Čini mi se da nikada prije u povijesti čovječanstva,taj pojam nije imao
toliki značaj kao danas.Već se među djecom današnjice uvriježio
tuđinski pojam:luzer,kojim se razbacuju,podcjenjuju i međusobno
vrijeđaju.I tako ili zasađuju prvu istinsku glad za uspješnošću ili pak
osječaj manje vrijednosti.
A kako stoje stvari među odraslima?
Istu riječ,(no češće na hrvatskom :gubitnik)vrlo posprdno i
uvredljivo,dobacuje se svakome koga se želi podcijeniti ili
omalovažiti.Svakome koga se smatra gubitnikom na bilo koji način.
Ili pak svakome za koga smatramo u datom trenutku da mu na bilo kojoj razini uspješnost nije ravna našoj!
Naravno da se u takvom trenutku previdi činjenica da je i osoba koja
nekog tako označuje,također gubitnik,jer netko tko sebe i svoj život
smatra uspješnima,obično nema potrebu omalovažavati druge.
Može li ipak čovjek,a da ne ispunjava ne/pisane standarde društva i vremena,uspješno i zadovoljno proživjeti svoj vijek?

može.

Uspjeh je osobna stvar. Ono što je meni uspjeh, drugima ne mora biti. Čovjek koji ima problema sa motorikom uspjehom može smatrati savladavanje pokreta koji su nama tako jednostavni i prirodni. Npr. počešljati se (khm, ja to ne radim )

Prije bi postavio pitanje sustava vrijednosti. Koji je danas hvala Bogu totalno izokrenut. Primjera na more.

Tko je uspjesniji

Maric koji ima milijone i boli ga kita za sutra

ili

Neki smrtnik koji prezivi mjesec sa 1800 kn ???

Tocno, ali ovaj moj post se odnosi na sustav vrijednosti kod danasnjeg drustva.

da ispričam priču.
imam prilike često biti na jahtama od čijih cijena glava boli. jednom prilikom šetajući po jednoj kakvu je rijetkost sresti, i diveći se k'o što se dijete divi nekoj skupoj igrački, moj prijatelj mi je rekao:"možda je sretniji onaj koji se vozi u Istranci i lovi ribicu svakog dana nego on koji jednom u godini provede na ovom brodu petnaestak dana". bogatstvo nije nikako mjerilo sreće. možda iz moje/naše perspektive to izgleda da jeste jer bi nekakvo bogatstvo riješilo one osnovne egzistencijalne potrebe ali u prirodi čovjeka je da nikad nije zadovoljan s onim što ima pa mu kad zadovolji jednu želju odmah poraste apetit i tome nikad kraja. eto, ja mislim da je uspjeh upravo u tome da čovjek ne samo kontrolira želje, jer dok ih kontrolira one postoje, nego da ih nema. da je sretan sam od sebe bez ikakvog vanjskog utjecaja. e sad, ni ja neznam kakvo je to stanje jer sam i sama puna želja i to onih materijalnih ali znam kakvo zadovoljstvo donosi upravo darivanje nekoga bilo materijalno ili kroz nekakvo pomaganje. uostalom podareni osmjeh od srca i iskrenost kao govor duše vrijedi više od bilo čega materijalnog.