Dobro. Onda bih barem uživao u toj igri. Ali nije tako.

Smatram da ćemo razlog postojanja otkriti tek nakon smrti... kad vidimo što nas čeka. No, prema meni, trebali bismo živjeti ovaj život najbolje što znamo, davati sve od sebe, biti najbolje što možemo biti, pomagati prijateljima i drugima kad god možemo, izbjegavati situacije u kojima smo robovi nečemu (posao, novac, droga, alkohol)... jednostavno nekako truditi se uživati u onome što nam je dano, i u onome što uspijemo stvoriti kroz život i paziti da nam život bude ispunjen lijepim i dobrim stvarima, a ne nekim ispraznostima.

Da, samo trebamo uživat u životu, ili kako svjetloisjena kaže, igrati se...

Zaista kad vam kažem volio bih uživati, ali(uvijek to "ali"). Ljudi su osmislili točno definirana pravila igre. Pa sad ako igraš protiv pravila gubiš, ako igraš po pravilima ne dobivaš ništa.
Tako da mi to uopće nije jasno.
Nikada ti nisi u +. Uvijek 0 ili -.

kako si uvijek nula ili u minusu...
nije istina, ako slijediš neka moralna pravila, i ako nisi pohlepna i ljubomorna osoba bit ćeš sretan sa svime što postigneš, i bit ćeš sretan što činiš dobre stvari i što ne radiš protiv sebe i svoje savjesti... i to ne mora biti sad da ti budeš nešto strašno uspješan, ali uvijek možeš biti sretan...

Da, sreća dolazi iznutra.

Jedini razlog postojanja su drugi ljudi. Sjetite se samo kad ste razmisljali o svojoj smrti koliko ste se rastužili kada bi zamislili svoju rodbinu kako je neutješna....

I zar nismo najsretniji kad nekome mozemo pomoći, kad nam neko kaze da smo "super cura", ili da s vama moze pricati o cemu hoće

Uglavnom, biti tu za druge ( apod time ne mislim da treba zanemariti sebe, jer onda tek nisi od koristi) je smisao života.
I šlus...

Ja bih volio da smo drugačiji da slavimo i život i smrt. Jer su to najbitniji moment postojanja.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/fa/Ouroboros.png/300px-Ouroboros.png

Zašto smo mi ljudi toliko umišljeni da u 99% slučajeva bespogovorno a priori pretpostavljamo da naše postojanje mora imati neku svrhu ili razlog? Otkud ljudima to da postojanje ima razlog? Uostalom, ne vidim što će nam.

Ljudi su rođeni s razlogom. Svatko ima sovj zadatak, svrhu življenja. Taj zadatak nije za svakoga jednak niti ga mi ispunjavamo jednako. Čemu svrha? Naizgled, nema racionalnog odgovora, ako smo stajališta da je smrt potpuni kraj. No rođeni smo čisti, neukaljani i neiskvareni. Okolina nas oblikuje, a i djelom mi sami. Ovisno koliko smo jaki duhom, odnosno moralom. I sam sam se često pitao, zašto se trudim u školi, u obitelji, zašto biti dobra i poštena osoba kad mogu bolje proći u životu na neki drugi način. Nisam našao odgovor, osim morala. Svatko je poslan da ispuni neki zadatak. Bog jer vjerujem u Njega, raduje se svakom biću kojeg je stvorio i podario mu razlog života. Neki su opet došli u materijalni svijet kako bi ispravili pogreške, ili pak drugi, da bi pomogli drugima u ispravljanju pogrešaka. Nakon što ispunimo (ili ne) zadatak mi iz materijalnog prelazimo u duhovno stanje, koje se prema zaslugama smješta u za to predodređena stanja.
i sada koji je razlog postojanja? vjerovatno, dok smo živi, ni nećemo saznati,jer još nismo sposobni. Al jedno je sigurno, nećemo pogriješiti ukoliko živimo što časnije, poštenije i bolje možemo, pomažući jedni drugima, a i samima sebi, ne zamarajući se takvim pitanjima čije odgovore samo rijetki znaju, pa ćemo jednog dana dobiti odgovor na ovo i brojna druga pitanja.

Nema globalnog smisla postojanja, svatko je tu kao pojedinac i svatko ima svoj smisao. Ali si pomažemo pri učenju i naprdovanju jer sami ne možemo ispuniti zadaće. Kao da idemo piliti drvo, a nemamo pilu. Ta pila nam je pomagać kao što smo mi jedni drugima pomagaći u učenju.

Kao sto kaze izreka...Bolje za zivota vjerovati da postoji bog pa da nakon zivota se ispostavi da nema niceg, nego ne vjerovati pa da se nakon zivota ispostavi da bog postoji.
Samo sto je ponekad tesko vjerovati...

Postojanje je razlog samo sebi, tako da u tu temu nema potrebe zalaziti.