Nešto kao vožnja biciklom, stalno smo u labilnoj ravnoteži i nastojimo ne udariti u neki kamen ili ne upasti u neku rupu. Jednako tako ne smije nikada stati jer ako samo usporimo ili pak stanemo opet padamo

Naravno da bi održali tu ravnotežu treba nam puno snage, energije i volje.

dođe li vam ikad da poludite....da skinete odjeću sa sebe i izletite vani goli uz urlike? ponekad mi je pun kufer balansiranja.
rađamo li se sa balansom ili su nas istrenirali da moramo balansirati?
ja nisam vidila dijete sa balansom. vidila sam samo da tjeraju po svome. i kad im postaviš granicu balansiranje započinje.

@MoW: Ti ne prakticiras pjevanje pod tusem i urlikanje? Tako sam bar skuzio iz prvog djela posta koji je bio namjenjen flo.

Koji put si pjevušim dok perem suđe ili kuham, ali ne, nemam potrebu pjevati ili urlikati pod tušem. Da osjetim taj pritisak, bez problema bih to radio.

ja taj balans u zivotu nikad do sada nisam uspio ostvariti....uvijek pretjeram u necemu.......ne znam ni sam zasto....mozda sam losa osoba koja ne mari za nikoga a tako ni za sebe....oprike znam kako bi taj balans trebao izgledati ali ne uspjevam ga nikako ostvariti.....

zasto je to tako....sto tjera ljude da naprave nesto lose i pri tome znaju da ce nastetit sebi i povrijediti ljude oko sebe....???

neki kazu da je to karakter....da treba imati svoje JA......

ja znam da sam ja vješta u balansiranju nebalansa... stalno u svađi sama sa sobom između onoga što želim učiniti, što trebam učiniti i kako to učiniti... na kraju sve ispadne prirodno i spontao ( onima koji me ne znaju) a u meni se odvio čitav proces odluka i razmišljanja... u biti sve skupljam u sebi, i kad dođem do svoje granice, a imam visoki prag čega sve mogu skupiti u sebi jednostavno puknem i izađem iz kuće sama s glazbom ili psom i šečem se ... dopuštam da sve to izađe iz mene i ostane u parku... pa dođem kući smirena

Postoje dva pitanja tu: prvo je zašto nastaje ovisnost a drugo je zašto ju se ne riješimo.
Post nije pisan kao šala, iako je ono s mlaćenjem ljudi bio preekstreman primjer.
Zašto nastaje ovisnost, a tu ne govorim samo o pušenju ili alkoholu, već o bilo kojoj ovisnosti: previše televizije, previše interneta, kava, čokolada, neka specifična hrana, čak i ovisnost o sportu?
Iako se na prvi pogled čini da je to lako odgovoriti, stari su ljudi govorili da sve ima svoj uzrok. Tako su smatrali da je ljudima koji su propušili ili propili se kave nedostala energija vatre. Čokolada je pak težnja za yin energijom i sl. To je uvijek ono pitanje: zašto sam ja postao ovisnik o nečemu, a netko drugi nije?
Očito smo mi nešto u tome vidjeli što je nama privlačno, a nekom drugom nije. Dakle, poanta je: nešto nam je NEDOSTAJALO.

Pitanje zašto se ovisnosti ne riješimo je pak još složenije za odgonetnuti, barem po mojem mišljenju. Naime, iako nam je nešto zaista u početku nedostajalo, moguće je da smo se već davno toga zasitili, a ovisnost vučemo i dalje i sad nam ona šteti. Tu dolazi kemija u igru koja ne da da se toga riješimo. Za pobijediti tu kemiju često treba velika snaga volja, čiji intenzitet ovisi o faktorima: koliko smo jako zagrezli u ovisnost, koliko nam je još uvijek ta ovisnost potrebna za uravnotežavanje, koliku podršku za odvikavanje imamo iz okoline.
Dodatno cijelu situaciju komplicira činjenica da kod mnogih dugogodišnjih ovisnika dolazi do manjka mnogih korisnih tvari u organizmu, pa više nemaju volje za odvikavanje. Jednostavno su kemijski iscijeđeni.
Međutim, ta borba, kao što je Chakotay naglasio, protiv ovisnosti je ustvari borba za balans. Tijelo će se uvijek htjeti boriti za balans, ako izuzmemo samodestruktivne tipove ličnosti.

to objašnjava zašto se tenejđeri počnu opijati u biti tada počinju večine ovisnosti i očitovanja naklonosti pojedinim... kod njih je stalni nebalans zbog hormona i odrastanja kojeg ne mogu pratiti