Jedan članak podsjetio me na ljude koji započnu školovanje, približe se često njegovom kraju, ali ga nikako ne završavaju. Imate li kakva iskustva, vlastita ili iz bliže okoline, o toj neugodnoj pojavi? Problem je u tome što se ljudi u takvoj situaciji loše osjećaju jer mnešto važno nisu dovršili iz raznih razloga, a kako vrijeme prolazi sve im je teže nadoknaditi propušteno. Trebali bi se zapravo s time špomiriti, mnogi uspješni ljudi nisu uspješno završili školovanje, no mnogima to ipak teško pada. Bakica iz članka nakon sedamdeset godina i uistinu velike obitelji (15 djece) imala je očito taj osjećaj promašenosti:

Citat:

Eleanor Benz srednju je školu napustila još za vrijeme Velike depresije kako bi pomogla svojoj obitelji, a životni ju je put odveo daleko od školskih klupa, no nedavno je konačno dobila svjedodžbu. Eleanor Benz, koja je napustila srednju školu tijekom Velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća, konačno je nedavno, u 90-oj godini maturirala. Ona je 1936., iako je bila zadnja godina, napustila čikašku srednju školu Lake View High. Kasnije se preselila u predgrađe Gurneea i rodila 15-ero djece. Danas ima 54 unuka i za sada 37 praunuka. Benz je pohađala noćnu školu za daktilografkinje i tajnice, a nedavno je rekla jednoj od svojih kćeri kako joj je to što nije maturirala jedno od najvećih razočarenja u životu. Njena djeca su potom kontaktirala njenu bivšu srednju školu, koja joj je izdala svjedodžbu. Na proslavi 90. rođendana njena su joj djeca uručila diplomu, odoru i kapu maturanata iz 2009., s izvezenim znakom generacije 1936.

IZVOR

_________________
Živi i pusti druge da žive

@urbanaa, mislim da se iz uvodne priče vidi da ipak mislim na ekstremne slučajeve. I ja sam jednu godinu zavukla i diplomirala uz rad jer sam se u međuvremenu zaposlila, no recimo da ovdje mislim na period koji prelazi osam do deset godina od upisa na neki normalni četverogodišnji studij.