Moje je pak mišljenje da je ljubav ovdje da ipak izazove neke osjećaje, a osjećaji su pak dio nas. Kako bi to bilo voljeti nekoga, a da pritom ne osjećamo baš ništa? Na taj način može ''voljeti'' robot, ali ne i neko emotivno biće poput nas. Iako mi je sasvim jasno o čemu pričate kada pričate o pravoj ljubavi i nepovrijeđenosti kada ta osoba otiđe od nas. Međutim, na to baš gledam tako kako sam napisao, kao neka robotska ljubav gdje mi želimo toj osobi sve najnaj, a kada otiđe, samo ju uljudno pozdravimo, ipak nam je najvažnije da je toj osobi dobro i sve to...

Jest, teoretski kao da je prava ljubav kada mi potpunu pažnju posvetimo toj drugoj osobi ne mareći za sebe i svoj ego. Mi tada toj osobi želimo doista sve najbolje, volimo ju i nastojat ćemo joj pomoći unatoč svemu. Isto tako nama je bitno da je ta osoba sretna i zadovoljna. Ali... što ako ta osoba to isto osjeća prema nama? Što ako je i toj osobi bitno kako se mi osjećamo i to da smo i mi zadovoljni? Ako mi ne bismo takvi bili, tada se ovdje zatvara magičan krug gdje su obje strane tužne zbog ove druge.

Takva prava ljubav je obostrana i zato je zbilja važan balans kojega MoW spominje, tako da obje strane budu sretne i zadovoljne. To jest na neki način zadovoljenje svog ''ega'', međutim naš ego će i nas same činiti sretnima, a to će dovesti do zadovoljenja ''ega'' drage nam osobe, te se nadalje opet zatvara magičan krug sreće. Štima da je za pravu ljubav potrebno određeno odricanje, međutim jedna draga mi osoba mi je rekla kako će ona biti sretna ako to i ja ne budem... Zato je balans u cijeloj stvari jako bitna stvar, ne valja žrtvovati vlastiti život (ne u doslovnom smislu ofc) tako da drugoj osobi bude što bolje, jer ako je prava ljubav u pitanju, tada to nećemo postići na taj način.

I onda dolazimo do toga da su neki osnovni osjećaji ipak itekako važni za onu pravu ljubav. To je moje mišljenje.

Previse filozofiramo o ovoj temi,filozofija ubija emocije i osjecaje i pretvara se u stres kojeg se mnogi nemogu tako lako rijesiti...
Drage dame,vrijeme je da ustanete i prosetate malo,
zivot prolazi mimo vas,godine prolaze a poznato je da i visok stepen inteligencije,kako za zene tako i za muskarce nepovoljno utice na obicne stvari koje zivot znace tj. stvari zbog kojih vrijedi zivjeti...
Zivot je jedan,nemojte ga provesti u filozofiranju cekajuci jedan dan u buducnosti u kojem cete se zapitati,sta mi je to sve trebalo i razignirano zakljuciti da je problem bio u vama a neki cak i svjesni toga,uporno su gurali dalje u neke ambise i ponore koji su daleko od onog sto nas cini srecnim...
i onog....biti covjek,kako to samo lijepo zvuci...

Zali Boze uludo provedene mladosti,mudrovanja nicim opravdana,sputane i okovane srece svima date....

Nije srecan onaj koji ima ono sto zeli vec onaj koji nezeli ono sto nema...
Problem je u nama...

Fantome, vrlo praktičan savjet!
Znala sam da će netko nešto tako komentirati.

Ja isto kažem da je najsretniji onaj koji previše ne razmišlja i ne filozofira, već uzima život onako kako dolazi, živi život proživljavajući, a ne preživljavajući, bez postavljanja previše pitanja i zapetljavanja u diskusije i "lapurlatizam."

Ipak, mislim da uz svakodnevni živući život, malih, površnih stvari, a opet tako neophodnih, treba povremeno razbuktati filozofske misli, kad se za njih pojavi inspiracija.
Kao i ostalo u životu, ovaj trenutak su ovdje, pucneš prstima i nestanu.

Opet previše filozofije.

Sve u svoje vrijeme, kada me čapi inspiracija, tada filozofiram, iskoristim trenutak. Kada to nestane, tada se samo zajebajem na forumu, chatam itd. Baš kao i umjetnik, kada ga uhvati inspiracija, zna da je šteta propusitti taj trenutak. No uglavnom, ima na forumu umjetnika pa mogu sami reći...

Jako sam filozofski misaono nastrojena duša, iz praznog kartona mlijeka i probušenog kondoma izmislim filozofiju samo takvu, takav sam... I doista problem jest u meni

Izveo bih cimera van da smo u stanu, no svatko je otišao svojoj kući... No, da ne bi bilo, večeras planiram izaći van i ostaviti se filozofije, sjesti uz obalu rijeke i naprosto uživati u trenutku mira i tišine bez razmišljanja.

I opet filozofiram 100 na sat