Hvala... *

By the way, ne verujem u iskrenu, duboku mrznju... Bar je ja ne mogu osetiti... nikoga ne mrzim... *

U principu ni ja...uostalom mrznja je sekundarni osjecaj kojeg nemaju svi ljudi...kao ni ljubomoru, recimo...
Ipak...sve je otvoreno za diskusiju...

Ali meni se cini (kao sto mi se, nazalost, cesto puto dogodilo) da iz nekih razloga neki ljudi moje postove znaju shvatiti kao atentat na sebe ili kao da ja nesto tvrdim... Ja sam, pak, misljanja da maximalno dajem do znanja da su to samo pitanja i teorije, a nikako tvrdnje...a na sto na koncu ne dobijem odgovor u vidu razmisljanja vec nekih citata ili stavova negdje procitanih... Ne razumijem zasto ne mozemo razgovarati i o stvarima koje nam se ne dopadaju? Istina, puno je ljepse prigrliti nesto sto nam se dopada i reci to je to i nema preko toga...OK...al ja ipak volim gledati i preko toga...pa se onda u kruznoj petlji vratiti na prvo ili pak shvatiti da postoje jos neki putevi...
To je samo moje misljenje...i nadam se da sam ga uspjela objasniti...

Pozz

Ma jok na tvoj!

Nisam na nikog ponaosob ciljala... samo generalno je atmosfera postala takva...nema nekog razmisljanja vec samo izjave koje nista ne objasnjavaju...koje ne navode proces kojim se doslo do tog zakljucka...koje se temelje na necem lijepom od cega nije bas ugodno odstupit...koje kao da hoce reci da moja pitanja nemaju nikakvog smisla (OK, mozda i nemaju ali ja bih do toga radije dosla kontemplacijom nego macem)...koje zvuce kao da je sve svima savrseno jasno...
E pa meni nije jasno...a ne mogu se zadovoljiti izjavom o univerzalnoj ljubavi na nacin da ju spomenem i stanem na tome...jel bi mogla kakva osobna razmisljanja o tome? O svemu?
Dakle...rasprava ide dalje

pa...evo kako ja shvaćam univerzalnu ljubav:

Kada mi je umrla jedna osoba s kojom sam bio jako blizak i nakon što se cijela ta oluja oko njene smrti utišala shvatio sam da ne osjećam ništa. Tj. osjećam nekakav spokoj, mir i tišinu unutar sebe.

mislim da to istočnjaci nazivaju pljesak jedne ruke ili tako nekako (ispravite me ako se varam)...smirujuća tišina...osjećaj da je jaaako puno stvari u životu potpuno NEBITNO.
tričarije tipa kakav auto voziš, koliku kuću imaš i slične gluposti.
I shvatio sam da je najvažnije imati častan i ok život. Biti okružen ljudima koji te vole i podržavaju. Bez bolesnih ambicija, bez gaženja drugih ljudi - puno prirodnije nego što to izgleda danas.

I što je najvažnije - biti spreman umrijeti svakog trenutka, znajući da si imao dobar i častan život i da te iza magle i oluje smrti čeka jedan puno veći i stvarniji svijet od ovog.
Popiti crvenu pilulu bez straha, jer si shvatio iluziju i vrijeme je da kreneš dalje

To je za mene taj osjećaj univerzlne ljubavi

Meni je zao (u retkim slucajevima, istina, a ovo je jedan od njih) sto cesto ne mogu objasniti svoje misaone procese, analize, indukcije, dedukcije, isl.
...jer ih najcesce i nema...
Kod mene je to precesto intuicija...
...i meni odgovara tako... *

savjetovao bih vam svima da bacite pogled na filmic koji se zove ZEITGEIST.

http://zeitgeistmovie.com/

i naravno da kazete sto mislite

film je stvarno na mjestu.

čak i da je samo djelić informacija u njemu točan - dovoljno je da se zamislite

Zar to netko pitao, kako da izađe iz "kletke"? 1. korak: dopusti svojoj mašti da prihvati i zamisli i ono nezamislivo.
2. korak: ako tvoja mašta ipak želi granice a ima netko od koga mašta je bez granica, slušaj ga šta ima za reči, i nemoj odmah pomisliti , to ne može da bude.
3. korak: pitaj sebe šta je tvoja "kletka"

Onda...ima li kakvih novih razmisljanja na ovu temu?