Žaljenje koje čovek oseća na ovom svetu

Naslov: Re: Žaljenje koje čovek oseća na ovom svetu pet lis 09, 2009 11:56 pm

mogu ti reci da si ti onda jedna od rijetkih

_________________
Fear not the darkness of the world, but the darkness within your soul

Naslov: Re: Žaljenje koje čovek oseća na ovom svetu pon lis 12, 2009 2:21 pm

arhont je napisao/la:

mogu ti reci da si ti onda jedna od rijetkih

Meni je oduvek bilo tako, manje-vishe...
Vec dugo je bash tako, nisam nikada posebno razmishljala o tome... *

_________________
"...ja sam Bog, ja sam junak, ja sam filozof, ja sam Đavo i ja sam svet, a to je zamoran način da se kaže da ne postojim."

Naslov: Re: Žaljenje koje čovek oseća na ovom svetu pon lis 12, 2009 6:41 pm

@arhont
Pa ja pretpostavljam da se manje ljudi uvrijedilo nego što nije. Ja nisam misli

_________________
''...kratak je san na svijetu htijenje svako''
F. Petrarca

Pračovjek Broj postova: 1850 Age: 24 Registration date: 09.09.2009

Mislim da se u navedenom uvodu radi više o kajanju, a ne žaljenju.
Ne bih radila generalizacije o jačini snage kajanja vjernika i ateista, jer smatram da svaki čovjek kada pogriješi osjeća kajanje, grizodušje i razmišlja na način "da barem nisam ili jesam nešto napravio". misli

Vjerujem da je tako i sa vjernicima, jer nitko ne može poreći da su naši postupci produkt isključivo naših odluka (a ne Božjih), bez obzira koji je povod donošenja neke odluke ili postupanja.

Drugačije je jedino u slučaju kad se dogode okolnosti na koje nismo izravno utjecali svojim odlukama, bez obzira što je posredno neki naš čin utjecao na proizašlu posljedicu.

Stav katoličke crkve jest da vjeru treba propagirati i živjeti, jer lakše je nositi se sa problemima i vlastitim greškama, ako vjerujemo da se nešto dogadja voljom višeg bića, u kojemu istovremeno nalazimo zaštitu i spas. moli

Ovdje bi se mogla povući paralela sa statističkim podatkom, koji nije proizašao iz katoličkih redova da broj samoubojstava u najvećem broju naprave ateisti. study

Znači li to da je stupanj njihova žaljenja veći i teže podnošljiv od vjernika, moglo bi se raspravljati, iako mislim da nije tako.
S time se ne mogu složiti, jer ateiste ne definiram kao ljude koji u ništa ne vjeruju (da je tako, nitko od živućih ljudi-ateista ne bi imao povoda živjeti zubi

), jer svatko u nešto vjeruje.

Naravno da poput većine osjećam kajanje radi nekih svojih postupaka (aktivnih ili pasivnih), jer su oni, iako ponekad doneseni u "najboljoj namjeri" prouzrokovali neželjenu posljedicu.

Baš se nisam susretala sa "endemičnim" primjercima ljudi koji ne žale ni za jednim svojim postupkom, ali očito je da ima i takvih, što ne kritiziram.

Ipak, žalili mi za nečime, kajali se ili ne, nitko ne može tvrditi da nikada samoinicijativno nije pogriješio. suspect

_________________
Ja nisam ja. Ja sam ta što hoda pored mene, a ne vidim je, koju katkada vidim i koju katkada zaboravljam...
J. R. Jiminez

Naslov: Re: Žaljenje koje čovek oseća na ovom svetu ned stu 08, 2009 5:41 pm

Athena je napisao/la:

Mislim da se u navedenom uvodu radi više o kajanju, a ne žaljenju.

Kajem se ili zao mi je,u cemu je razlika...

Kajem se do kraja zivota ili zalicu do kraja zivota!?

_________________
Moja je psiha tako misticnog karaktera da je
apstraktno govoriti o morfologiji njene dijalektike...

Pračovjek Broj postova: 1850 Age: 24 Registration date: 09.09.2009

Ja sam u ovom kontekstu "kajanje" shvatila kao reakciju na neki naš čin (aktivni ili pasivni), kada ga sagledavamo unatrag.
"Žaljenje" više kao pojam koji bi se odnosio na proizašlu posljedicu neke radnje, a koju osobno doživljavamo negativno obojeno i koja se kao takva reflektirala na neki segment našeg života.

Naravno, radi se isključivo o mojem shvaćanju pojmova u konkretnom primjeru, koje ne mora biti točno.

_________________
Ja nisam ja. Ja sam ta što hoda pored mene, a ne vidim je, koju katkada vidim i koju katkada zaboravljam...
J. R. Jiminez

Naslov: Re: Žaljenje koje čovek oseća na ovom svetu ned stu 08, 2009 6:03 pm

Cijenim i postujem...

_________________
Moja je psiha tako misticnog karaktera da je
apstraktno govoriti o morfologiji njene dijalektike...

Guardian Broj postova: 8523 Age: 19 Registration date: 01.10.2007

Athena je napisao/la:

Znači li to da je stupanj njihova žaljenja veći i teže podnošljiv od vjernika, moglo bi se raspravljati, iako mislim da nije tako.
S time se ne mogu složiti, jer ateiste ne definiram kao ljude koji u ništa ne vjeruju (da je tako, nitko od živućih ljudi-ateista ne bi imao povoda živjeti zubi

), jer svatko u nešto vjeruje.

Ako bismo gledali neki prosjek, tada mislim da je doista prosječnom vjerniku lakše se nositi sa životnom boli nego prosječnom ateisti. Ipak, u tom slučaju vjeruje se da je to Božja volja i da nije moglo drugačije, Boga se ljubi i zato se poštuju Njegove odluke, pa bi to moglo olakšati samu bol pojedinca vjerujući da je duša pokojnika sada na boljem mjestu i da će se Bog brinuti za njega.

Ateisti također vjeruju u nešto, uvijek možeš vjerovati u ljubav makar ne vjerovao u neki natprirodni entitet ili sudbinu. I ne samo ljubav, puno je stvari u koje se može vjerovati. Kad se kod ateiste radi o nekom pogubnom slučaju, tada se ne oslanja na Boga, raj i slične stvari, već isključivo na sebe i ostale bližnje. To ovako odokativno, uspoređujući sa stanjem vjernika, može označavati dulju i težu bol nego kod vjernika.

Mora se svakako spomenuti da nisu svi vjernici takvog tipa kao gore navedeni, ima mnogo onih zamaskiranih koji se više prave da su vjernici nego što to zbilja jesu. Nadalje, vjernik kao i nevjernik ima neki karakter i snagu istog. Upravo to je ono najbitnije po meni, snaga koju imamo u sebi, jer ipak mnogim vjernicima se ''Bog'' zamjeri jer im je oduzeo nekog člana obitelji i zatim se sčučure u kut. Tu se dolazi opet do egoizma i izraženosti istoga.

Zato, mislim da je ipak najvažnije od svega unutarnja snaga, volja za onim u što vjerujemo, a sve to ima veze sa karakterom osobe. Neke osobe su prirodno osjetljive i slome ih najobičniji ljubavni problemi, a kamoli smrt bliske osobe. I onda, ako imamo 2 iste osobe ista karaktera i svega, i postavimo pitanje koja će lakše prihvatiti smrt ili drugu sličnu tragediju, jel vjernik ili nevjernik. Rekao bih da će prosječno vjernik lakše to prihvatiti, ali da to na kraju krajeva sve ovisi o samoj osobi. To je moje mišljenje.

A u vezi samog stava crkve za nevjernike, teško mi je na to nešto reći. Crkve spominju nagrade za vjernike i tako dalje, spominju općenito nagrade i za sve dobre ljude na svijetu, ali naglasak se ipak daje nekoj vjernosti Bogu. A to pak više ili manje manipulativno šalje neko negativno razmišljanje o nevjerništvu. To je moj dojam na temelju onog što sam slušao svećenike i ostale crkvenjake. Mnogi vjernici iz svega toga povežu da je loše biti nevjernik, a potom oni zadrtiji krenu sa prijetnjama vječnog pakla za nevjernike.
Moje je mišljenje da se takav stav nije slučajno proširio, već da su ga potaknule crkve, još u davna doba.

_________________
(\_/)
(O.O)
(> <) I do not know how to kiss, or I would kiss you. Where do the noses go?

Pračovjek Broj postova: 1850 Age: 24 Registration date: 09.09.2009

Omega je napisao/la:

Athena je napisao/la:

Znači li to da je stupanj njihova žaljenja veći i teže podnošljiv od vjernika, moglo bi se raspravljati, iako mislim da nije tako.
S time se ne mogu složiti, jer ateiste ne definiram kao ljude koji u ništa ne vjeruju (da je tako, nitko od živućih ljudi-ateista ne bi imao povoda živjeti zubi

), jer svatko u nešto vjeruje.

Ako bismo gledali neki prosjek, tada mislim da je doista prosječnom vjerniku lakše se nositi sa životnom boli nego prosječnom ateisti. Ipak, u tom slučaju vjeruje se da je to Božja volja i da nije moglo drugačije, Boga se ljubi i zato se poštuju Njegove odluke, pa bi to moglo olakšati samu bol pojedinca vjerujući da je duša pokojnika sada na boljem mjestu i da će se Bog brinuti za njega.

Ateisti također vjeruju u nešto, uvijek možeš vjerovati u ljubav makar ne vjerovao u neki natprirodni entitet ili sudbinu. I ne samo ljubav, puno je stvari u koje se može vjerovati. Kad se kod ateiste radi o nekom pogubnom slučaju, tada se ne oslanja na Boga, raj i slične stvari, već isključivo na sebe i ostale bližnje. To ovako odokativno, uspoređujući sa stanjem vjernika, može označavati dulju i težu bol nego kod vjernika.

Mora se svakako spomenuti da nisu svi vjernici takvog tipa kao gore navedeni, ima mnogo onih zamaskiranih koji se više prave da su vjernici nego što to zbilja jesu. Nadalje, vjernik kao i nevjernik ima neki karakter i snagu istog. Upravo to je ono najbitnije po meni, snaga koju imamo u sebi, jer ipak mnogim vjernicima se ''Bog'' zamjeri jer im je oduzeo nekog člana obitelji i zatim se sčučure u kut. Tu se dolazi opet do egoizma i izraženosti istoga.

Zato, mislim da je ipak najvažnije od svega unutarnja snaga, volja za onim u što vjerujemo, a sve to ima veze sa karakterom osobe. Neke osobe su prirodno osjetljive i slome ih najobičniji ljubavni problemi, a kamoli smrt bliske osobe. I onda, ako imamo 2 iste osobe ista karaktera i svega, i postavimo pitanje koja će lakše prihvatiti smrt ili drugu sličnu tragediju, jel vjernik ili nevjernik. Rekao bih da će prosječno vjernik lakše to prihvatiti, ali da to na kraju krajeva sve ovisi o samoj osobi. To je moje mišljenje.

A u vezi samog stava crkve za nevjernike, teško mi je na to nešto reći. Crkve spominju nagrade za vjernike i tako dalje, spominju općenito nagrade i za sve dobre ljude na svijetu, ali naglasak se ipak daje nekoj vjernosti Bogu. A to pak više ili manje manipulativno šalje neko negativno razmišljanje o nevjerništvu. To je moj dojam na temelju onog što sam slušao svećenike i ostale crkvenjake. Mnogi vjernici iz svega toga povežu da je loše biti nevjernik, a potom oni zadrtiji krenu sa prijetnjama vječnog pakla za nevjernike.
Moje je mišljenje da se takav stav nije slučajno proširio, već da su ga potaknule crkve, još u davna doba.

Slažem se s ovim što si napisao. kava

U prosjeku se vjerojatno vjerniku ipak lakše nositi sa kajanjem i životnim razočaranjem, iako stvari ne bi trebalo uopćavati.

Mislim da je razlog tome isključivo vjera u život poslije smrti i snagu "višeg bića", koja obično izostaje kod ateista.
To je najvjerojatnije jedan od bitnijih elemenata koji svakako pridonosi načinu na koji pojedinac tretira neke svoje životne pogreške i probleme.

Ipak, takodjer smatram da odlučujuću ulogu igra psiha pojedinca, a okolnosti radi li se u konkretnom slučaju o vjerniku ili ateisti imaju u slučaju komparacije sa psihološkim karakteristikama ipak relativan značaj. misli

_________________
Ja nisam ja. Ja sam ta što hoda pored mene, a ne vidim je, koju katkada vidim i koju katkada zaboravljam...
J. R. Jiminez

Naslov: Re: Žaljenje koje čovek oseća na ovom svetu uto stu 10, 2009 3:36 am

Kajanje je uvek proizvod naših akcija i uvek se kajemo zbog nekog svog dela.
Žaliti možemo i za stvarima i zbog stvari koje ni na koji način nisu povezane sa našim delima... *

_________________
"...ja sam Bog, ja sam junak, ja sam filozof, ja sam Đavo i ja sam svet, a to je zamoran način da se kaže da ne postojim."