Kada bi pitao vas pitao sto trenutno zelite, vjerojatno biste rekli ljubav, zdravlje, srecu, no kada bi vas neka bliza osoba to upitala, vjerojatno bi to izgledalo vise ovome: odmor, novi auto, novac itd. Ali iza svega toga se krije sreca, a to je sasvim normalno, svako ljudsko bice na ovom planetu zeli biti sretno. Pa zasto onda niste sretni? Pa kako mogu bit sretan kad osoba koju volim mene ne volim, kad nemam novi auto. Kao prvo morate shvatit niste sretni jer srecu trazite u vanjskim stvarima, a to je ono sto nam mudraci govore odavno. No da to malo bolje obrazlozim. Vecina ljudi svjesno ili nesvjesno ovako gleda na ovaj svijet, ako dobijem to bit cu sretan, ako postignem to bit cu sretan. Odbijaju bit sretni dok ne ispune neku zelju, a sad ono najgore, cim ispunite jednu zelju javi se odmah neka druga, pa eto nas opet na pocetku. Netko kaze kako cu bit sretan kad me osoba koju volim ne voli, ne pokazuje nimalo interesa za mene ili me prevarila. Pravo pitanje je zasto ste vi svoju srecu polozili u nju? Pa zato sto ju volim, mozda bi odgovor bio, no nemojte se zavaravati vi nikoga ne volite, netko ce se mozda naljutit sad na ovo, ali to je istina. Da volite nekoga, da znate sto je prava ljubav, onda vas ne bi povrijedilo kad bi vas ta osoba napustila da bude s drugom, ne biste ju htjeli kontrolirati. Danasnje veze se uglavnom na tome temelje, na kontroli, ne mozes ici van s deckima moras ostati sa mnom tu. Eh kako sloboda ode brzo u vezama. Netko ce reci pa to je normalno. No kad bi sutra cijela vasa ulica odlucila skocit u provaliju, da li bi vam to bilo normalno. Ako nesto radi vecina, nije ta stvar normalna, no tu se sad dolazi do prihvacanja od strane drugih, o tome cu kasnije govorit. Uglavnom prava ljubav ne sputava, ona ne ogranicava, ona je slobodna, tek kad je netko slobodan tek onda on moze uistinu i voljeti. No kako smo mi ljudi sebicni mi moramo kontrolirati. Nasao sam nesto sto volim, zakacio sam se za to, svu svoju srecu polazem u to jedno bice, moram ga kontrolirati, ako ono ode ja cu tad bit nesretan, stoga moram poduzeti sve sto je moguce da me ne napusti. Tako izgledaju danasnji ljubavni odnosi, samo sto je to dosta suptilno i neprimjetno.

E sada malo o misljenju drugih ljudi. Vecina ljudi, bolje receno gotovo svi ljudi danas, nisu slobodni, paze sto ce drugi reci, misliti o njima. Svi se brinemo da drugi imaju dobro misljenje o nama, ali to je upravo to, to je samo misljenje. Istina je da drugi nikada ne vide ono sto mi jesmo, vide samo misljenje o nama, pogledajte sada svoje zene, muzeve, sinove, kceri i zapitajte se kada ste uistinu vidjeli osobu, a ne misljenje koje imate o njima. Ljudi tako provode zivot skrivajuci onog pravog sebe, da im se drugi ne bi rugali, lose mislili o njima, ali nikad se ne zapitaju jedno jednostavno pitanje: Tko si ti da mi kazes da je ovo ovako, ovo onako. Ne, vecinu vremena se uzdamo u misljenje vecine, manjine, ovisi koliko je jak karakter pojedinacne osobe ili koliko vam je stalo do misljenja te osobe. Morate uvidjeti da je problem u vama, vama netko kaze nesto, vi ste ti koji prouzroci negativan osjecaj u vama, vi ste ti koji sami sebi patnju prouzrocavate. Niste sretni zbog sebe, zbog vasih uvjerenja, strahova, a ne zbog toga sto svijet nije u redu. Sa svijetom je sve u redu, samo sto ste izgubili dodir sa stvarnoscu. Jedan mudrac, ne mogu se sad sjetiti koji rekao je:"Kad naucite dijete kako se ptica zove, ono vise nikada nece vidjeti tu pticu." To je ziva istina, samo sto mi to radimo sa svime. No da se vratim na ono glavno, morate shvatit da osobu nikad ne mozete povrijediti nego samo misljenje, a ako sam ja rekao ovdje nesto sto je uvrijedilo nekoga, to nema nikakve veze sa mnom, vi ste ti koji ste to shvatili kao uvredu, a ne ja. Uf, malo se ja raspisao, vec mi se malo prispavalo, sutra cu nastaviti il na nekakva pitanja odgovorit, ako slucajno bude.

hm... mislim da moramo imati neke anbicije i tesko dohvatljive ciljeve. to nas drzi na zivotu i zbog toga se trudimo da budemo bolji u svemu sto radimo.
Slazem se da kontrola nije nikakav dokaz ljubavi nego bas suprotno - dokaz da ne vjerujes partneru/partnerici ili o kome je vec rijec. Ali, naravno da cu biti sav nikakav i jadan ako me netko kog volim, npr. cura, ostavi i ode drugom. Nemogu ja bit sretan sad zato sto je njoj mozda bolje s njim nego samnom, to je glupost. Ako mi je svejedno nisam ju niti volio, naravno, necu je sprjecavati u tome da ode, to je njen zivot i njena odluka. Neka ide s kolegicama na kave il neznam sta, i ja idem sa svojim drustvom, to uopce nije upitno. Ali kad bi taj nasli neki unutarnji mir i da nas nista ne ne dira bas previse, da smo stalno sretni i neznam sta. To nikako, upropastili bi se.

Ali ona je potrebna, nije neophodna ali je potrebna. Covjeku nije dovoljna jedna stvar da u zivotu bude sretan. Bit ces sretan kad ces imat curu/zenu koju volis i koja te voli, obitelj, zdravlje, posao koji volis, nesto novaca, svoju kucu ili stan... Covjeku treba puno stvari da postigne srecu i da bude sretan. to je tako i tu te nikakvo shvacanje tipa "meni ona netreba" ili nesto slicno, nece uciniti sretnim. Samo ces na kraju ostat sam bez svega jer si zadovoljan samim sobom i svojim shvacanjem kako ti nista netreba. Treba ti sve sto zelis. Dok to ne postignes neces biti sretan. Nikakva duhovnost, religija ili neznam sta. Eto to je moje misljenje.

Eh bas mi je drago sto si sve ovo napisao, eto sad znamo sta tebi, a takva je i vecina, potrebno za srecu, ti sam odbijas biti sretan dok to ne budes imao, sad svjesno il nesvjesno, to je drugo pitanje. Dokle god postoji zelja neces bit sretan jer zelje dok ih se nadides bit ce s tobom vjecno, cim se jedna ispuni tvoj um ce traziti nesto drugo, sto ti je "potrebno" za srecu, pitanje je samo dokad ces tako. Svatko to mora proci, to je prirodan proces ucenja i sazrijevanja, dokle god imas zelja imat ces i patnju, ali to je isto u redu. Ljudi vole patnju, ne mogu zamislit zivot bez nje, kako bi to bio glup zivot kad ona ne bi postojala, vjerojatno neki misle. No kao sto sam rekao patnja je dobra, kada te boli zub ti znas da nesto nije u redu s njim, tako je s patnjom kad ju osjecas znas da nesto nije u redu s tobom, ona je potrebna za razvoj, jednom ce ti bit puna kapa svega, a tada ces shvatiti, da si cijelo vrijeme trazio srecu vani, bilo one materijalne stvari ili osobe, umjesto da si se okrenuo prema sebi. Potpuno te razumijem kako se trenutno osjecas, to je sve normalno.

Hehe.. ja se osjecam savrseno ovaj moment Ali hvala na brizi
Gledaj, svjet ne funkcionira bas tako. Pas moze biti sretan ako ima dobrog vlasnika, hranu, vodu, da ne kisne i da mu nije hladno. E sad, ako njegov vlasnik nema novaca, on mu nece moci kupiti hranu, bit ce namrgoden jer je u dugovima i nece biti dobar prema svom psu kao sto bi mogao biti. Sa samim time pas nije sretan, a niti vlasnik. Ja razumijem sta ti govoris, ali danas to tako neide. Za sve je, na zalost, potreban novac. Bez njega nemozemo niti zdravo zivjeti niti biti sretni. Bi te ja vidio kak bi bio sretan da ti je prazan frizider i nemas za stanarinu

jesam

@Arhont...to o cemu pises je nesto cemu se stremi i sto se postize citav zivot. U medjuvremenu ostvarujemo i neke 'prizemnije' zelje. Vecina ljudi se i do kraja zivota fokusiraju uglavnom na materijalna ostvarenja. Isto tako se boje smrti. Cesto ljudi koji osjete da su pri kraju ne zele zaspati jer se boje da se nece probuditi. Boje se pustiti zivot. Boje se pustiti tijelo. Zato je potrebno naci taj unutarnji mir.
Ipak...ako bi mi sada svi i odmah bili na tom 'zen nivou' pitam se kako bi svijet izgledao. Svi bi radili svoje. Nitko se ne bi uznemiravao oko nicega. Ne bi se stvarali novi izazovi jer bi se zelje kao takve ugasile. To vise ne bi bio ljudski rod.
Mi kao duse se nalazimo u ovim tijelima bas zato jer su teska, jer njima upravlja kemija. Tu kemiju moramo nauciti savladat. Tako napreduje i dusa i tijelo.
Slazem se da je potrebno naci unutrasnji mir. Postati svjestan da su neke stvari 'samo' kemija, da to nismo Mi. Ali i to bi zapravo trebao biti samo dio nas dok bi postojao i onaj dio koji je vise sa ovoga svijeta.
Vratimo se na primjer muskarac-zena. Ako netko nekoga zbilja voli on/ona ce tu osobu pustiti da ode ali tesko ce svakako biti. I to ne radi ega. Kad se radi o egu onda obicno osoba niti ne prihvaca raskid. Ali...ako se dvoje ikada zbilja voljelo oni su izgradili odredjene veze i na nekom drugom nivou. Ne samo fizickom. I jednostavno, javi se bol. Ti mozes pustiti tu osobu. Mozes biti cak sretan radi nje. Moze taj prekid biti konacno oslobodjenje za oboje. Ali svejedno boli. Kroz bol se raste...

Složio bih se s Alphom arhonte, da je ono što si naveo ono čemu se teži kroz čitav život. Ipak, da bi uopće došao u takvo stanje uma, moraš puno toga praktičnoga naučiti. Jer lako je recimo biti u zraku, ali ako ti recimo pukne gurtna na roletu i kvar je recimo jednostavan, puno je lakše sam ju zamijeniti nego zvati majstora koji će ti to i naplatiti. Dakle, ako je čovjek previše u svojem svijetu nevezanosti, ne može naučiti kako se snaći u svijetu u kojem živi. Istovremeno postaje odvojen od tog svijeta sve više i više. Međutim, on i dalje ima fiziološke potrebe, treba se brinuti za druge, treba voljeti i biti voljen. Kako će to ako samo gleda kako se od toga osloboditi? Dolazi do konflikta.
Upravo su zato mudri ljudi rekli da ima vremena za sve, i za praktično i za duhovno. Važan je balans. Nevezivanje ti neće pomoći da ostvariš samog sebe u ovom životu, isto kao što i nepotrebna patnja to isto sprječava. Gubi se vrijeme na taj način, a ono nam je dragocjeno dok smo u ovom tijelu.
Potrebno je pronaći pravu mjeru između vezanja i nevezanja, između patnje, užitka i duhovnosti. Zato je teško živjeti, zato je život umjetnost, a umijeće življenja nešto što se uči.
Alternativa tome je sve pustiti i živjeti iz dana u dan, kao ptica nebeska, slobodan od svih briga. Da se to dogodi, civilizacija kakva je bi se srušila i mnogo dobroga što je otkriveno bilo bi zaboravljeno.
Želja je pokretač, dok je odsustvo želje samo kušanje mira u nama. Kušanje mira je potrebno da shvatimo da želja nije jedina što postoji, ali isto tako želja je nužna da bi svijet napredovao.

Arhonte, slažem se sa svime što si napisao!
Jako mudro rečeno i vrlo zanimljiva tema.

Skulptura je napisao/la:

hm... mislim da moramo imati neke anbicije i tesko dohvatljive ciljeve. to nas drzi na zivotu i zbog toga se trudimo da budemo bolji u svemu sto radimo. Slazem se da kontrola nije nikakav dokaz ljubavi nego bas suprotno - dokaz da ne vjerujes partneru/partnerici ili o kome je vec rijec. Ali, naravno da cu biti sav nikakav i jadan ako me netko kog volim, npr. cura, ostavi i ode drugom. Nemogu ja bit sretan sad zato sto je njoj mozda bolje s njim nego samnom, to je glupost. Ako mi je svejedno nisam ju niti volio, naravno, necu je sprjecavati u tome da ode, to je njen zivot i njena odluka. Neka ide s kolegicama na kave il neznam sta, i ja idem sa svojim drustvom, to uopce nije upitno. Ali kad bi taj nasli neki unutarnji mir i da nas nista ne ne dira bas previse, da smo stalno sretni i neznam sta. To nikako, upropastili bi se.

Sigurno je da moramo imati stremljenja, ambicije i raditi na njima, jer i sama težnja ka nečemu, uložen trud donosi nam zadovoljstvo i sreću.
Medjutim, činjenica je da većina ljudi danas sreću povezuje isključivo sa posjedovanjem nečega. Kad kupimo auto, kuću, oženimo se bit ćemo sretni, ali onda ispada da to nije tako, jer će nam nakog kratkotrajnog zadovoljstva opet nešto biti potrebno za našu sreću.

Tražimo sreću, težimo k njoj, a ona je zapravo u malim, nematerijalnim stvarima, oko nas, samo je ne vidimo.
S druge strane, očekivanja konzumentskog društva postaju i naši postulati i kad ne ostvarimo ono što netko očekuje od nas, a jednim dijelom smo si upravo zato postavili te ciljeve, radi samodokazivanja sebi i drugima, postajemo nesretni, neshvaćeni i to je teško.

Što se tiče pitanja neuzvraćene ljubavi i Skulpturove konstatacije, slažem se da je teško i bolno kad te napusti osoba koju voliš i to je ljudski.

Upravo o tom slučaju, jednom smo raspravljali u srednjoj i nitko nije mogao shvatiti kako bi zaljubljena osoba mogla biti sretna kad ga/je napusti voljeni/voljena da nadje sreću s drugim. Tu se slažem s Arhontom i još dodajem da ljubav (kako je Skulptura naziva) ako je prava nije ničim uvjetovana. Nažalost, ljudi vezuju svoju sreću uz neku osobu i onda su povrijeđeni, "otrgnuti" kada ona ode. Realno, ako ti neku osobu voliš onda je voliš radi nje same, a ne radi toga što s njome nešto ostvaruješ pa to pridonosi tvojoj sreći i zadovoljstvu. Zapravo bi se i ovdje radilo o nekom podsvjesnom egoizmu, povrijeđenosti.
Znači, ako iskreno voliš, vjerujem da možeš biti na neki način sretan, radi sreće voljene osobe s drugim, ako je sagledaš izvan "dijela tebe" kao jedinku, individuu, jer ljubav prema nekome nije posjedovanje i poeni tebi u prilog ili obrnuto. Mislim da je ljubav biti sretan samo zato jer je voljena osoba sretna.

Ipak, smatram da nikako nije dobro svoju sreću, čitav život vezati uz druge osobe/stvari. Ljudi bi trebali pokušati biti sretnima dajući slobodu drugima i ne vezujući svoju sreću uz posjedovanje.

athena je dobro rekla za ljubav, slazem se ja sa svima vama, treba pronaci uvijek ravnotezu, u nicemu ne treba pretjerivati, ja ovako sto sam pisao gledam na vecinu stvari, na neke jos nisam sposoban, ali s vremenom ce doci, rekli ste to je proces za cijeli zivot to je istina, ali kako za koga, netko ce poceti odmah raditi na sebi, dok ce drugi ostaviti za sutra, a sada je ipak najbolji trenutak za razvoj, onoga trenutka kada sam uvidio da je ovo sto ljudi nazivaju stvarnoscu iluzijom jednostavno poceo sam traziti nesto iznad toga, ono sto je neprolazno, ako poslusate samo neke stvari koje sam ja iznio vidjet cete koliko ce vam zivot biti jednostavniji, takoder samo da kazem glede materijalnog, nicega se ne treba odricati jer s time necete rijesiti stvar, morate ju nadic. Ne morate se bojati nece drustvo nestati tada, prema mom shvacanju takvo drustvo ce se temeljit na ljubavi i razumjevanju, ljudi ce dalje ispunjavati svoje potrebe, ali one ce biti upravo to, potrebe i nista drugo, nikakve drugacije iluzije uz njih se nece vezati. Svi smo mi na putu, nije pitanje hocemo li doci na cilj, nego kad? Samo preispitajte sve stvari kojima ste dali vaznost i zasto vam je to vazno, tada cete vidjeti sto je stvarno, a sto ne. Ne zelim ispast neki prosvjetljen sto ovo govorim, ja sam daleko od toga, samo zelim pomoci nekom ako mogu, ako je meni trebalo dosta dugo da to shvatim, sto da ne olaksam vama, pa da ustedite vrijeme. Ima jedan citat koji sam upamtio, mislim da je od Eckharta, a kaze:"Put do Boga nije da dusa sebi nesto dodaje, nego oduzima." - tako otprilike

ljudi su vec ono sto trebaju biti, samo sto moraju odbaciti iluzije i vidjeti sebe