puno ljudi se prodaju za nekakve duhovnjake; načitani, izmeditirani, namoljeni, naklečeni itd. a kad tu istu duhovnost treba primjeniti u praksi onda vidiš da oni i nisu baš puno naučili. dobro je pročitati, dobro je znati ali još bolje to primjenitii.
da se vratim onim malim svakodnevnim stvarima, sitnicama, a to je pomaganje ljudima kojima je pomoć potrebna. koliko smo spremni pomoći potrebitima?
recimo....stoji poluslijepa baka na pločniku i pokušava prijeći cestu. najbanalniji primjer. vi ste u žurbi naravno. pomišljate li joj pomoći iako znate da će vam to oduzeti dragocijeno vrijeme a možda će i šef vikati na vas ili razmišljate u stilu pa neka se netko drugi pobrine jer to nije moja briga?
prepoznajete li odmah takve situacije koje se nude ili ih tek kasnije procesuirate? javlja li vam se griža savjeti kad promašite ponuđeno?

Ponekad - to je odgovor na pitanje.

A razni duhovnjaci - ponekad me podsjećaju na onu priču gdje slijep vodi slijepoga. Svi mi tapkamo u polumraku i dobro je podijeliti iskustva, ali kad netko počne izigravati autoritet (a ja ne osjetim da ga stvarno ima), odmah mi je sumnjiv

evo moje predbožićne priče:
našla sam se s kolegicom točno ispred šatora na Trgu ispod repa (to sam i rekla Hitnoj službi onako smotana i preplašena) .
stoji starija gospođa ispred nas naslonjena na čovjeka i vidimo da joj je slabo. i sada pričaju oni, žena odgovara, ja pomislila valjda ju čopio tlak.
nije prošlo tako 5 min, žena klizi na pod, u totalnoj komi, čovjek je više ne može držati jer je svu težinu opustila. i na kraju ju je spustio na pod.
ona gleda ravno ispred sebe i već grglja.
ja uspaničeno počnem vikati, pa dajte ljudi zovite hitnu, ženu očigledno ulovio infarkt, pa umrijet će vam pred očima. a svi zbunjeno gledaju...
zgrabila ja mobitel, al od panike se nikako ne mogu sjetiti broja Hitne. ispitujem ljude oko sebe, a svi šute, valjda se isto uspaničili.
i sjetim se napokon onog univerzalnog broja 112 i fakat dobijem Hitnu. dok sam ja objašnjavala kako se gospođa skljokala, žena se jednostavno iz čistog mira digne i smije, kao nikom ništa. i ja skužim.....
i kažem čovjeku na Hitnoj, ma ne, nemojte dolaziti, izgleda da BABA ima epilepsiju a nije to rekla dok je još mogla govoriti dok joj nije bilo jako slabo. (ste skužili: odjednom je od GOSPOĐE u mom riječniku postala BABA)
fakat sam poludila, jer sam se užasno prepala, ruke su mi se sat vremena tresle....
eto, tako ja pomažem...

pa dobro pomažeš. napravila si najbolje šta si mogla u tom tenutku. otkud si mogla znati da ima epileptični napadaj.

nda me najviše rasrdila kada mi je u tramvaju odvratno neljubazno rekla ''Mogu se ja brinuti sama za sebe!!''. Još je samo to trebalo! Stvarno mi nisu jasni ljudi koji se bolje ponašaju prema ljudima koji su loši prema njima, a prema ljubaznim ljudima bezobrazno! To je samo jedan od primjera.
No ima i ljubaznih ljudi koji stvarno znaju pokazati zahvalu za pomoć.

Kao što sam i rekao, ne samo kod duhovnjaka, nego i kod znanstvenika, nutricionista, psihijatara, liječnika, učitelja... (za svako zanimanje imam minimalno jedan primjer!) koji znaju filozofirati drugim ljudima, a teoriju o kojoj toliko pričaju ne znaju primjeniti u svojem životu. Upravo to je za mene - licemjerje

Zasto ti je to uopce kazala? Sto si joj 'ucinio'?

A, e...ne znam...ne kuzim...kuzim samo da ne kuzim ljude...mozda joj je bilo neugodno pa je lose reagirala...mozda ju je kasnije bilo sram radi svoje reakcije i mozda iduci puta nece tako reagirati (ako bude iduceg puta)...ne znam Legi...pojma nemam...

Ja sam se uglavnom nagledala situacija da se mozes srusit na sred ceste i nitko nece pomoci. Ne dao Bog da bi netko netko sam od sebe pomogo gurnut auto koji se ugasio ili pomoci nekom pokupit stvari koje su se rasule...

Nekidan je ovdje pao snijeg koji se pretvorio u centimetar leda...i aute su se tesko probijale...nekoliko ih je stalo...i neki decki su istrcavali iz auta (bilo ih je 3 u autu pa su 2 izlazila vani) i gurali te koji su zapeli. Bila sam prosto osupnuta. Nisam mogla vjerovat da to rade...ne mogu ti niti opisat osjecaj...ono...skoro se rasplakah...eto toliko sam rijetko vidjela da ce netko mrdnut da pomogne da...

nisi skontala.... oni su gurali ostale da oni mogu proci

no vratimo se na temu.. meni se nekako cini da u zivotu je velika razlika izmedu znati i biti svjestan. ti mozes mozda znati da je dobro ciniti dobro ali pitanje je da li si svjestan toga. ako nekome pomognes um mozda pravi kalkulaciju kao npr kako ce ta osoba reagirati, zahvaliti se, tvoj ego ce mozda narasti i puno drugih stvari. pri toj kalkulaciji ocekujemo nekakvu reakciju i ako je ona drugacija od naseg ocekivanja naravno da se cudimo. nekako mi se cini da ako si svjestan te spoznaje dsa te nece nista iznenaditi bilo kakva reakcija od druge strane jer se opet svodi na ono ljudi su ljudi tj svatko je jedinka za sebe

Meni je impuls pomoci...i nema tu prostora za razmisljanje...ako pak, iz nekog razloga, ne pomognem osjecam se jako lose.

cini mi se da ipak kalkuliras jer mozda umirujes savjest, mislim da biti svjestan da treba nekome pomoci znaci da si ti ne osjecas niti dobro niti lose nakon toga... jednostavno cinis dobro

Sad se pitam šta bi bilo ... Ugl, jednom kad sam išao u školu i tam kod Botaničkog vrta prolazim pored stanice (prema Vodnikovoj), i odjednom čujem neš bumtres, okrenem se i vidim da mi je žbuka pala pored ramena ... Pitam se kaj bi bilo da me pogodilo, da sam hodao pol metra u desno, dal bi ostao tam ležat il bi me netko slučajno vidio da sam ozlijeđen.

A ima slučajeva u vlaku da ljudi znaju padat. Onda ovi drugi u masi znaju pomoć ono, dižu se da čovjek sjedne, otvaraju prozore i slično ... Ne ko moj frend da se smiju -.-'

E, 'super' su mi ti koji se smiju...omg...a ima ih masu...prestrasno...