Danas poslijepodne sam razmišljao... O tome koja je zapravo razlika između mišljenja i vjerovanja i jesu li te 2 stvari dovoljno samoodređene da se mogu razdvojiti?

Drugim riječima zanima me koja bi bila razlika između ''ja mislim da...'' i ''ja vjerujem da...''. ''Ja mislim da Bog postoji'' i ''ja vjerujem da Bog postoji''... Ima li razlike između ovih rečenica što se njihova smisla tiče? Ako da, što je to što čini razliku između smisla ove 2 rečenice i zašto?

Meni se čini da su ta 2 pojma zapravo veoma istovjetna, s tim da mi 'mišljenje' više vuče na nesigurnost nego 'vjera', a ono u čemu mi se razlikuju jest u 'nadi' u ponekim situacijama. ''Vjerujem da Bog postoji'' kao ''nadam se da Bog postoji''. Onda opet ima situacija kada nema govora o ikakvoj nadi, recimo ''vjerujem da su nam policajci za petama''.

Je li vjerovanje zapravo čvršći oblik mišljenja, kao utvrđenije mišljenje? Ponekad se u vjerovanje umješa i nada, ali nije to uvijek slučaj. Dakle može li se reći da je vjerovanje čvršći oblik mišljenja ponekad inspiriran sa našim željama, to jest nadom?

Mislim da ovisi o kontekstu

Kada kazem 'mislim' onda je to nesto relativno promjenjivo. Nesto sto se temelji na nekim dotadasnjim spoznajama ali i na nekoj vrsti svjesnosti kako to mozda nije prava slika stvari uslijed nedostatka informacija. A svi znamo kako, zapravo, nista ne znamo Zato je tesko reci 'to je tako' (barem meni).

Kada kazem 'vjerujem' onda je to nesto sto mi se cini vjerojatnijim od 'mislim'...kao da su dotadasnje informacije 'cisce' i kao da jasnije vidim tu neku 'sliku'. Isto tako ovaj pojam se moze koristiti da izrazi nadu sto kod pojma 'mislim' nema (kao sto si i sam primjetio).

Ponekad su ti pojmovi sinonimi. Ponekad, bas ovdje na forumu, koristim malo jedan malo drugi pojam cisto radi neke literalne forme, a ponekad imaju svoju tezinu i razlog zasto koristim bas taj pojam. A shvacanje istih ovisi o temi i kontekstu. Tako nije isto da li sam koristila 'vjerujem' ili 'mislim' ako pricamo o Bogu, ali moze biti isto ako pricamo o vremenskoj prognozi. U svakom slucaju dozivljaj kao i koristenje 'mislim' i 'vjerujem' iznimno ovisi o kontekstu i nijansama. Treba imati feeling za te stvari. Hocu reci, osjecaj, da covjek iz teksta izvuce ispravne zakljucke o razmisljanima i osjecajima onoga koji pise. Jer ponekad i ista rijec moze znaciti puno razlicitih stvari ovisno o kontekstu i osobama koje sudjeluju u razgovoru (jos ako je RL pa ukljucimo i intonaciju, mimiku i govor tijela...) pa kako ne bi dva pojma poput ovih bila i ista i razlicita i svasta nesto

Ovdje sam napisao post koji je nekuda nestao... Morat ću opet

Vidim da se slažemo od riječi do riječi u svemu.

da, složila bih se s vama.
kad kažem mislim, ostavljam mogućnost da nisam u pravu, tj. da utvrdim drugačije stanje.
dok kad kažem da vjerujem, onda je to nešto pa 90% fiksno, nepromjenjivo.
i mogu dodati još, nadam se da je tako...

Mislim, dakle, ne znam.

Vjerujem, dakle, mislim da znam.

Slažem se da vjera inklinira pozitivnijem ishodu, dok je sam proces mišljenja više kritički orijentiran, pretpostavlja "vaganje" i time je više racionalan. Slažem se sa svim komentatorima .
Naravno, Omegina tema dolazi od dobro poznate Descartove izreke "Cogito, ergo sum".

Možda je osim u intenzitetu, razlika mišljenja i vjerovanja, što je prvo baza, a drugo nadgradnja. Vjera nije instinktivna, temelji se na promišljanju uz prihvaćenje nekih obrazaca. Bez mišljenja nema ni vjere, a mišljenje samo po sebi može egzistirati bez vjere.

Hmmmm, zanimljivo razmišljanje. Morao bih malo razmisliti o tome...

Mislim, dakle, donio sam svoj zakljucak u vezi necega na temelju danih informacija, koje mogu ili nemoraju biti istinite. Ali bez obzira na to dali su te informacije istinite ili ne, ja donosim vlastiti zakljucak o odredenoj situaciji koji takoder moze biti pogresan. Dakle, kad kazem "mislim", znaci da postoji mogucnost da taj moj zakljucak nije istinit tj. tocan.

Kad kazem "vjerujem" to ne znaci nuzno da prihvacam da je nesto takvo kakvim je prikazano. "Vjerujem da bi to moglo biti tako", "Vjerujem da si u pravu", "Vjerujem da Bog postoji", "Vjerujem da bi se uspio popesti na Mount Everest".... Umjesto ovog "vjerujem" na pocetku svake od ovih recenica, bi isto tako moglo stajti i "mislim".

Dakle za mene je vjerovati i misliti priblizno isto, jer ako kazem da Vjerujem da Bog postoji, to ne znaci da on doista i postoji, u tom slucaju je moje misljenje da On postoji.

kad u nešto vjerujemo onda to znaći da vjerujemo da je nešto tako a da nismo to vidjeli!
vjerujemo u boga jer ga nismo vidjeli! kad ga jednom vidiš šta ćeš onda vjerovati kad onda već znaš!?

kad kažeš mislim, sami prizvuk te riječi vuće na nesigurnost. a vjera je sigurnost.. barem po meni...

Pa i vjera bi bila zapravo nesigurnost, jer ipak se 'samo' vjeruje. Da se zna, ne bi se vjerovalo, kako si i sam rekao. Dakle i vjera spada u domenu ne-znanja, ali uz potencijalno nadanje u nešto.

S vama se slažem oko pojma mislim, no kada kažem 'vjerujem da...' tu tvrdnju sam donio više na temelju subjektivnog doživljaja koje ne mora, ali može biti na temelju dosadašnjih iskustava i poznatih informacija.
Isto tako, smatram da kod izraza 'mislim da...' više ljudi može izreći istu ili nekoliko najučestalijih tvrdnji koje su potkrijepljene dosadašnjim spoznajama koje su temeljene na nekim činjenicama.

Ponekad mišljenje može biti u popunosti subjektivno zato što u nekim slučajevima vjerovanje ne može ni na koji način postojati.
Nešto tipa:'Koje je vaše mišljenje o socijalizmu?'
Opet, u malo drugačijem smislu možemo i misliti i vjerovati
'Mislim da socijalizam i dalje može opstati' ili 'Vjerujem da socijalizam i dalje može opstati'.
Prvu tvrdnju bih pripisao osobi koja o socijalizmu zna na temelju teoretskog znanja, a drugu osobi koja je živjela u socijalizmu.

prema meni vjera bi bila neko pojacano misljenje, mi imamo mnogo misljenja, pa onda kad dodemo do necega sto ne znamo stvorimo jace misljenje o tome, razmisljamo kako bi to moglo bit, trudimo se uvjerit da je to tako, pa kad se uspijemo uvjerit da je tako, pocnemo vjerovat u to, samo sto to mozda nema nikakve veze sa stvarnoscu, ali mi cvrsto vjerujemo u to, sto u biti ne pridonosi nicemu, daje nam lazan osjecaj sigurnosti, dovodi do ratovanja, samo zato da se ne bi poljuljao taj osjecaj, no opet ja odo u offtopic