Ima ta poslovica 'Tko tebe kamenom, ti njega kruhom'... Koliko zivimo tu poslovicu?
Tome su nas ucili roditelji, mi tome ucimo svoju djecu...i do koje mjere taj princip 'vrijedi'?
Recimo...dijete cemo uciti da ne uzvrati istom mjerom ako mu netko kaze da je glup...ucit cemo da se ne osvecuje...a koliko se na koncu svi skupa toga pridrzavamo? Koje su granice uopce? Kako ih odrediti/prepoznati...

Ponekad je u takvim situacijama prisutan jak subjektivan element pa se može dogoditi da se dvije strane osjećaju udarene kamenom. A i nezgodno je ako netko doživi nešto kao gađanje kamenom, pa uzvrati gađajući tvrdim kruhom (jedan takav komad bačen s nebodera mogao me ubiti da je pao metar ukrivo ili u pravo dok sam još bila klinka

Granice su u ovakvim slučajevima pokretljive i vrlo subjektivne. Kao i pridržavanje. Poznajem ljude koji se doslovno ovoga pridržavaju, samo zato kako bi mogli drugima spočitavati. To nije to. Pravila se možemo pridržavati samo ako smo u stanju pružiti kruh onome tko nas je pogodio kamenom, iskreno i bez osuđivanja. Inače je to samo još jedno od pravila koja postoje zato da se krše kako se lijepo kaže. Daleko smo mi ljudi od ideala koji nam je Isus zacrtao. No važno je da je ideal ovdje i da ga sve bolje i brže uočavamo. I to je nešto.

Grijehom i nekorektnim ponašanjem indirektno kažnjavamo i sami sebe, jer se udaljavamo od same naše pozitivne biti, svatko je rođen kao savšena koncentracija dobra, ali nas okolina i okolnosti kroz vrijeme ponekad pokvare.
Griješiti je ljudski, ali greške i nekorektno ponašanje treba pokušati svesti na minimum.
Naravno da na zlo treba uzvratiti dobrim, jer je dobro uvijek jače i ono je sama bit nas i naših života i dobru uvijek treba težiti, ono nas uzdiže iznad možebitne sive svakodnevice i trenutnih problema!

Baš kako Goran kaže griješiti je ljudski, no ima jedna izreka:
Griješiti je ljudski, a božanski praštati.

Bravo Casper, dobra konstatacija.

teško da ću nekoga kruhom tko mene kamenom ali se zato mogu okrenuti i otići. a granica je koliko me je netko povrijedio i kako. ako se radi o fizičkoj boli može lako doći do reakcije u afektu. mislim da to ovisi od osobe do osobe. nekome je teško oprostiti i po prirodi je osvetoljubiv. ja brzo planem i reagiram ali brzo se i odljutim pa mi osveta ne pada na um.

Ovo je odličan praktični osvrt. Mi gore smo otišli više u filozofiju i ono kako i kada bi nešto trebalo biti.

Kad me netko povrijedi, nakon prvog šoka preispitam sebe koja je moja uloga u tome. Onda ili pokušavam krpati, ili se okrenem i odem. A da me netko fizički ozlijedi, i ja bih ga vjerojatno klepila

Ja imam karakter sličan ovom kakvom se je Misečina opisala, dosta temperamentno reagiram u sitacijama kad je netko očito zloban ili zao prema meni, ali se i brzo ohladim i ignoriram negativnosti koliko je moguće.

A sad obrnuto...Tko tebe kruhom, ti njega kamenom...to je nesto sto sam puno puta dozivjela, puno puta vidjela...naravno u obrnutoj reziji...
Najteze mi je kada se tako nesto dogodi nekom od ljudi do kojih mi je stalo...kada nista ne mogu napraviti...

Kako reagirate tada? Sto osjecate tada?

zbog subjektivnosti mi je teško vditi da sam na kruh reagirala kamenom. lakše je gledati sa strane ali ni onda nije lako biti objektivan. jedino šta napraviti je možda utješiti oobu koja nam je draga i koja je u tom trenu povrijeđena. sigurna sam da nebi bilo pametno uzeti kamen i pukniti tu treću osobu.

ali išibati je je svakako preporučljivo

Ovisi o situaciji. Stvar je to često subjektivne procjene, kompletne anamneze i stupnja poznavanja cjelokupne situacije. Kao što flo kaže, može se pružiti potpora povrijeđenoj osobi. A o tvom izboru ovisi hoćeš li ići i kamenom ili ne.

Kratko i jednostavno: ko tebe kamenom ti njega ciglom! to je jedini način da se preživi u današnje vreme. Živimo u svetu lešinara i grabljivica, a tu nema milosti i nežnosti!