Ne bih toliki značaj pridala kajanju, nekonstruktivno je. Ja se ne kajem ni zbog čega. I kad bih opet, sve bih isto. To je Moj Put.
Bolje se uvek truditi biti bolji.
Dati sve od sebe.
Ništa manje.
I ništa više!!!
*

ali opet ima situacija da ako napraviš nešto loše, onda se moraš pokajati, ispovijediti se i pomirit se sa svojom savješću i sa Bogom inače će te to mučiti uvijek... ovo sve važi za normalne osobe; ne psycho-ubojice-silovatelje-pedofile i tako to jer takvi ne zaslužuju oprost i ne vjerujem u kajanje njihovo

Ne nalazim sebe u gornjim tipovima ličnosti, ali se ipak ne kajem.
Uvek sam radila ono što sam smatrala najboljim, ne za sebe, već za sve uključene u situaciju, često čak samo za druge, a ne i za mene, ali to je opet bio moj izbor i tako sam htela. Ako je neko nekad i bio povređen, to je bilo nehotice i bez znanja, a to inače ne bih mogla promeniti. Tako, ako uvek daš maximum i radiš ono što smatraš ispravnim, ne vidim mesta kajanju. *

Kajanje je isto put ka usavršavanju sebe, po meni jako bitan proces, nimalo nekonstruktivan. Tko se kaje, otvaraju mu se vrata za dalje, a on samo treba proći kroz njih trudom da ne ponavlja učinjenu pogrešku. Ako pak stalno misli ponavljati istu pogrešku, badava mu kajanje onda.

A tko se pak ne kaje za ništa što je učinio, možda onda jednostavno ne uviđa greške koje radi, možda ih ne želi vidjeti, a možda svoje ponašanje opravdava nekom sudbinom na način ''to je moralo biti tako i nikako drugačije, bilo je suđeno da to učinim''. Postoji mogućnost da ta osoba zbilja nema razloga da se za išta kaje, no pitam se koliko desetaka ljudi na svijetu postoji koji su takvi, ako uopće ima takvih.

Pod kajanje ne mislim na samozažaljivanje i nedjelovanje zbog neke depresije od učinjenoga, već pod pokajanje mislim na samu svjesnost o učinjenoj pogrešci i traženje oprosta kao i želja da se to ne ponovi.

Pa, ako nekoga slučajno očepim u prolazu ili prospem nešto, odmah ću reći "izvini", ali to ne računam u kajanje.
A dosta sam razmišljala o svojim postupcima i zaista ne vidim ništa vrednog nekog istinskog, ozbiljnog pokajanja. Ne vadim se na sudbinu, znaš da je ne smatram zadatim ni od koga, već od sebe, već smo pričali o tome.
Eto, sad bih mogla početi da se kajem što se ne kajem... *

Dolazi lik sveceniku na ispovijed.
Svecenik: Sto si sagrijesio
Lik: Ozenio sam se
Svecenik: Ali to nije grijeh
Lik: Mozda, al svejedno se kajem

Dobar primjer, ali mislim da je sasvim jasno na što sam mislio

Ovo moje, u biti, nema veze s nicim...samo me tema asocirala da napisem pa...reko...i tako...napisah

Zvezda, ja vjerujem da ti radiš ovo što sam definirao pod ''kajanje''. Svjesna jesi svojih grešaka, želiš se ispričati osobi, potrudit ćeš se da ne ponoviš pogrešku...

Da nešto smatram greškom, to bih svakako učinila.
Ne želim a zvučim iritirajuće, ali stvarno se ne kajem... sorry...
Evo pokušavam da se setim razloga da se nekome izvinim, ali ne ide mi... *

Ne treba se siliti sjećati se, već je bitno djelovanje

Pa, nedostatak ovog sećanja je verovatno posledica kontrole nad delanjem... Kako je to jednom rečeno: nadziranje, uhođenje sebe, konstantno i sistematično... Tako nešto. Reč je svakako o neprestalnom objektivnom sagledavanju sebe i svojih postupaka... *

Ako tražimo oprost za nešto loše što smo učinili, prvi korak je da zažalimo zbog toga a onda da molimo za oprost.
Klasična ispovijed u crkvi, pred svećenikom nekima može izgledati glupo jer svatko može govoriti Bogu i u svojoj sobi, i u vrtu i bilo gdje jer je uvjek tu.
No ako gledamo to iz drugog kuta, svećenik je osoba koja je svoj život posvetila Bogu i na neki način je "posrednik" između Njega i nas i čuti od svećenika da nam je oprošteno, i čuti pokoru trebamo napraviti ipak je drugačije. Ja se osobno osjećam puno bliže Bogu nakon ispovijedi i nakon izvršenja pokore. Naravno, treba zaista misliti na to a ne otići na ispovijed tek tolko.

I jednom mi je jedna osoba pričala da je počinila neki grijeh (očito malo veći) i užasno ju je to mučilo. I koliko god molila svakoga dana ipak je osjećala da nije to to. I kad je napokon otišla na ispovijed, rekla je da je nakon dugo vremena mogla ponovo disati punim plućima...

To je stvar ličnih uverenja.
Ne bih se složila s' tim da su svi sveštenici osobe koje su život posvetile duhovnosti... *