ima drugu strukturu i cilj roditelja je istaknuti to u najboljem mogučem smislu kako bi svako dijete postalo svoje i društveno dobro kao cjelovita osoba

Djeca ne mogu biti vlasništvo, kao ni druga živa bića. Ona su nam na neki način povjerena na čuvanje i odgoj, a mi to radimo što bolje znamo i možemo. Većina roditelja uspije zadovoljiti materijalne potrebe svoje djece, a one ostale prema vlastitim mogućnostima i sposobnostima. Većina ljudi daje djeci najbolje što može, no to zna biti i premalo i pogrešno ili barem vrlo upitno. Što više roditelji rade na sebi i razvijaju se kao cjelovite ličnosti, to više mogu pružiti i svojoj djeci.

Dijete bi trebalo privremeno ili trajno odvojiti od roditelja ako je zlostavljano ili teško zanemarivano. Teško je naći zamjenu za roditelje, ma kakvi oni bili. Zato se ljudi koji se profesionalno bave takvim problemima često nađu u gadnom procijepu, kao što je gore rečeno.