Kaže netko "Imat ćemo takmičenje u prijateljskom tonu"
Takmičenje -> pobjednik -> gubitnik -> osjećaj neprijateljstva.
Nema "prijateljskog" takmičenja. Možete opisati pravila, ograničiti djelovanje, ali, ako se takmičim, nisam ti prijatelj.

Postoji i nešto što se zove zdrava konkurencija i što bi kod ljudi trebalo poticati. I trebalo bi naučiti prihvatiti gubitak, čak od gubitka napraviti dobitak, nije to baš tako nemoguće kao što izgleda. Kad takvi stavovi malo ojačaju, gornje zaključivanje može postati netočno. A dotad, trebalo bi se sjetiti da protivnika možemo i trebamo poštovati. Ne treba ga voljeti, ne treba protiv volje nastojati mu biti prijatelj, ali poštovati ga, bez obzira na ishod natjecanja, to se može. Uzajamno poštovanje i uvažavanje (bez nezdravog podilaženja, misčlim) inače je temelj svake zdrave ljudske zajednice.

Da, razmisljam slicno kao S&S...banalan primjer, volim se igrati i na igre u kojima znam da nisam dobra i da cu izgubit ali je zabavno igrat se.
Osim toga od boljeg 'protivnika' se moze uciti...tako da...

Mislim da je nezdravo poticati djecu na pobjede (kao i sve druge).
Trebaju uživati u onome čime se bave i što rade. Pa što ako prolazi samo dobrim. Pa što ako je osrednji u sportu. Pa što ako nije genijalac.
Tko je to djecu (a i ostale) učio porazu i kako se ponašati. Plače se kao malo dijete ako se ne postigne cilj. Zašto?
Zar sportaši ne znaju da je moguće i izgubiti. Zar ti (ne mislim na s&s konkretno, nego na sve roditelje) ne pokažeš razočaranje ako dijete ne ide onim putem kojim si zacrtao da treba ići i da treba odraditi ono što misliš da je jedino ispravno.
Ne kažem da nema takvih primjera, koji su svijetle točke, ali pogledajmo sebe i sve oko nas.

Još nešto. Vi pričate o "igricama". Ja mislim na život.
Kako bi ti Alpha doživjela poraz na radnom mjestu. Bila bi puna ljubavi za svog "prijatelja u porazu".

I to "učenje" od pobjednika je samo razmatranje situacije koja je dovela do poraza i razvijanje strategije kako poraziti drugoga neki sljedeći put.

Dobro, mislim da je Galileo više mislio na natjecateljsko iskušavanje snaga. Igra kao takva ne bi trebala ometati prijateljstvo, naprotiv, može ga i utvrditi, kao i zdravo natjecanje, uostalom.

Uvodni post jasno govori o igrama i cak navodi recenicu "Imat ćemo takmičenje u prijateljskom tonu"...te da li je tako sta moguce.

U kojem momentu smo poceli pricati o egzistencijalnim situacijama?

Ali ajde...ako je netko u necem bolji od mene bilo bi pizdunski (pardon na izrazu) da ja polazem prava na npr. to neko radno mjesto ili tako sta.
Mozda bi mi bilo zao, krivo, svasta nesto, sto nisam ja bolja...ali to je zivot.

Jedino znam da bih se definitivno razljutila je kada bi netko losiji, putem nefer metoda, dosao do neceg sto ne zasluzuje...ali i to je zivot.

Nije ni jednom riječju spomenuo igre u prvom postu. Ja sam to shvatila više kao športska nadmetanja ili ev. natjecanja u znanju i vještinama.

Pa da...meni je sportsko nadmetanje jednako sto i igra.
Ako netko kaze "Imat ćemo takmičenje u prijateljskom tonu" onda to dozivljavam kao neku nogometnu utakmicu ili tako sta...dakle igru...

Bilo bi dobro da svi tako gledaju na utakmice

zar nije priroda nastala na tom takmičenju. najbolji i najprilagodljiviji opstaju. njihov se genetski materijal prenosi dalje jer su toljagom odvukli više žena u pećinu jer su ubili više životinja i prehranili više djece....pa su sukladno tome bili i na višim pozicijama u plemenu. sve je takmičenje. i onaj spermić koji je bio najbrži je pobijedio u takmičenju ...a onda luzeri izmisle duhovnosti i filozofiju i sva s*anja koja idu uz to

Pa... upravo se vodi velika bitka između darvinista i kreacionista...

Mislim da je pojam 'najbolji' tu prilicno relativan.

Naime, cini mi se da oni koji imaju neke osobine koje cijenimo tipa postenje, hrabrost, moral...da takvi najvise ispuse...a idu naprijed oni drugi...oni sto rade 'ispod zita' i imaju vise srece...dakle njihov DNK ide dalje dok nas heroj negdje gine za vise ciljeve...tako da to takmicenje i onaj koji je pobjedio ne znace da je najbolji...

ali je preživio
to sam ja onako sirovo ali nisam daleko od istine. šta bi mi bez
takmičarskog duha. i velike se firme takmiče...tko će napraviti
najbolji, najbrži, najjeftiniji procesor, grafičku itd. to stvara
zdravu konkurenciju i kao društvo tehnološki napredujemo. mislim da je
to negdje u nama usađeno (ili ja to iz ovnovske perspektive )
inače jesam protiv toga da se kod djece forsira to tko je najbolji.
primjer- upisala sam klinca na košarku. meni je bilo bitno da mi klinac
uživa u tom sportu, da se igra uostalom. međutim sve se svelo na
takmičenje. najbolji su igrali, lošiji su sjedili na klupi.