Ovako...zenovski bi bilo da ides i cinis dobro ne znajuci da to uopce radis... Cim si svjestan da tvoj postupak spada pod 'dobrotvorni rad' to vise ne bi bilo zenovski...zar ne?

Meni je prije svega normalno i ponavljam normalno ciniti dobro i ne mislim da je to nesto posebno vec normalno (ako je slucajno netko propustio prva dva spominjanja tog pojma )...ali isto tako ne mogu reci da nisam svjesna klasifikacije postupaka...ono sto je 'problem' jeste da je danasnja klasifikacija malo jadna. Danas ako pomognes nekom sakupit rasute stvari se smatra da si ucinio dobro...ali to nije dobro, to je tako... Nazalost masi je normalno da se prodje pored osobe sa rasutim stvarima (zaokupljen svojim poslom i svojim mislima) ili jos bolje da se smije kako su se stvari rasule. I onda ti kriteriji 'dobra' se srozaju u ponore samo takve.

Eto...u nekom idealnijem svijetu bilo bi normalno pomoci nekome i da to nije 'ciniti dobro' nego da je to cak i obaveza! A sto bi tada upadalo u klasu dobrocinstva...mozda posvecenost zivota pomaganju drugima ili tako nesto...

Ipak zivimo u svijetu u kojem zivimo i ono sto bi trebalo biti prirodno upada u dobrotu...a normalno je sve ostalo...to je, pak, pokazatelj omjera karakternih i inih osobina ljudskog roda...a one su, ocito, porazavajuce...

sto se tice zena da, tako je otprilike kako si napisala. ali jos malo da nadodam. koliko se ja kontam u zen, nema klasifikacije pa cak i one "normalno" jer ako je nesto "normalno" onda vjerojatno postoji nesto sto je "nenormalno".
mislim da smo mi ljudi mozda optereceni prosudivanjem i slicnim stvarima

tesko je spoznati karakterne osobine ljudi. mozda svi ti ljudi su toliko vezani uz svoje probleme da ne primjete nista drugo

Nisi mi odgovorio na pitanje...ono koje vrijedi i za Legija... Da li se ti/vi osjecas/te lose ako propustis/te napraviti nesto dobro?

ja ponekad da....
ali brzo uspijem otjerati taj feeling
evo neki dan, ovjde u Zgb oko centra je na svakih 50 m po jedan prosjak. uglavnom im dam pokoju kunu, ali neki dan kad sam u jednoj ulici naletila na trećeg, popizdila sam, i nisam htjela dati tom trećem. e to me neko vrijeme žderalo....

ali u svakom slučaju se osjećam...bolje da ne znaš kak, ak nešto loše učinim.
to je uvijek u afektu, ne namjerno i svjesno, ali niti me to opravdava niti se zbog tog bolje osjećam.
jednostavno ja sam odgovorna i to je to

Pa tom učitelju je sve isto, ako je prosvijetljen - nije ravnodušan u smislu bezdušnosti, ali pušta da život teče kroz njega, zato može tako reagirati i sve prihvatiti, slegao bi ramenima i ne bi se uplašio ni da su mu došli odrubiti glavu kad zna zasigurno da je sve što ga fizički okružuje neka vrsta iluzije koju je u sebi nadišao

Znam tu pricu i mislim da je stvar u tome da on jednostavno samo - jeste... On prihvaca sve sto mu zivot nosi i zivi u trenutku...

uvijek sam to (takav stav) zadivljujuće doživljavala...
al, ah, gdje sam ja....

Ne bih rekla stav...vise stanje svijesti...

Netko jednom reče: "Ako nešto znaš, a ne primjenjuješ to u praksi i dijeliš s drugima - kao da ne znaš!" Tako je i sa duhovnošću. Ako dosegneš određeni nivo duhovnih spoznaja, a te spoznaje ne primjenjuješ u praksi u pozitivne svrhe, kao da nisi spoznao ništa. To se odnosi i na večinu u RKC, puno znaju, a malo toga čine u svakodnevnoj pomoči ljudima. Postolji pojam temeljita dobrota, ali to već prelazi u neke druge teme.