i sad se ja pitam kuda sve to vodi? cijeli svijet se mijenja a on odrasta u tom promjenjenom svijetu gdje njegova generacija stasa isto kao i on. kad se susretne sa svojim RL prijateljima teme su im indentične. pričaju o ogricama i internet svijetu, dakle kuže se, uklopljeni su. i kao takva ta generacija će izgraditi neki novi nam starijima pomalo čudan svijet. ali to je tako bilo uvijek.
mladi su ti koji mijenjaju a stari se čude. a onda ga opet gledam...ima poznanike diljem svijeta, kineze, ruse, šveđane, amere....i mislim se zar to nije divno. njega neće mučiti pitanja koja postavlja K.M. on je dijete svijeta a ne samo svoga kvarta.
hoću reći da nije svako zlo za zlo i valja ih samo pravilno usmjeriti, dati im onaj dio koji smo svi, više manje, dobili od roditelja i porodice. taj odnos, pažnju i ljubav, naučiti ih da cijene svoje i poštuju tuđe, a oni neka krenu dalje

jeste da sam se odmakla malo od teme ali nisam previše jer je i halloween posljedica globalizacije i miješanja kultura. ma pogledajte kako razgovaramo. miješamo hrvatski sa engleskim i toga će biti sve više.

Nisi se odmakla od teme, Flo

Slažem se, nove generacije donose nova pravila igre. Tako valjda mora biti. Mi im samo možemo držati palčeve

izgleda da kako god okreneš mi živimo u nekom virtualnom svijetu samo sada tehnologija to još više podupire.

možda je sve ovo matrix, i netko se sjetio halloweena čist da nam skrene pažnju. možda će nas naša djeca upravo tom tehnologijom osloboditi

Ja sam definitivno za modernu tehnologiju...osim toga i svi mi ovjde smo imali priliku upoznati se pa cak i sklopiti prijateljstva zahvaljujuci tehnologiji... Bez nje poznavali bi onu sacicu ljudi u svojoj okolini sa kojom nas je spojila sudbina tj. lokacija mjesta zivljenja bez nekog naseg samovoljnog izbora...ofc, i iz te grupe mi biramo prijatelje ali smo puno vise ograniceni nego ovako

Sto se tice klinaca...ne mislim da je problem sto imaju pristup tehnologiji (dapace, hvala Bogu na tome) ali je problem kako je oni koriste...jer nije sve u igricama...moglo bi se to sve koristiti i na puno kreativniji nacin...
Slicno kao i TV...klinici danas definitivno previse gledaju TV i sad ajde da gledaju dokumentarce ali oni gledaju...nesto drugo u svakom slucaju...

I zato mozda ne bi bilo lose u nekim nizim godinama zivota ograniciti pristup tehnologiji i izbacit ih malo vani...upisat ih na neke aktivnosti ili nesto...a tehnologija...ionako je neizbjezna

Ja slavim Samhain : )

Prije par godina prevela sam priču o Jacku na hrvatski, tako da eto... podijeliti ću je sa vama. Meni je priča prekrasna. Nadam se da će se i vama svidjeti.

Jednom davno, u dalekoj zemlji živio je čovjek po imenu Jack.

Jack je bio zgodan muškarac, visok i jak, podjednako dobar u bitkama kao i u krevetu. Imao je puno prijatelja, i djevojke su ga obožavale. I tako je usred bitke u kojoj je ubijao neprijatelje svoga plemena, odjednom ugledao prelijepu viziju. Ženu, koja je bila toliko lijepa da nije mogao vjerovati da tako lijepo biće može postojati, tamnih očiju i tamne kose, puti bijele kao prvi netaknuti snijeg, kako upravlja plamenom kočijom sa kopljem u ruci i sa dva gavrana na oba ramena.

Kada se kočija približila Jacku žena je progovorila: ''Pođi sa mnom, jer ja te volim i bit ćeš sa mnom zauvijek.''Ali Jack se prestrašio jer Ju je prepoznao po onome što Ona je: ''Ne želim poći s tobom,'' odgovorio je dok mu je glas podrhtavao, ''Ja te znam – Ti si Morrighan, ti uzimaš živote, i ja još nisam spreman umrijeti.''

Oči su zasjale Boginji u ponosu i srdžbi, primila je uzde na kočiji i otišla iz Jackove vizije. Ali dok je tako začuđeno stajao, neprijatelj ga je napao mačem i posjekao ga po licu. Nije umro od te ozlijede, ali njegovo je lice bilo zauvijek unakaženo, i djevojke koje su se prije lijepile za njega, sada su bježale u strahu. I tako Jack se nije oženio.

Vrijeme je prolazilo. Jack je naučio umjetnost harfe, i postao je poznat diljem zemlje po prekrasnim melodijama, iako nije znao pjevati, ruke su mu bile vješte i nježne, i njegove melodije donosile su veselje i tugu srcu. Kada je Jack putovao, zaustavio se u Svratištu na križanju. Večeru mu je bila poslužila prekrasna žena srednjih godina, lijepe figure, sa tamnim sveznajućim očima i blijedim licem. Kada se Jack popeo u svoja kola i bio spreman krenuti na put, ta ista žena, noseći taman ogrtač iskoračila je iz sjene drveta.

''Ne moraš dalje putovati Jack,'' rekla je, ''Dođi sa mnom jer ja Te volim, i bit ćeš uz mene zauvijek.'' Ali Jack se prestrašio jer je Ju je prepoznao po onome što Ona je: ''Ne želim poći s tobom, '' odgovorio je dok mu je glas podrhtavao, ''Ja te znam – Ti si Morrighan, Kraljica Fantom i ja nisam još spreman umrijeti.''

Oči su zasjale Boginji u ponosu i srdžbi, ali okrenula se i otišla dok je njen tamni ogrtač lepršao za njom kao gavranovo krilo sve dok nije nestala u sjeni.

Jack je nastavio dalje svojim putem, ali pola milje dalje uzduž ceste njegovi konji su se prestrašili i potrčali kao da ih vrazi gone. Kola su se preokrenula, i bio je teško ozlijeđen kada je ispao iz kola i pao pod kotač. Nije umro, ali je izgubio ruku i nije mogao nastaviti svirati svoju harfu.

Vrijeme je prolazilo. Iako Jack više nije bio ratnik niti je svirao harfu, njegova obitelj, njegovi bližnji su se brižno brinuli o njemu. Ali svi starimo, i tako s vremenom njegova su braća i sestre ostarjeli, i mlađa se generacija nije toliko brižno brinula o njemu kao njegov najbliži rod. I tako se dogodilo, nedugo nakon smrti njegovog posljednjeg brata kada je prelazio rijeku tamo gdje voda nije bila duboka. Bila je kasna jesen, zastavio se na obali da skine cipele i čarape da može zagaziti u hladnu vodu. I onda, kada je opet podigao pogled, primijetio je nešto čudno. Na jednoj polovici obale gdje je on stajao vidio je crvene i žute listove, dok je na drugoj bio snijeg, koji kao da je tamo bio tjednima. Iza snijega, iza tamnih obrisa starih drveća, vidio je selo, polu sakriveno maglom. Neki prozori na kućama sjali su toplim, zlatnim sjajem koji su se činili poznatim i ostavljali su dojam da je on tamo dobrodošao.

Ispred jedne kuće mislio je da je vidio svojeg mrtvog brata kako mu maše i onda je nestao u magli. Primijetio je staru ženu na drugoj strani obale kako čuči pokraj vode, pokrivena tamnim, bezobličnim ogrtačem. Činilo se kao da nešto pere u rijeci. Njezine ruke bile su crvene do laktova i tamo gdje je taknula vodu ona bi bila crvena kao krv. Na njegovo zaprepaštenje pogledao je malo bolje i primijetio da ono što je ta žena prala ličilo je na njegovu ukrašenu tuniku koju je nosio na bratovom sprovodu. Žena je podigla pogled, njeno lice je bilo bijelo kao snijeg i puno bora, kosa joj je bila puna sjedina dok su joj oči bile crne, duboko upale u lice i činile su se crne kao noć.

''Prijeđi rijeku i dođi k meni Jack,'' rekla je dubokim glasom, ''Jer Ja Te volim, i bit ćeš sa mnom zauvijek.'' Ali Jack se opet prestrašio, jer Ju je prepoznao:''Ne želim poći s tobom,'' odgovorio je dok mu je glas podrhtavao, ''Ja Te znam – Ti si Morrighan, Vještica i ja još nisam spreman umrijeti.'' Odjednom tamo gdje je stajala stara žena, pojavila se Velika Kraljica u svoj svojoj ljepoti i drugo zemaljskoj veličanstvenosti, tamni dronjci su se odmah pretvorili u tamna krila gavrana.

''Ti si budala Jack!'' povikala je u srdžbi dok je njezina kosa lepršala oko njenog lica i njezine su oči sjale kao zvijezde u noći. ''Posjetila sam te tri puta, i sva tri puta sam ti ponudila svoju ljubav, jer sam te odabrala kao što bi žena odabrala svoga muža. Mogao si biti mladi ratnik na mojoj strani. Mogao si svirati prekrasne zvuke na svojoj harfi na mojim gozbama. Mogao si živjeti sa mnom i svojom obitelji u miru. I sva tri puta si me odbio zbog straha. Sada ja odbacujem tebe. Nikada ti više neću doći. Ali moje prokletstvo će živjeti sve dok svijeća će gorjeti.'' Krenula je preko rijeke – sada se činilo lakim jer je ona bila više od čovjeka – i stavila je svijeću na zemlju ispred Jacka. Tada je nestala, i selo i snijeg su nestali s njom, ostavljajući iza sebe samo jesenju šumu.

Isprva je Jack bio prestravljen. Svijeća je bila mala – činilo se da će izgorjeti za nekoliko minuta i Jack sa njom. Ali minute su prolazile, osjetio je veliko olakšanje jer se vosak nije kotrljao niz svijeću i nije se činilo da izgara uopće. Pažljivo pazeći na plamen svijeće da se ne ugasi, Jack je krenuo kući.

Vrijeme je prolazilo. Godina za godinom, kotrljajući se u ciklusu koji nije imao kraja. Svi koje je Jack poznavao u mladosti su već odavna pomrijeli. Nitko nije ostao živ od onih koji su znali tko je on, i u svom malom selu svi su se prema njemu odnosili kao prema ludom starcu, teret svima i pomagač nikome, jer dok je živio i stario je, slabio i čak se i njegova pamet gubila s vremenom. Nakon dugo vremena, sve što je znao jest to da ako se svijeća ugasi, ugasit će se i njegov život. Njegova kuća se pretvorila u ruševinu, njegovo polje se osušilo i sve što je tamo raslo je bila repa koju su njegovi susjedi posadili iz dobrote i sažaljenja prema njemu. Jedne večeri, munja je pogodila njegovu kuću koja je izgorjela do temelja. Tada je Jack uzeo jednu od repa iz polja, izrezbario ju u fenjer i stavio svoju svijeću tamo da ju zaštiti od kiše i vjetra.

Otišao je iz svoga sela i počeo lutati sa svojim fenjerom, tražeći svoju već odavno umrlu obitelj i prijatelje. Njegovo tijelo je starjelo čak je i meso počelo nestajati sa njegova tijela, ostavljajući samo dušu bez fizičke supstance. Čak ni kao duh nije mogao prijeći u Drugi Svijet, i zato je bio osuđen vječito lutati sa svojim fenjerom. Tužan i sam duh, zauvijek proklet zbog svoga straha.


I to je razlog zašto mi zovemo izrezbarene repe – danas izrezbarene bundeve Jack – o – lanterns, i zašto ih palimo na Samhain – da se podsjetimo Jacka i njegovog velikog straha, i da osvijetlimo put svim zalutalim dušama koje lutaju u tami tražeći put u Drugi Svijet.

Jadan Jack

Ali lijepa je priča, hvala, Absynthia