ma ja se nikako ne volim ispovijedati...
Ne bih nikad ni išla, ali nas u školi tjeraju svako nekoliko, a još se moramo ispovijedati kod velečasnog koji nam je i vjeroučitelj -.-
Nelagodno se osjećam govoriti tamo nekom čovjeku svoje grijehe ili tajne ili bilo što... Radije se ispovjedam sama kod kuće najčešće prije spavanja, dok se molim.

Teško mi je definirati jesam li vjernik ili agnostik. Uostalom, nije niti bitno. Vjerujem da postoji dobro i vjerujem da postoji zlo. Trebam/želim slijediti dobro i nije mi bitno u kojem je obliku ono utjelovljeno.

Ne ispovijedam se u crkvi još od osnovne škole, osmog razreda. S druge strane, često molim za dobro, mir i ostale vrijednosti, nekom "višem od mene same", koja sam samo čovjek, jer me to smiruje.

Ako Bog postoji (ili neko dobro u koje vjerujem) tada između mene i tog "višeg bića ili vrijednosti" smatram da ne treba posrednika/svećenika.
Ljudi se iz navike/očekivanja ispovijedaju u crkvi i nikako ne stoji da ćemo se trenutkom, datumom ispovijedi zaista pokajati za svoje grijehe. Kada će do pokajanja doći i hoćemo li se uopće pokajati, znamo najbolje mi sami. Svećenik ne može automatizmom "oprati" sve naše grijehe, jer naposljetku i sam je grešan. Sam proces ispovijedanja za mene je isključivo tradicionalan, simbolički, automatiziran.

Bitno je da čovjek uvidi sam svoje greške i dobrim će putem krenuti ako ih više ne ponavlja. Ipak, cijenim ljude koji vlastitu katarzu doživljavaju u crkvi, ispovijedajući se.
Ako im to donosi smirenje i ugodu, jer su svoje grijehe (ili ono što smatraju svojim grijesima, iako je i to subjektivno ) podijelili sa svećenikom, a ne sa nekim drugim (obitelji, psihologom, oštećenikom) podržavam svaki takav pozitivno-emotivni pomak za pojednica.