Psiholozi razlikuju pozitivan egoizam od negativnog egoizma.
Tako je pozitivan egoizam na neki način altruističko pomaganje drugome pri čemu pomažemo posredno i samom sebi (da se bolje osjećamo). Naime, na taj način rastemo i to je princip dobra.
Čak i zdrava konkurencija izvlači najbolje za nas, ali ako se ima u vidu viši cilj, izgradnja sebe za pomoć drugome.
Važno je da pritom budemo svjesni toga da cilj nije nikad vlastiti rast nauštrb drugoga, nego rast cijele zajednice, ali i sebe.

Međutim, negativan aspekt ega je koncentracija samo na sebe i vlastiti uspjeh, uz ugnjetavanje onih "manje sposobnih" ili "manje vrijednih". Time nastaju nezdrava konkurencija, nemiri i samoljubivost, Gubi se naša društvena uloga. Kako će netko funkcionirati kao cjelovit čovjek ako djeluje samo iz jedne čakre (treće)? Nikako. Takav čovjek se izgubi u vlastitoj nadmoći, koja je vrlo često potpuno netočna i iskrivljena. Na kraju ne pomogne ni sebi ni drugome.

Postoji velika razlika između onoga što se želi i onoga što nam je potrebno, bar kod velike većine pojedinaca (kod mene je bila ogromna). Ljudi često žele stvari koje im nisu potrebne i nisu baš dobri u osvešćivanju svojih potreba...
Ako nekome samo pomažemo, dolazimo često do situacije da se taj neko počne preterano oslanjati na nas, a onda mu nismo pomogli. Onda razvijamo nezdrav podređeni odnos (umesto ravnopravnosti), u kome mi, kao neko od koga drugi zavisi, hteli to ili ne, pa čak i bili toga svesni ili ne, stičemo moć u odnosu na to drugo biće. Po meni, to nije cilj pomaganja... Danas na tv-u spominju 15-očlanu porodicu koja živi samo od manje od 100 eura socijalne pomoći. Zar niko od 15 ljudi ne može ništa da zarađuje??? S druge strane, reč je bilo i o nekakvoj akciji u kojoj je država porodicama donirala kuće sa životinjama za uzgoj. To je već nešto drugo. U prvom slučaju, ti ljudi su razvili odnos zavisnosti i stagniraju, dok u drugom imamo ljude koji mogu napredovati - to je zdrava pomoć i mislim da je ta razlika veoma bitna...
Ne verujem u postojanje dobra i zla. Mislim da su to subjektivne kategorije. Svako postupa ok u okvirima njegovog sveta i njegovih parametara. Svako čini, misli i deluje onako kako smatra da je najbolje - ako to nama izgleda drugačije, to je zato jer je njegov svet drugačiji od našega. Od utopističke zajedničke slike sveta smo, na žalost,, još uvek predaleko i hiljade godina istorije nas njoj ne dovode ni malo bliže. Moguće je razviti osećaj za prirodno dobro, samo toliko... *

Sada sam čitao stvari na ovoj temi i moram reći da sam uživao čitajući iako mi se na trenutke toliko spavalo da sam mislio da ću ''umrijeti''

Athena je napisao/la:

Slažem se da često čineći dobro drugima podsvjesno udovoljavamo sebi, svom egu. Toga možda nismo niti svjesni. Veličanje ega nije negativno, ako iz njega proizlazi dobro za drugoga. Medjutim, imam dojam da iz Archangelova obrazloženja i tako postavljenog poimanja superiornosti čovjekova egoizma koji je cilj samom sebi proizalazi poruka da ljudsko dobro uopće ne postoji. Takav stav ne osudjujem, ali s time se osobno ne mogu složiti. Ako ćemo tako posmatrati činjenice, analizirajući ono što je imanentno svakom čovjeku kao nesavršenom biću, njegov ego, "ja", mislim da bi to vodilo nekoj općem pomanjkanju altruizma. Koliko to "zatucano" zvučalo, ja ne mogu i ne želim tvrditi da dobro čovjeka ne egzistira. Čak, ako kroz to dobro posredno veličamo vlastito bića, čega većinom nismo svjesni, jer rijetki su skloni slojevitim analizama propitivanja sebe samih i razloga njihovih postupaka, opravdavam svaku takvu radnju, koja se reflektira kao dobro djelo sa stajališta većine.

Upravo sam o ovome toliko razbijao glavu, o tom podsvjesnom udovoljavanju sebi tijekom činjenja dobra drugome. Ipak, mi to dobro činimo zato jer želimo, jer mislimo da tako treba, da je tako najbolje. Tada nam to činjenje dobra na neki način zadovoljava vlastiti ego, kao i u slučaju kada se istresemo na nekomu. Trenutno mi se čini kao da doista jest tako.

Slažem se da veličanje/zadovoljavanje ega nije loše ako iz toga proizlazi dobro za drugoga... Međutim, ako bih kritički gledao na to, pitam se je li to doista tako, da li doista iz zadovoljenja ega proizlazi dobro za drugoga, ili se to odnosi samo na nas. Mi učinimo nešto, ego se zadovolji... Da li iz toga može proizaći dobro za druge?
Ovako površno gledajući, rekao bih da zadovoljen ego svakako utječe na naše daljnje akcije... Ali opet, mi nećemo činiti nešto što nije u skladu sa našim moralnim načelima i općenito sa našim kriterijima ispravnog djelovanja. Zato bih rekao da dobro za druge neće izaći iz našeg ega, nego iz ove druge kategorije kombinirane sa djelovanjem, a ego bi ovdje bio samo poticaj ili blokada pri tom djelovanju. Recimo ovo je moja teza dok razmišljam u tom jednom smjeru...

Ljudsko dobro... Teško je to reći, mnogo je toga u igri. A opet, i moja intuicija mi kaže, to jest vjerujem da ljudsko dobro doista postoji, unatoč sveprisutnom egoizmu. Altruizam je ipak ponašanje kojim mi nastojimo pomoći drugome, a bez da se očekuje neka nagrada od te osobe za to. Zadovoljenje ega bude prisutno, ali to ne bi negiralo nepostojanje altruizma i ljudskog dobra, ipak mi pri tom činu ne očekujemo nagradu od drugih, a u to ne bi spadalo vlastito zadovoljenje ega.
Međutim, ovdje je sada jedan drugi problem kojeg je Arch spominjao, barem sam tako shvatio, a to je da mi činimo dobro u svrhu očekivanja neke nagrade, priznali mi to ili ne... Ovo mi je zapravo podosta upitno. Ipak, ovdje se dolazi do same ljubavi. Kada mi nekoga bezuvjetno volimo, tada naše djelovanje dobiva neku drugu komponentu, onu bezuvjetnu. Ako mi je itko pokazao što znači djelovati bezuvjetno, tada je to moj otac koji se zbilja trudi oko mene, muči se na poslu da me školuje kako spada, pritom mi želi priuštiti dobar život u budućnosti, stalo mu je do mene. Vrijedi to i za mamu, naravno.
Doista, kada promatram sve to iz trećeg lica, tada mogu reći samo jedno, a to je da me roditelji vole. Čine to iz čiste ljubavi, ne očekujući pritom neku Božansku nagradu ili slično. Poznajem svog oca i znam da nije vjernik u tom smislu. Očekuje li neku nagradu od mene? Ne, reko mi je da mu je najbitnije da sam ja sretan, da mu je to važno i da želi to. I vjerujem mu jer sam takvo stanje već osjetio prema drugoj osobi, kada sam za nju činio nešto iz čiste ljubavi, pritom ne mareći hoće li me nagraditi zbog tog čina ili ne, ili će me sam Bog nagraditi ili tko već...

Zato, mislim da se u većini slučajeva tijekom pomaganja doista očekuju neke nagrade, ali što se ljubavi tiče, tu bih rekao da je situacija bezuvjetna. Zato bih to nadovezao na sam pojam ljudske dobrote i povezao ga u izravan odnos sa čistom emocijom koja se zove ljubav. Ona je ta koja čini ljudsku dobrotu, onu pravu, neokaljanu. No jednu stvar bih sigurno pritom naglasio, a to je da je takva dobrota i takva ljubav izuzetno rijetka.

Citat:

Uglavnom, zalažem se za težnju ka dobru. Mi kao nesavršena bića možda nikad nećemo biti sposobni ostvariti dobro prema drugome kao isključivu esenciju, ali svakako ćemo biti korak bliže tome dobru (vjerojatno i svom egu) ako radimo nešto što će usrećiti i nas i druge. I to sigurno bliže, nego netko tko postojanje dobra negira, odnosno nepostojanje težnje ka istome opravdava nesavršenom, samoljubljivom prirodom čovjeka. Meni je takvo stremljenje potrebno, nekome drugome možda nije. I to prihvaćam.

Ovo rečeno mi se jako sviđa i slažem se s time

Iako, to što netko nepostojanje težnje ka tome dobru opravdava nesavršenom, samoljubljivom prirodom čovjeka... Nisam siguran bi li samo mišljenje o takvoj ljubavi činilo čovjeka dalje od iste... Ipak je bit u iskrenom djelovanju, a mislimo li mi pritom da je to posljedica nesavršene, samoljubljive prirode čovjeka, to jest nas, ne vjerujem da je toliko bitno, ako je posljedica pozitivna. Ne znam...

Ispričavam se ako sam nešto krivo shvatio, pisao sam post teoretski u polusnu, čak sam na tren i zaklopio oči... No dobro, laku noć

_________________
(\_/)
(O.O)
(> <) I do not know how to kiss, or I would kiss you. Where do the noses go?

Dakle, nije mi jasno kako smo na ovoj temi došli na raspravu o pušenju, ali predlažem da tu stanete, jer neznanstvene informacije, bazirane na pojedinačnim slučajevima i iskrivljavanjima činjenica vas nikamo neće dovesti.
Ako želite, otvorite temu o (ne)štetnosti pušenja i priložite znanstvene dokaze o vašom stavu, pa ćemo onda pričati o toj vrlo ozbiljnoj i krajnje opasnoj temi.

U redu, onda ću napisati kako ja gledam na pušenje i moralnost.
Pušenje je ovisnost.
Međutim, za razliku od mnogih drugih ovisnosti kao što su jedenje čokolade, jogging, brbljanju..., pušenje (uz drogiranje opojnim drogama i alkohol) spada u skupinu ovisnosti koje su višestruko dokazane da su opasne po zdravlje.
Točnije, nabrojane ovisnosti značajno povećavaju rizik za oboljevanje od cijelog spektra bolesti.
To je moje mišljenje, nastalo na temelju cjeloživotnog iskustva, potkrepljeno svjedočanstvima raznih ljudi, kao i kasnijim proučavanjima znanstvene literature. Konačno, majka mi je na epidemiologiji pušenja doktorirala.

Zadržat ću se na moralnosti pušenja i neznastvenom pristupu, jer je očito to ovdje tema. Koliko vidim, veliki postotak pušača nema obzira prema nepušačima. Jednostavno, ili ih nije briga što nam smetaju ili to ne primijećuju ili to namjerno rade ili misle da nam neće biti ništa ako udišemo njihov dim.
Što god da je razlog tome, i u čast onim pušačima koji puše samo onda kad nikome drugome ne smetaju, oni se ponašaju nemoralno jer nisu svjesni toga da nam smetaju.
Prilikom razgovora s takvom osobom, ne mogu uopće upoznati tu osobu, jer ona kao da se skriva iza nekog vela od dima.
Možda misli da je zato mistična, ne znam.
Najčešće me takvi ljudi niti ne zanimaju, jer imam averziju prema osobama koje se ne mogu kontrolirati, riješiti te ovisnosti i racionalno sagledati činjenice te prestati samodestrukciju.
Iz tog razloga mi je moralnost pušača uvijek upitna. Upitna mi je i njihova svjesnost o okolini, naravno pod uvjetom da zapuši dok ga osjete nepušači.

E takvog te volim...

Da se upoznamo,ja sam Fantom,volim alkohol,zene,sex,pusac sam i veliki ljubitelj zana i naravno moralna,postena,otvorena i nadasve odgovorna osoba...

Moralnost mi je vrlina ma kako to cudno zvucalo...

A ne,ne,nije ovo "off topic" vec moralna ispovjest,pozeljna i nadasve za pohvalu...

Sada ima nekoliko opcija.

Prva je da postove preselim na ovu temu
LINK

Druga je da postove preselim na ovu temu
LINK

Treća je da netko da link sa još kojom postojećom temom o pušenju koju sam propustio, pa ako bi bilo u redu, da ondje preselim postove.

Četvrta je da netko od vas otvori temu s nekim ciljem u vezi pušenja na pripadnom podforumu, pa da ondje preselim postove.

Peta je da netko od vas da neku drugu ideju u vezi ovih postova, pa da vidimo.

Što će biti?

nova tema o pusenju... Bit ce burno