U našim (zasad sretnim) krajevima pojam gladi vrlo je relativan i zapravo obično mislimo da nitko tko zna govoriti ili barem pokazati rukama da je gladan, neće umrijeti na cesti od gladi. O tome bi se dalo raspravljati, no činjenioca je da su kod nas glad i neishranjenost problemi koje češće vezujemo uz vrlo nizak socijalni status često povezan s nekim problemom poput alkoholizma, ovisnosti o drogama ili neku od duševnih bolesti.

Jučer ili prekjučer objavljena je porazna vijest da na svijetu gladuje više od milijarde ljudi. (vidi)

Mislim da je to problem prema kojemu nitko ne bi smio ostati ravnodušan i koji se tiče i pojedinaca i naroda ili većih grupacija u cjelini. Pravična raspodjela hrane i drugih životno važnih resursa morala bi nam svima biti prioritet, ako ne zbog drugog, onda zato što nikad ne znamo kad ćemo se naći s druge strane klackalice.

Meni je najgore sto ne vjerujem ni 5% organizacijama za pomoc trecem svijetu i tome slicno...imam dojam da je to sve organizirano pranje novca, a gladni i dalje skapavaju

Nažalost je nešto takvo i dokazano. Do gladnih dođu samo mrvice.

Sjećam se kad je osamdesetih godina od posljedica curenja otrovnog plina u indijskom gradu Bophalu oslijepio vrlo velik broj ljudi. Kompanija je pošteno isplatila golemu odštetu. No do pogođenih nije došao ni dolar. Čini se da je većina love ostala kod lokalnih vlastodržaca. Pričali su mi i o odšteti koju je Njemačka isplatila bivšoj državi kao odštetu za stradale i ubijene u drugom svjetskom ratu. Nijedan dinar nije došao ni do partizanskih ni do židovskih obitelji, sve je u komadu pokupila država.

Mislim da moramo promijeniti mentalitet ljudi kako bismo pomogli gladnima, a da bismo to učinili, moramo najprije promijeniti sebe. Pa kad dođemo do onih čuvenih 10%, problem će biti riješen