Kad sam bila dijete užasno sam se bojala da ću izgubiti nešto kad odrastem, da ću se promijeniti na način koji mi se neće svidjeti. No kako je vrijeme prolazilo i kako sam obavila sve što si gore naveo do djece od djece i umiranja shvatila sam da sam iznutra uvijek ista. Možda sam se stara rodila, a možda je to normalno. Uglavnom, moji strahovi koji su bili slični ovima koje si tu opisao, naprosto se nisu obistinili. I nemoj misliti da se radi o samozavaravanju. Što sam po godinama starija, bez obzira na fizičke probleme kojih ima više, sve sam sigurnija u sebe i u svijet koji me okružuje (vidljivi i nevidljivi) i ni za koju cijenu se ne bih htjela vratiti ni minutu unatrag, a kamoli u ove godine iz kojih ti sad promatraš ono što vidiš kao budućnost. Tvoj život i tvoja sudbina su u tebi, ne u paravanu kakav vidiš oko drugih ljudi.

Znaci ti si zadovoljna sa svojim zivotom, ako sam dobro shvatio iz tvog odgovora svijetlo, ti si navele strahove moje, to nisu strahovi, moj jedini strah je da necu imati dovoljno vremena, sto mozda zvuci smijesno kad to govorim u ovim godinama, kao sto sam rekao mene onaj zivot sto sam ga naveo ne privlaci, ja zelim odgovore, zelim istinu, zelim da znam sve kako je i zasto je tako, spreman sam odreci dosta toga za to najbolje cu to objasniti ovim rijecima:" U ovom tijelu je mnostvo dragocijenih stvari, ali netko ih ugleda samo onda kad sretne pravog Gurua; zatvarajuci devet vrata, jedna deseta otvara, vrata ka slobodi, i tu cuju melodiju nezapocete muzike." Na ove podebljanje rijeci mislim, osjecam da mi je doslo vrijeme da moram da otkrijem tajne, zato sam pitao, jel ne znam imam li samo ja takav osjecaj ili imaju i drugi.

A to pitaš Ja u svakom slučaju imam takav osjećaj stalno. Ali otkrivanje tajni ne mora značiti da ti se mora nešto posebno događati, nešto spektakularno. Meni su se tajne otkrivale sasvim prirodno kroz jedan naizgled "normalan" život kakav si prije opisao kao da ga se bojiš. Ali svatko ima svoje pute, ne znam što je tebi namijenjeno, nadam se sve najbolje

Hehe, jos jednom hvala na odgovoru, opet moram da ponovim da se ne bojim takvog zivota, nego on mi se jednostavno cini neispunjen, neadekvatan, a sta ja znam, mozda se opet zaljubim pa onda ne mozes biti normalan, hehe, u svakom slucaju hvala na odgovoru.

Mislim da znam o cemu pricas. U drustvu postoje neki obrasci ponasanja...ono sto je uobicajeno i noramlno. Vecina ljudi zivi po tim obrascima i tezi istima. Smatraju uspjehom kada to ispune. Dakle zavrse skolovanje, zaposle se, ozene, imaju djecu i tako to...to ih ispunjava.
Tvoj 'problem' je da ti niti zelis takav zivot niti te privlaci niti bi te ispunio. Barem se to sada tako cini. Ono sto bi tebe ispunilo je nesto vise...iako mozda jos ne znas sto. Jos nije dovoljno opipljivo makar mozda naslucjujes. Naravno, to ne iskljucuje i sve ovo gore navedeno...ove 'obrasce'...
Mogu reci ovo...jos si mlad i mozda se osjecaj promijeni. Mozda pozelis obitelj i sve kako je uobicajeno...a mozda i ne... Mozda ostvaris sve ovo sto i drustvo od tebe ocekuje ali ako ne pronadjes i ne ostvaris i ono sto ti zelis osjecat ces tu neku prazninu.
Ako je ovo sto sam rekla ono o cemu govoris onda vjerujem da kuzis kako i zbog cega te razumjem...

E Alpha upravo sam na to mislio, svaka cast, tocno si rekla ono na sto sam ciljao, ali upravo to, mene ne zanima sto drustvo ocekuje od mene, ja na cijeli ovaj zivot gledam u nekom sirem planu, mada se to cini smijesnim, imam svoj cilj kao sto si ti rekla nije tocno odreden, ali znam kojim putem da dodem do njega, e moram ti reci da mi je drago sto sam nasao nekoga tko razumije o cemu pricam.

Drustvo ocekuje da se uklopis u kalup normale. A sto ti zelis?

Tvoji roditelji zasigurno ocekuju da zavrsis skolu i zaposlis se i ozenis i sve tako...
Tvoji prijatelji ce tako napraviti i sigurno ce ti govoriti i ocekivati da i ti tako napravis (ukoliko ne budes)...

No, pa znas vec kako to ide...

Ali...sto ti zelis? Imas li neku, makar kakvu predodzbu ili osjecaj?

Hehe, imam, iskreno zelim si zivot posvetit istini, odnosno otkrivanju istine, sebe, volim meditirati, jedini problem je sto nemam bas neko mjesto za sebe, gdje mi nitko nece smetati, zato mi nekad dode da se najradije pokupim i odem u neku kolibu daleko od svijeta, da se mogu potpuno posvetiti tim stvarima, zelim jednostavno da znam, da mogu, da vidim, da iskusim, jer za ove sve stvari koje drustvo ocekuje imam osjecaj "been there, done that" tako da me to bas i ne privlaci, mislim moj cilj je osobni razvoj. E al jedini problem kod toga svega su mi prijatelji, mislim ne svi, ali vecina, dosta njih to ne shvaca i one spike de ti si glup, i tako to.

Hehe...prijatelji...rekoh ti ja Al cekaj dok ti roditelji skuze da si ozbiljan u toj nakani

Kuzim te

Mislim da se ljudi generalno razvijaju na svom zivotnom putu. Dakle, nije stvar da se to radi/desava samo u nekoj kolibi...ali svatko ima svoj put. Tvoj bi, znaci, mogao biti taj koji opisujes.

Imam isti taj feeling...covjek/okolina ocekuje/misli kako ce to proci, kako je to faza, kako ce(s) s godinama/vremenom ipak pozeljenti ono sto i vecina. Ne znam...meni ne prolazi... Ipak nije faza...osjetis to...tocno znas...

E upravo to, a glede obitelji hm, oni to vec znaju manje-vise, tako da s njima nije neki problem, stari mi se isto bavio jogom prije tako da to razumije, jedino frendovi to ne kuze, ali nema veze, kao sto si rekla svatko ima svoj put, znaci ti imas isto taj osjecaj, mogu da pitam, ako je preosobno ne moras odgovoriti, jesi li sto poduzimala glede toga svega?

Hehe...je malo preosobno ali mogu odgovoriti ovako.

Meni se to cini kao put. Ne neki cin kojim si nesto poduzeo. Vise kao izbor koji radis svaki dan.

Stvar je jos i u tome da treba znati prepoznati pravo vrijeme. Recimo, svima se moze ciniti ludo zabavno da mogu vidjeti aure pa ce vjezbati kako bi to postigli. Ali mislim da je za bilo sto takvog potreban ipak pravi razlog. Ispravan. I pravo vrijeme. A do toga se dolazi postepeno.

Meni se cini da nema sanse da za vrijeme ovog zivota nucim, postignem, razvijem sve ono sto bih zeljela. Da zivim i 100 godina mislim da ne stignem. A sad...vidjet cemo, jelte...

Tu se u potpunosti slazem s tobom, ali zato cu iskoristiti ovaj zivot da naucim ono sto mi je vazno, a u nekom drugom zivotu cemo nesto drugo, hehe.

znaš ti onu- uzmimo sudbinu u svoje ruke
ponekad sami sebi izgledamo kao promatrači i mislimo da ne možemo ništa učiniti. jeli je to baš tako? mislim da ima puno situacija kad možemo djelovati, dati sve od sebe da se promijeni i onda na kraju ako uspjeh izostane imamo prava reči- jbga sudbina je tako htjela. a možda je sudbina i bila da se sve složi tako kako jeste da bi mi djelovali.