Mislim da je najljepsi dio upravo prepoznati svoj kalup i onda raditi na tome da se uzdignemo...

Kako da definiramo svemoćnost? U uvodnom postu sam koristio svemoćnosti na način da netko može baš sve što mu mašta želi.

Ja vjerujem da je Bog svemoćan baš kao što je to naša mašta, da se njegova svemoć ostvaruje preko života pojedinaca i raznih stanja svijesti kao i materije, a ne da je on svemoćan sam za sebe. Svemoć koju ovdje opisujem nije ona klasična svemoć gdje netko pucne prstima i stvori što god želi, već pričam o pojmu svemoći kao o sveprisutnosti. Bog je sveprisutan, on je istovremeno sve što postoji, energija, mašta ,svijest, misao... Sve. E takva definicija svemoći mi se sviđa. A vama?

Sviđa mi se.
Prodato.
Daj! *

erm, samo cu par recenica reci
bog sve zna, al to neznaci da nemas izbor
imas ga,no bog zna samo koji ces izbor uzet
no kak ne vjerujem u boga, nisam previse sklon ovoj temi

Da, ali na kojoj razini imam taj izbor? Imam li taj izbor na Božjoj (apsolutnoj) razini budući da on zna unaprijed što ću napraviti? Uostalom, ako bi znao što ću napraviti, to pak znači da nam je cijeli život negdje već zapisan, kao da se već dogodio. Ne čini li to našu slobodnu volju samo iluzijom naše svijesti?

A i ova tema nije toliko vezana uz samog Boga. Pretpostavi da se radi o nekom superbiću koji nas je stvorio te nas sada promatra.

To je što se tiče naše subjektivne razine (na subjektivnoj razini može postojati sve što se zamisli), no to nije ona prava slobodna volja, već samo iluzija naše svijesti, zar ne?

Ah, Gripphone, nekad se pitam - postoji li išta za šta bih sa stopostotnom sigurnošću mogla reći da nije samo iluzija svesti?... *

Pa nema smisla da mi određuje šta ću učiniti kad je to već određeno, pa neće mi valjda biti dvaput određeno što će se dogoditi.

Dakle ako netko zna što ćemo mi učiniti, po tebi imamo izbor ukoliko nas taj netko ne sili na ništa. E po meni to sa izborem nema nikakve veze, ako je tako, tada smo po meni samo robovi zadane sudbine, a izbori koje učinimo ionako nisu naši jer je to već predodređeno da se izabere. Dakle svi izbori koji su ispred nas u životu su već izabrani, nemamo mi tu šta onda birati ako je već netko izabrao umjesto nas.
Onda pak se pitam gdje je tu odgovornost. Ako nam je predodređeno da ubimo nekoga, kako onda mi možemo biti krivi za to ubojstvo, kako uopće možemo biti krivi što smo ubojice?

Hajd' da prihvatimo predestinaciju, kao jednu od mogućnosti. Izbori su unapred određeni. Nije bitno verujem li ja u to ili ne, hajde da razmislimo o logici...

Ne vidim da je ikako moguće da nam je te izbore napravio iko drugi sem nas samih. To je kao kada nešto važno planiramo, pa razrađujemo smernice unapred, držeći se krajnjeg cilja i zadržavajući se na bitnim momentima... Možda je tako i sa celim životom. Možda pre njegovog početka zadamo sebi cilj "za ovaj put". Onda malo razmislimo o najboljem mogućem scenariju, razradimo prekretnice... Ali svi znamo da zamišljanje nije isto što i delanje. Dakle, kada zaključimo kako je najbolje (posmatrano iz jedne više perspektive) utrošiti ovaj život, onda se rodimo i sve to lepo temeljno i odradimo, iskusivši sve iz prve ruke i direktno na svojoj koži... Tako da bi to u ovom slučaju moglo samo da bude nešto kao ponavljanje već učinjenih izbora. Nisu nam nametnuti sa strane, već smo ih sami sebi zadali... *

Hvala, u tom smjeru sam htio potaknuti raspravu.

Dakle sve ovo napisano je lijepo objašnjeno i sažeto. Sad opet imam pitanje. Ako mi prije života razrađujemo sav svoj život gdje ćemo se onda samo držati cilja, zna li onda Bog kako ćemo mi razraditi svoj život prije nego ga uopće razradimo?

Opet se dolazi na isto, zna li Bog što ćemo izabrati prije nego izaberemo