Nasilje nad ženama kao izraz povijesno nejednake raspodjele moći između muškaraca i žena te povijesne neravnopravnosti spolova, prisutno je u svim razvojnim fazama društva. Žene i djevojčice diljem svijeta, bez obzira na nacionalnu, rasnu i vjersku pripadnost, kulturu, dob i status, izložene su raznim oblicima fizičkog, seksualnog, psihološkog i ekonomskog zlostavljanja. Korijeni nasilja nad ženama leže duboko u strukturi društva, a nasilje predstavlja najčešći oblik kršenja ljudskih prava u Europi. [1]



Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, različite studije pokazuju da je u prosjeku između 10 i 50% žena iskusilo neki oblik fizičkog nasilja od partnera, da je između 12 i 25% žena podvrgnuto pokušaju ili samom prisilnom seksualnom odnošaju, također od svojih bivših ili sadašnjih partnera, te da rasprostranjenost prisilne prostitucije i trgovine ženama iz godine u godinu raste. [2] Nevjerojatna brojka od čak četiri milijuna žrtava trgovanja ljudima godišnje zastrašujući je podatak o razmjerima eksploatacije žena i djece koji ukazuje na prijeko potrebnu borbu za sprečavanje trgovine ženama (trafficking). [3]



U međunarodnim dokumentima nasilje se počinje razmatrati tek devedesetih godina 20. stoljeća. Jedan od najznačajnijih dokumenata za ženska ljudska prava Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena usvojena 1979. ne sadrži nikakve odredbe o nasilju nad ženama. Konvencija definira diskriminaciju žena tek kao: … bilo kakvo razlikovanje, isključivanje, posljedicu ili namjeru umanjivanja ili potpunog ukidanja priznanja, uživanja ili prakticiranja od strane žena, bez obzira na bračno stanje, a na temelju jednakosti muškaraca i žena, na temelju ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, socijalnom, kulturnom, civilnom ili drugom polju [4] . Konvenciju je do sada prihvatilo 170 država koje potvrđuju prisutnost diskriminacije žena, ali i opredijeljenost za njezino uklanjanje. Konvencija uspostavlja mjerila za identifikaciju i ocjenu diskriminacije žena širom svijeta do koje dolazi na različite načine i u različitoj mjeri. Nasilje se prepoznaje kao gorući problem tek 1993. usvajanjem Deklaracije o eliminaciji nasilja nad ženama te se svrstava u prioritetno područje djelovanja u promicanju jednakosti muškaraca i žena.



Hrvatska legislativa do danas nema primjeren zakon koji bi štitio žrtve obiteljskog nasilja. Od vremena kad nasilje u obitelji nije bilo posebno sankcionirano, značajan se napredak na planu zaštite žrtava nasilja (koje su najčešće žene i djeca) postigao 1999. donošenjem Obiteljskog zakona u kojem je nasilje u obitelji definirano kao prekršaj s propisanom zatvorskom kaznom u trajanju do 30 dana. Korak više ostvarit će Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji bi trebao biti izglasan u ljeto 2003. Zakon će omogućiti trenutačno udaljavanje nasilnika iz obitelji i zabranu pristupa žrtvi na najmanje mjesec dana, propisat će obvezni zatvor za recidiviste, mogućnost jednogodišnje zabrane prilaženja kući ili mjesta na kojem žrtva živi, progon po službenoj dužnosti zbog silovanja u braku…

Zakon također predlaže da se nasilje u obitelji tretira isključivo kao kazneno djelo, a radi veće zaštite žrtava nasilja u obitelji predviđena je novčana kazna do 10 000 kuna i zatvorska kazna do 60 dana. [5]



O potrebi što hitnijeg donošenja ovakvog zakona svjedoče šokantni i alarmantni službeni podaci MUP-a. Primjenom odredbe čl. 118. u svezi čl. 362. Obiteljskog zakona u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2002. za prekršaj nasilničkog ponašanja u obitelji čak 67,71% žrtava bile su žene, njih 6 217 od ukupno 9 182 oštećenih.

Počinitelji nasilja redom su:

§ suprug u 49,24%

§ otac u 17,84%

§ sin u 12,26%

§ izvanbračni partner u 6,83%

§ bivši suprug u 1,41%

§ djed u 0,92%

§ poočim u 0,71% slučajeva



Postotak žena oštećenih teškim kaznenim djelima i kaznenim djelima protiv braka, obitelji i mladeži za prvih devet mjeseci 2002. iznosi 35,3%. I dok su žene rjeđe žrtve u kaznenom djelu protiv života i tijela sa 17,6% (ovaj postotak dobiva svoju tamniju stranu imamo li na umu da se zbog straha, društvene stigme i sramote nasilna djela najčešće ne prijavljuju), u kaznenom su djelu protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa žrtve upravo žene, u čak 89,9% slučajeva.



Pravi je razmjer nasilja nad ženama vrlo teško dokučiti. Većina se nasilnih činova odvija između četiri zida te najčešće, zbog srama, straha, osjećaja krivice ili nedostatka informacija o adekvatnim službama pomoći, ostaje prešućivana i neprijavljena.

Egzaktni su podaci o nasilju nad ženama prijeko potrebni kako bi poduprli i ojačali nastojanja, ponajviše ženskih nevladinih organizacija, da uspostave društvene i zakonske mehanizme za suzbijanje svih oblika nasilja nad ženama.

http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/istrazivanja/nasiljenadzenama/Nasilje.htm



Na ovu temu me podstakao jedan film koji sam neki dan gledala na TV,
Hvala Bogu, nikad nisam iskusila ništa takvo, ali vjerujem da je prestrašno!
Uvijek sam si mislila da me, ne daj Bože , muž udari, odmah bih ga ostavila i otišla s djecom. Ali vjerujem da ni to nije tako jednostavno, pogotovo ako je žena financijski ovisna o mužu.

Znam da nitko to ne opravdava, ali zanima me vaše mišljenje o toj temi.

Zanimljivo je da je poočim naveden kao vrlo rijedak zlostavljač, a često se priča da su oni glavni nasilnici pa i pedofili prema svojim posvojenim kćerkama.

Nasilje je nešto odvratno što ne spada u zdrave i normalne međuljudske odnose. Nažalost, ono se događa i o njemu bi se moglo jako puno pisati. Ovdje se govori o fizičkom nasilju, no ono psihičko ništa manje ne boli, premda izvana ne ostavlja tragove.

Mužu sam svoj stav o nasilju rekla prije braka, ako dođe do toga da me udari, odoh ja. Znam da to nije jednostavno i da ne bih mogla to samo tako napraviti, možda bih jednom u nekoj situaciji i prešla preko toga, ne znam, ali mislim da ne bih mogla ostati u odnosu u kojem je nasilje moguće. Srećom, nisam se dosad susrela s tim oblikom bračne komunikacije, a nisu me tukli ni roditelji osim poneke usputne pljuske, rijetko i samo kad sam stvarno pretjerala u nedopuštenom.

Poznajem žene koje trpe ili su trpjele nasilje u braku i drugdje i moram reći da se radi o vrlo neugodnim i složenim situacijama.

Bas sam nekidan, radeci nesto po kuci, cula kako na tv spominju neke poznate zene (pjevacice/glumice) koje je zlostavljao partner... Naravno, svo to mlacenje je uvijek bilo medijski popraceno i potkrijepljeno slikama, sudskim tuzbama, rastavama i td. Dakle, bilo je jasno tko je zlostavljac i u kojoj mjeri (da li se desilo da ju je samo jednom pljusnuo ili ju je opetovano mlatio kao vola u kupusu)... Ono sto me Fascininira (i to sa velikim F) jeste kako su ti muskarci nakon 5 i pol dana vec uslikani s novom manekenkom ili necim takvim. Jesu te zene tamo (ili zene opcenito) maloumne? Jel to mozda misle da njih nece tuci? Zar je moguce da im je sasvim prihvatljivo sto je ta osoba prije mlatila neku drugu zenu??? Mislim, eto, nek se on promijenio (mos mislit), nek ne tuce tu novu, ali kako njoj moze biti ok biti s likom koji je ikad ikog zlostavljao i mlatio? Da mi je neki tip ne znam kako napet i da saznam da je zlostavljao zivotinje bio bi prekrizen za vijeke vjekova... Jel mozda te zene dolaze iz nasilnih obitelji pa im je to normalno (kao da je to ikad normalno )? Jel to hoce rec da je cijeli Hollywood potekao iz disfunkcionalnih obitelji i da su svi toliko blesavi da im je to OK? Ma...

Evo jednog pozitivnog primjera, ili se samo radi o izbjegavanju robijanja?

Citat:

Pjevač Chris Brown priznao je krivnju za napad na bivšu djevojku, kolegicu Rihannu, a učinio je to u nagodbi s tužiteljstvom koje za njega traži petogodišnju uvjetnu zatvorsku kaznu. Uvjetna kazna, zabrana prilaska, društveno-korisni rad te odlazak na tečaj samokontrole, čini se da je to kazna koju je u dogovoru s tužiteljstvom dobio Chris Brown za priznanje da je u veljači, večer prije svečanosti dodjele nagrade Grammy, napao svoju sada već bivšu djevojku Rihannu. Na fotografijama, koje su dospjele u neke medije, 21-godišnja Rihanna je nakon što ju je Chris istukao bila neprepoznatljiva, natečena i modra. "Mislim da je za pohvalu što ste preuzeli odgovornost za svoje postupke", rekla je sutkinja Patricia Schnegg, a formalna kazna za pokajnika Chrisa bit će objavljena tek 5. kolovoza. Pjevač neće smjeti prići Rihanni bliže od 50 metara, a na događajima vezanim uz njihov posao smije joj se približiti na najviše 10 metara. Morat će ići i na tečaj za samokontrolu. Izvođač hitova Run It i Kiss Kiss Chris Brown morat će i zbog svog nedjela najmanje 180 dana obavljati društveno-korisni rad u Virginiji, državi u kojoj živi. Brown, koji je na saslušanju pred prvostupanjskim sudom u Los Angelesu došao u pratnji majke, obraćao se sudu tihim glasom.

IZVOR

_________________
Živi i pusti druge da žive

Zar to može napraviti čovjek?(pod upitnikom) koji voli svoju ženu!?

Naravno da ne može. Mislim da su muškarci nasilnici smislili onu poslovicu - Tko se tuče, taj se voli.

Radi se o ovisničkim odnosima koje takvi defektni ljudi brkaju s ljubavlju. Nažalost uvijek se nađe poneka koja nasjedne na tu priču

Ja znam jedan slučaj gdje je muškarac bio, dok su hodali, gotovo savršen: pažljiv, dobroćudan, sve joj je ugađao...
ALI prve bračne noći ju je tako izmlatio da je, s obzirom i još k tome da je bila trudna, imala spontani pobačaj.
Navodno ju je istukao zato da joj, kako je sama rekla, pokaže tko je odsad "muško" u kući.
Nakon nekog vremena ona mu je rodila dijete, ali su tuče bile gotovo svakodnevnica. S vremenom su se rastali i oboje otišli u inozemstvo, ali i tamo su se negdje našli i ona je opet ostala s njim trudna. Opet su probali biti zajedno, ali i dalje po starom.
Iskreno, ne znam tko je tu luđi: on ili ona.

Pa zato kažem da su to ovisnički odnosi Postoje slučajne žrtve, ali postoje i žrtve koje su psihički ovisne o nasilniku i nisu se u stanju maknuti od njega dok ne riješe problem koji i same imaju.

pa poznam dosta žena koje je muž tukao a da je prije braka bio savršen... i moja bivša šefica je bila taj slučaj,i nju je muž prvu bračnu noć istukao i ona je bila trudna.. srećom rodila je zdravo dijete, kćer i nakon godinu dana se rastavila i preudala, ovog puta za normalnog muškarca,i već su u braku 20 godina,sve 5 bar jedna priča koja je završila pozitivno.. inače moja najbolja prijateljica se udala za čovjeka koji ju je tukao tokom trudnoće i na sve načine zlostavljao, i ne znam gdje joj je pamet.. ali sve zlostavljane žene koje trpe to što im se radi, imaju tu crtu da su doslovno slijepe i da im je mozak ispran te i dalje ostaju sa zlostavljačima..tužno.. i poznam curu koju je silova otac,drugu je opetovano silova očuh... nažalost ništa od toga nije prijavljeno. ja sam također mužu rekla da ako me udari,ne samo da ću otić od njega isti tren nego ću i ja njega udesit..ne podnosim nasilje nad ženama organski

Poznavala sam ženu koja je bila udana za teškog nasilnika, a ipak je ostala u braku s njim i rodila mu troje djece. Na kraju se rastala, a on je nastavio zastrašivati i terorizirati obitelj sve dok nije našao novu žrtvu s kojom ima još jedno dijete

Reklo bi se da nije jednostavno prekinuti takav odnos kad se jednom uspostavi. Ja sam pomislila kako bi taj meni napravio možda jedno dijete, ako i to, nikako troje. No pitanje je kako bi bilo da sam se našla u njenoj cjelokupnoj situaciji. Bolje ne suditi.

ja ne osuđujem, ali smtram da iz ssvake situacije postoji izlaz, pa tako i takvog braka...moja je prijateljica mogla pobjeć od tog čovjeka da je na vrijeme mislila, govorila je da će ga ostavit dok još nije bila trudna, a nanjušila sam šo će se dogodit i savjetovala joj da da petama vjetra dok je za njega još ništa ne veže. no ona to eto nije učinila i danas ima s njim dijete,i ne vjerujem da će se ikad od njega maknut..premda bi to jako lako mogla učinit,samo joj nedostaje hrabrosti. Po mom mišljenju te se žene previše boje da pobjegnu,po meni opravdan strah ali opet...da se o meni radi, ne bih dopustila da itko po meni gazi,pod cijenu života bi pobjegla od takvog čovjeka

Pa o tome se i radi, nem nasilja bez žrtve. Kao što rekoh, neke žrtve su slučajne, one odmah odu i nije im na kraj pameti da se vrate. Ove druge su na neki način programirane kao žrtve i dok se ne preprogramiraju, ako i napuste jednog nasilnika, obično naiđu na drugog. Žena iz moje priče uspjela se nakon dosta vremena preprogramirati i više nije ničija žrtva.

a žena iz moje priče od malena je bila žrtva sexualnog zlostavljanja... ali na nju to prije ovog čovjeka nije utjecalo na način da se vezala uz zlostavljače,ona se naprotiv vezala uz mekušce većinom zato me i začudilo što se njoj nešto takvo dogodilo... no život je velika škola, ma što god ja njoj govorila sama će s vremenom shvatit.. nažalost čini mi se na teži način ali njen je to izbor na kraju krajeva

Pročitajte ovo
http://www.net.hr/film-glazba/page/2009/10/08/0042006.html?pos=n1

užas.......