covek je najinteligentnija i najsurovija zivotinja.

Je li smijem ovdje napisati nešto o životu, ili treba posebna tema za to?

napiši, pa ćemo vidjeti

Čovjek je biće koje traži smisao u svemu što je dio njegova života. Životinje to ne rade.

Dakle čovjekov život je poput labirinta, a znamo da je labirint pun slijepih ulica i skretanja. Dakle čovjek se može tijekom života mnogo puta zeznuti. Kada se nađe u slijepoj ulici, tada se okrene i vratit određen dio puta.
Životinje to baš i ne čine, osim dok moraju.

Čovjekov cilj / smisao života je naći put iz tog labirinta. No može se reći da je čovjekov život pun labirinata. Izađemo iz jednog i uđemo u drugi sa nekim drugim ciljem. Naravno svaki labirint ima nekoliko izlaza, ovisi kako nam se stvari događaju.

Životinje pak nemaju više tih labirinata, nego samo jedan---> cilj im je preživjeti i donijeti mlade na svijet.

Ta spetljanost labirinata može se zamisliti poput nekog kompliciranog čvora kojega pomalo otpetljavamo, ali i zapetljavamo određenim situacijama.
No na koji način možemo sebi olakšati tako da lakše znamo na račvanju puteva kojim krenuti? Mislim da odgovor leži u svijesti.
Svaki čovjek ima svoju svijest koja ga ponekad vodi putem. Opet ako se oslanjamo na svijest, tada će nam ona sama reći kojim putem krenuti, što je ispravno za nas. Svijest je ta koja nas može uzdignuti iznad labirinta odakle bismo vidjeli kojim putevima trebamo proći do cilja.

Imaju li životinje svijest? Koliko ja znam nemaju...

Što se događa kada tražimo izlaz iz jednog labirinta? To znači da imamo neki cilj (moj je zasad završiti srednju školu), i dok izađemo iz labirinta i uđemo u drugi, to znači da smo ostvarili jedan cilj, a tada imamo neki novi cilj koji pokušavamo ostvariti.
I baš zato nikada nismo zadovoljni. u jednom trenu jedan cilj nam se čini super i trudimo se postići ga. Kada ga postignemo jesmo happy i sve to, ali tada shvatimo da to nije sve. Tako se opet javi neko nezadovoljstvo jer želimo postići novi cilj, osjećamo se kao da nismo ostvarili sve što smo htjeli.
Upravo je to onaj čvor koji otpetljavamo, ali kojega nikada ne možemo otpetljat jer stalno nam se javljaju novi ciljevi.

Rade li to životinje tako? Ne...

No tada dolazi smrt. Kako objasniti tu smrt, zašto se ona dogodi, koji je smisao smrti?
Ako je smrt = ništa, tada čovjekov život nema smisla. Ende gut, alles gut ---> važno je samo ono što je na kraju, dakle ishod.
Budući da od smrti ne možemo pobjeći, to može značiti da se naš život nalazi unutar nečega. To nešto je smrt.

Ako čovjek cijeli život traži smisao u svemu i svačemu, tada kakva smisla ima da je smrt = ništa? Zadnja riječ mora biti - smisao.
Upravo zbog toga je smrt nekakva skrovitost, nešto drugačijega, nešto čega se bojimo.

Uostalom neki čovjek kada umre, tada živi u sjećanju nekih osoba, to opet govori da smrt ipak nije totalni kraj čak i ako je to jedno veliko ništa.

No u kontekstu da je smrt skrovitost, a skrovitost doživimo svakom ograničenošću jer kada nešto ne možemo učiniti, tada niti neznamo kako je to da smo učinili to nešto.
Stoga život nam je pun skrovitosti, a ta skrovitost nam je nova nepoznata mogućnost. To smo mi nazvali Bogom, svaku skrovitost.
Ako život završava sa nekom skrovitosti, tada završavamo sa samim Bogom. Bog je nama nešto nedostižno, nešto čemu se divimo.
A što je nama nedostižno? Ono što sam rekao, skrovitost nečega što ne možemo, a opet Boga doživimo i svaki puta kada ostvarimo neki cilj. Tada shvatimo da postoji još nešto što možemo postići, nešto novo, u tom trenu tajanstveno. A tajanstvenost / skrovitost je Bog.
Zato ga mi doživljavamo svakim postignutim ciljem, a i ne samo onda, no nije bitno na što još mislim.

Uglavnom, sve se dijeli na 3 dijela: Svijet / kozmos , čovjek i Bog.
Svijet je sve što postoji, čovjek bira svoj put unutar svijeta, a Bog je iznad svijeta i čovjeka.
A zašto na primjer ne bi svijet bio onaj na ''vrhu'' ako je to sve što postoji, a Bog je dio postojanja?
Dakle kozmos je ono najvažnije, čovjek je unutar kozmosa, ali što je sada s Bogom, kako Njega opisati i kuda Ga svrstati?

Ako je Bog najveći, tada ne bi bilo logično da je dio nečeg većeg. Kažemo da je Bog dio svega što postoji, ali na koji način?
Kozmos je prema tome ''božanski'', a Bog je poput svjetla koje čovjeku omogućuje da vidi taj kozmos oko sebe, te On omogućuje da kozmos bude viđen.

Kažemo da je Bog najvažniji, a onaj koji je najvažniji može se reći da je u središtu svega, tako da se dodiruje sa svime, tj sve što postoji mu daje mjesto.

Razmišljaju li životinje na ovaj način o životu i svemu tome? Ne...

Eto, ovako ja razmišljam o svemu ovome.

Jako lijepo razmišljanje, phoenix

Mogu samo dodati da uz malo sreće kasnije shvatiš ovo o labirintima i primijeniš to znanje u smislu da pažljivo biraš svaki slijedeći u koji ulaziš, ili da nađeš načina da se uzdigneš iznad njih

Hvala.

Zasad slušam svijest samo dok ovako nisam siguran. Svaki svoj korak pažljivo biram, i baš zato sam sa svima Ok i više se niti ne sjećam kada sam imao neku ozbiljniju svađu ili tako nešto.

Jako je važno razmišljati, a ne biti brzoplet. Brzopletošću stalno natežemo taj ''čvor'' sim pa tam, bude se poprilično zagrijao

Je, mudro zboriš Možda nemaš više puno labirinata pred sobom

Procitah tvoj osvrt pa da se malo osvrnem na isti

...pod predpostavkom da je Bog zainteresiran za nas kao stvoritelj i tako to

Omega je napisao/la:

Čovjek je biće koje traži smisao u svemu što je dio njegova života. Životinje to ne rade. Dakle čovjekov život je poput labirinta, a znamo da je labirint pun slijepih ulica i skretanja. Dakle čovjek se može tijekom života mnogo puta zeznuti. Kada se nađe u slijepoj ulici, tada se okrene i vratit određen dio puta. Životinje to baš i ne čine, osim dok moraju.

Neki ljudi traze smisao, neki prihvacaju stvari/zivot takvim kakvim jeste najcesce ni ne pokusavajuci preispitati 'Bozje putove' ili jednostavno ne misle o smislu uopce...
Da, mislim da zivotinje ne traze smisao, a iskreno ne razumijem kada bi one to 'morale' ili uopce mogle raditi? Ipak njihovo ne trazenje smisla i ne trazenje smisla kod ljudskog roda se razlikuje. Zivotinja zivi svaki tren i prihvaca ga...ljudi najcesce to ne rade.
Tesko mi je zamisliti da zivotinja trazi smisao cak i kod velike patnje...cini mi se da ju ona samo prihvaca kao neminovno stanje...ipak jedan od razloga zasto zivotnje ne traze smisao mozda ne lezi u tome da su primitivnijeg uma i stoga nesposobne za tako sta vec mozda upravo stoga sto su jednostavnije vide ono sto mi ne vidimo...vide sadasnjasos, zive u sadasnjosti, uzivaju ili pate u sadasnjosti...a upravo tome teze ljudi...da budu svjesni trenutka...
I zato pitanje je tko je zapravo svjestan ovdje ljudi ili zivotnje

Omega je napisao/la:

Čovjekov cilj / smisao života je naći put iz tog labirinta. No može se reći da je čovjekov život pun labirinata. Izađemo iz jednog i uđemo u drugi sa nekim drugim ciljem. Naravno svaki labirint ima nekoliko izlaza, ovisi kako nam se stvari događaju. Životinje pak nemaju više tih labirinata, nego samo jedan---> cilj im je preživjeti i donijeti mlade na svijet.

Ne bih rekla... Cilj im je i priziti ljubavi i zastitu. Koliko se zivotinja zrtvuje za svoje mlado ili za covjeka/zivotinju koju voli...ili pokusavaju pomoci drugoj zivotinji koja cak nije njihove vrste...nije to ni tako rijetko samo sto mi ne vidimo... Tako sto ipak ne bi radio 'stroj' koji zivi samo da bi prezivio...uostalom upravo zrtvovanje vlastitog zivota za drugo zivo bice dokazuje da to nije tako.

Omega je napisao/la:

Ta spetljanost labirinata može se zamisliti poput nekog kompliciranog čvora kojega pomalo otpetljavamo, ali i zapetljavamo određenim situacijama. No na koji način možemo sebi olakšati tako da lakše znamo na račvanju puteva kojim krenuti? Mislim da odgovor leži u svijesti. Svaki čovjek ima svoju svijest koja ga ponekad vodi putem. Opet ako se oslanjamo na svijest, tada će nam ona sama reći kojim putem krenuti, što je ispravno za nas. Svijest je ta koja nas može uzdignuti iznad labirinta odakle bismo vidjeli kojim putevima trebamo proći do cilja. Imaju li životinje svijest? Koliko ja znam nemaju...

Da li je svijest u jednu ruku ekvivalent znanju ili vise mislis na intuiciju?
U trenu kada postignemo takvu razinu svijesti da smo u stanju izdignuti se iznad labirinta...onda vec jesmo postigli cilj...vjerojatno najveci koji se moze postici u ovom zivotu
Imaju li zivotnje svijest...pitanje je sto je svijest. Gore sam napisala neka razmisljanja o zivotinjama...i sad...da li zbilja mislis da nemaju svijest...ni malo?

Omega je napisao/la:

Što se događa kada tražimo izlaz iz jednog labirinta? To znači da imamo neki cilj (moj je zasad završiti srednju školu), i dok izađemo iz labirinta i uđemo u drugi, to znači da smo ostvarili jedan cilj, a tada imamo neki novi cilj koji pokušavamo ostvariti. I baš zato nikada nismo zadovoljni. u jednom trenu jedan cilj nam se čini super i trudimo se postići ga. Kada ga postignemo jesmo happy i sve to, ali tada shvatimo da to nije sve. Tako se opet javi neko nezadovoljstvo jer želimo postići novi cilj, osjećamo se kao da nismo ostvarili sve što smo htjeli. Upravo je to onaj čvor koji otpetljavamo, ali kojega nikada ne možemo otpetljat jer stalno nam se javljaju novi ciljevi. Rade li to životinje tako? Ne...

Da, ljudi su nezadovolj(e)ne zivotnje Stalno zele jos, a to ih/nas sprijecava da uvidimo ljepotu trenutka...na to sam ciljala kada sam gore kazala da najcesce ne zivimo u sadasnjosti...vjecito se pitamo sto ce biti sutra ili zalimo za jucer...a ni sutra ni jucer vise ne postoje...
Slazem se...zivotnje si ne kompliciraju zivot tako...nepodnosljiva lakoca postojanja, reklo bi se...

Omega je napisao/la:

No tada dolazi smrt. Kako objasniti tu smrt, zašto se ona dogodi, koji je smisao smrti? Ako je smrt = ništa, tada čovjekov život nema smisla. Ende gut, alles gut ---> važno je samo ono što je na kraju, dakle ishod. Budući da od smrti ne možemo pobjeći, to može značiti da se naš život nalazi unutar nečega. To nešto je smrt. Ako čovjek cijeli život traži smisao u svemu i svačemu, tada kakva smisla ima da je smrt = ništa? Zadnja riječ mora biti - smisao. Upravo zbog toga je smrt nekakva skrovitost, nešto drugačijega, nešto čega se bojimo. Uostalom neki čovjek kada umre, tada živi u sjećanju nekih osoba, to opet govori da smrt ipak nije totalni kraj čak i ako je to jedno veliko ništa.

Pod predpostavkom da ovo sve ima smisla i logike...a ne znamo ima li...nadam se da si u pravu i da smisao postoji....
Zgodno si to rekao...da li mi zivimo u smrti? Bas kao sto je pitanje da li nas Svemir zapravo egzistira u velikoj Crnoj Rupi...
Ako je smrt samo prijelaz (kao i rodjenje) onda nam je malo kriva definicija, tj. shvacanje...mozda smo sada 'mrtvi', a pravi zivot nas tek ceka...
Kada covjek umre ako je imao ljude koji su ga voljeli on neko vrijeme zivi u njihovim mislima...ali polako svi odlaze i sjecanje nestaje...da li smo vrijedni samo onako dugo dok nas netko pamti?
E, da...i zivotinje (koje sada nisi spomenuo) pamte mrtve...i tuguju takodjer...

Omega je napisao/la:

No u kontekstu da je smrt skrovitost, a skrovitost doživimo svakom ograničenošću jer kada nešto ne možemo učiniti, tada niti neznamo kako je to da smo učinili to nešto. Stoga život nam je pun skrovitosti, a ta skrovitost nam je nova nepoznata mogućnost. To smo mi nazvali Bogom, svaku skrovitost. Ako život završava sa nekom skrovitosti, tada završavamo sa samim Bogom. Bog je nama nešto nedostižno, nešto čemu se divimo. A što je nama nedostižno? Ono što sam rekao, skrovitost nečega što ne možemo, a opet Boga doživimo i svaki puta kada ostvarimo neki cilj. Tada shvatimo da postoji još nešto što možemo postići, nešto novo, u tom trenu tajanstveno. A tajanstvenost / skrovitost je Bog. Zato ga mi doživljavamo svakim postignutim ciljem, a i ne samo onda, no nije bitno na što još mislim.

Nepoznato smo nazvali Bogom...znanost obajasnjava sve vise toga...da li to znaci da se Bog 'povlaci'?
Slazem se da ljudi Boga mogu dozivjeti kod nekih pozitivnih dogadjaja poput situacije u kojima nam 'cudo' spasi zivot...ipak sto se tice postignuca...heh...nekako mi se cini da vecina ljudi zasluge pripisuju samo sebi...i jos k tome smatraju da zasluzuju i puno vise...a za poraze je kriv netko drugi...
Stoga smatram da se Boga vise susrece u patnji...iako bi trebalo biti i ovako kako ti govoris...

Omega je napisao/la:

Uglavnom, sve se dijeli na 3 dijela: Svijet / kozmos , čovjek i Bog. Svijet je sve što postoji, čovjek bira svoj put unutar svijeta, a Bog je iznad svijeta i čovjeka. A zašto na primjer ne bi svijet bio onaj na ''vrhu'' ako je to sve što postoji, a Bog je dio postojanja? Dakle kozmos je ono najvažnije, čovjek je unutar kozmosa, ali što je sada s Bogom, kako Njega opisati i kuda Ga svrstati? Ako je Bog najveći, tada ne bi bilo logično da je dio nečeg većeg. Kažemo da je Bog dio svega što postoji, ali na koji način? Kozmos je prema tome ''božanski'', a Bog je poput svjetla koje čovjeku omogućuje da vidi taj kozmos oko sebe, te On omogućuje da kozmos bude viđen. Kažemo da je Bog najvažniji, a onaj koji je najvažniji može se reći da je u središtu svega, tako da se dodiruje sa svime, tj sve što postoji mu daje mjesto. Razmišljaju li životinje na ovaj način o životu i svemu tome? Ne...

Hmmm...tesko je to definirati...ipak Bog bi trebao biti u apsolutno svemu...nema centra...sve je jedno...
O cemu zivotinje razmisljaju, ne znam...ali znam da su ljudi vidjeli medvjeda koji je sjedio na vrhu jednog proplanka i gledao u zalazak sunca...ljudi kazu da je bio prekrasan zalazak...a ja cak ni ne znam koliko medvjedi vide boje...ono sto hocu reci je...mi ne znamo sto je on mislio u tom trenu, da li se samo divio ili sto...ali ocito nije ni lovio, ni jeo, ni razmnozavao se...mislim da je samo sjedio i osijecao Bozji dodir...
Sto bi ljudi dali da mogu to sto moze taj medvjed...samo na tren biti jedno s prirodom i osjetiti se dijelom Svemira...

Omega je napisao/la:

Eto, ovako ja razmišljam o svemu ovome.

Imas zgodne ideje ali mislim da bi bilo dobro ne podcjenjivati zivotnje toliko...jer nekada se pitam...tko je zapravo vise svjestan i blizi Bogu...mi ili oni...naime, cini mi se da su ljudi istinski sretni i probudjeni tek kada se toliko priblize jednostavnom poimanju svega da se to moze usporediti s prostom egzistencijom zivotinja...

Eto, to su neka moja razmisljanja pa...

_________________
Respect

Majko moja koje kobasice od postova