Nešto sam noćas razmišljao o tome da je Homer pisao Ilijadu i Odiseju pre oko 3500 godina i mi još uvek znamo za njega i njegova dela. Nešto mislim da za jedno 1500 godina za njega niko neće znati.

Japanski šintoistički mudraci su uvereni da je 5000 godina optimalno vreme ne samo da nestane prašina sa nečijih kostiju, već i da prestane sećanje na sva njegova dela ma koliko ona velika bila.

Ne postoje „veliki“ i „mali“ ljudi. Svi smo samo ljudi. Homo tamen. I svi smo uvek na gubitku.

I ne mogu a da ovom prilikom ne citiram stihove iz Kurana, ja, bezbožnik, u slavu ljudske prolaznosti i u čast jednom muslimanu koji mi je spasao život:

„Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero
i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć
I sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra
I zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan,
I dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme,
Početak i svršetak svega –
Da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“