Meni je mama od malih nogu ponavljala da nije dobro živjeti u zajedničkom kućanstvu nakon vjenčanja. Misli se na zajedničko kućanstvo s roditeljima ili s jednim roditeljem jednog od bračnih drugova. Imala sam sreće i uspjela to uistinu izbjeći. No znam da u današnje vrijeme to često nije moguće. Nisu sva zajednička kućanstva loša, ljudi se često uspiju prilagoditi a pritom uživaju i neke bonitete poput većeg zajedničkog prihoda, mogućnosti za čuvanje djece kod kuće, komfornijeg stanovanja kad se radi o kući i tako. No većina priča koje sam dosad čula nisu baš najsretnije. Zanimaju me vaša iskustva kao odraslih ljudi koji kroz to prolaze ili su prošli ili djece koja dijele životni prostor s djedovima i bakama (to je nešto što sam kao dijete često priželjkivala, priznajem)

Ja sam nakon vjenčanja živila tri miseca s roditeljima svog muža, plus 4 miseca prije vjenčanja. U početku je bilo sve super, ali nakon nekog vrimena nemaš više tolerancije za neke stvari, a s vremenom te počinju smetati i one stvari koje te inače kroz život nikad nisu smetale, dapače, radiš ih i sam.
Nakon svega, zaključak je da sam se spasila otkad smo odselili.
Ali bitna činjenica je da su moji svekar i svekrva (mrzim te izraze) super osobe i vrlo dobro smo se slagali prije, ali se još bolje slažemo otkako ne živimo skupa.

Smatram da je bolje kad su ljudi odvojeni...al okolnosti to cesto ne dozvoljavaju...

I jedno i drugo ima svoje prednosti i nedostatke. Živjela sam i na jedan i drugi način. Ipak uvijek bih prije izabrala samostalan život, no kao što kaže alpha zbog današnje nezavidne financijske situacije često je to nemoguće.
Istina je da ćeš uvijek biti u boljim odnosima sa svojim roditeljima ili svekrom i svekrvom, ako ne živiš s njima, pa koliko god se vi inače super slagali, no u zajedničkom životu uvijek nešto izađe na vidjelo što zasmeta jednu ili drugu stranu. Ima nešto u sukobu generaciju, no i svi mo različiti imamo druge navike, želimo svoj mir ponekad itd.

da...na početku braka se bračni partneri pokušavaju prilagoditi jedno drugom, a kad se moraš još uz to prilagođavati još nekim osobama sa strane onda to zna biti teško.

živila sam sedam dana kod svekra i svekrve . toliko sam izdržala. i nije da njih krivim nego se ja nisam mogla prilagoditi. radije sam živjela odvojeno od muža nego da živim tamo gdje ja nisam ja.

ma sve šta ste vi napisali i aj tako mislim... nažalost danas mladim parovima je gotovo nemoguće da imaju svoj stan,ili su podstanari ili dignu kredit na 30 godina...jad i bijeda. Mi smo imali izbor ili se odselit kod njegovih ili da muž dođe meni, i živi s mojim ocem. Ja sam inzistirala na ovom drugom i uspilo je. A zašto..nisu ni njegovi loši ljudi, ali živili bi na otoku, sa njegovom babom,mamom i tatom. u tako skučenom prostoru da više ni mačka ne bi mogla tu živit.. muž mi kvoca zbog toga često ali ja mislim da sam ispravnije postupila. sada živimo u Splitu,u stanu od 42 kvadrata,otac ima svoju sobu i svoj život i ne dira se u nas nimalo, stan ćemo ionako prodat za godinu dvi, i kupit veći a otac je reka da će on otić jer nam ne želi smetat... ja zaista mislim da sam pametno postupila. S njegovima bi prodimila na živce u roku odma jer nije ista stvar kad živiš sa svekrvom i njenom mamom u istom kućanstvu ili s mojim ocem koji je zaista tolerantan i ne petlja se ni u odgoj djeteta ni u naše probleme, a i većinu vremena je toliko neprimjetan da mi se ponekad čini da živimo sami

Pa poznato je da mlade obitelji bolje funkcioniraju kad su kod ženinih roditelja nego kod muževih, naprosto zato što je žena puno aktivnija u kućanstvu a onda joj je lakše izaći na kraj s vlastitim roditeljima nego s muževima koji si često na račun sina i unuka priušte zahvate u život mladog para koji su štetni. Žena lakše može odbiti takve stvari od roditelja nego od muževih roditelja prema kojima osjeća respekt i nisu joj toliko bliski. Ima naravno i drugačijih situacija gdje kod svekra i svekrve bolje funkcionira nego kod roditelja.

Nažalost je u našim krajevima još jako nasljeđe patrijarhalnog društva gdje žena i djeca ulaze na neki način u posjed muževe obitelji (to se događa nesvjesno, naravno), pa se češće događa da mladi stanuju kod muževih roditelja kad nemaju izbora. Osim toga, neke žene se nadaju da će na taj način riješiti probleme koje su imale sa svojim roditeljioma, a nisu svjesne da srljaju u još veće probleme s polunepoznatim ljudima. Obiteljski odnosi nisu nikad jednostavni.

svjetlo i sjena- mudro zboriš
nažalost moj muž eto ne shvaća ni nikad neće shvatit zašto je meni teško živit s njegovima. Ali oni se upliću u odgoj mog djeteta i u onih par dana kad dođemo kod njih u posjet a što bi tek bilo da živimo s njima....on tu ne vidi problem, ja vidim,on ne shvaća i misli da sam sebična. No ne dira me to. Ja radim po svom. Mislim da nam brak ne bi trajao duže od 1 godine da sam otišla živit kod njegovih,ako i toliko.. Moja je mama živjela sa svojom svekrvom, svekrom i očevom sestrom i pokupila sebe i moju sestru već nakon par mjeseci i otišla te mom ocu rekla "ili ja i mala ili tvoja mama-biraj". Zna se što je izbirao,i tako su otišli u podstanare ali su bili sretniji nego prije..

Meni je mama od malih nogu govorila da mladi par treba biti sam i točka. Uvijek postoji rješenje, moji su u početku živjeli u podstanarskoj sobici bez vode, s jednom zajedničkom pipom i toaletom u hodniku. I to nakon što su zbog posla i stana otišli u drugi grad i drugu tadašnju republiku. To je bio njihov izbor i pokazao se dobrim jer su posao dobili, a i stan se na kraju pojavio, nakon što su već bili spremni otići dalje.

poanta je da bez odricanja i hrabrosti ne možeš ništa napravit... najdraži su mi oni koji žive pod maminim krovom i žale se kako im je teško a zapravo se ne žele odreć lagodnog života di im drugi plaćaju račune,kuhaju i pospremaju