I meni je dr. Moody odlican jer nista ne tvrdi. Samo iznosi svoja saznanja.
Neznam ni ja...kao sto pise u knjizi dosta tih "sjecanja" zapravo nisu pravi prosli zivoti. Ali ima i onih za koje je, cini se, nepobitno da jesu... E sad...kolektivna svijest...mozda...ali, cini mi se, da bi se onda puno vise ljudi moglo "prikljuciti" na nju i iznijeti iste price, iste zivote...
Pa mi se sve cini da nisu sve duse iste...i da ne dolaze sve s istog mjesta...ta teorija mi nekako pokriva dosta toga...jer previse je prerazlicitih iskustava i ako predpostavimo da je barem dio tih iskustava istina onda dolazi i do kontradiktornih momenata...
Tako da...tesko je reci...tesko je iskljuciti ostale mogucnosti na osnov jedne teorije...
Osobno vjerujem da reinkarnacija, na neki nacin, postoji ali da li vrijedi za sve...i zasto do toga dolazi...da li sami mozemo birati... Previse je pitanja...

Vidim da ste ubacili dozu razumnog i dobrog skepticizma, tako da ja malo ulecem sa svojom uverenoscu... ali samo pratim svoj osecaj, kao i uvek. Smatram da postoji i da joj je cilj usavrsavanje, pri kome je neophodno menjanje tela, zbog njegove prolaznosti... Sem ljudi koji duse i nemaju, vec su tek portali, a takvih je nemalo... *

Kad sam imala 3 godine, ja sam znala da sam ja moja pokojna baka. Inače, ona je umrla mjesec i pol prije nego sam se ja rodila. Sjećam se da sam tada razmišljala o životu i smrti i da sam vjerovala da je život kao san. Kad umreš, to je kao da se probudiš. Naravno da vjerujem u reinkarnaciju i dan danas.Osim toga, puno puta mi se desilo za jedno mjesto u Hrvatskom zagorju da kad sam spavala na putovanju, naglo se probudim i pomislim na to mjesto, a mi se tamo upravo nalazimo. Jednom sam čak i posjetila to mjesto i ne mogu vam opisati taj osjećaj;kao da sam se vratila doma!

Mislim da je to stvarno lip osjećaj i zavidim ti na tome.
Volila bi da i ja mogu primati tako jake osjećaje...

Ja se sjećam tih razmišljanja kao trogodišnja djevojčica. Nisam nikome previše pričala o tome, jer bi me i dan danas većina malo čudno gledala. Tako da su to sve moja sjećanja, a ne prepričana. Kažu mi da i fizički podsjećam na baku. Moja teta mi je, dok sam bila manja, uvijek znala sa suzama u očima govoriti: Joj, ti si čista moja mamika.
Ne sjećam se detalja iz tog života, ali mi se isprepliću čudni osjećaji kad npr. moj tata priča o baki. Nekako me to ispunjava ponosom. Ili kad mi je nedavno umro stric, toliko me je to zaboljelo, puno više nego bi trebalo.
Što se tiče tih misli o životu i smrti,to su bila moja razmišljanja kad sam imala 3 godine. Usput rečeno, to vam je dokaz što se može zbivati u tim malim glavicama, a mi mislimo da djeca ne znaju ništa!
O njezinim talentima mi nitko nije puno pričao, osim da je bila vrijedna i poštena žena koja je podigla puno djece. Ne znam, možda zbog toga, ali ja sam oduvijek sanjala da imam puno dijece. Sad ih imam troje. Moje srce bi htjelo više, ali pamet i muž mi ne daju!

Predivno, stella. Baš me nekako raznježio tvoj odgovor.
Hvala ti puno na iskrenosti.
A to si u pravu za djecu. Znaju puno više nego što mi mislimo da znaju jer su otvorenija i još uvijek nisu opterećena predrasudama.
Moja kolegica mi je pričala kako je svoju kćerkicu, koja sada ima oko 4 godine, pitala: "Što si bila prije ovoga?"
Dijete je savršeno razumjelo njeno pitanje i počelo se okretati kao balerina i reklo joj: "Balerina".

Što se tiče tog mjesta, nazovimo ga XY, 100% sam sigurna da sam tamo živjela. Jer koliko god puta onuda prolazila, uvijek to neko uzbuđenje, kao da je tamo nešto posebno. Kad sam bila starija znala sam razmišljati: što me tamo vuče? Jer , da oproste svi koji tamo žive, to je obična selendra! Kućica tu, kučica tamo, vjerojatno jedan dućan, možda ni škole nema. Zaista me ne bi imalo što tamo vući! Ali eto od kad znam za sebe, kad sam s tatom i mamom putovala vlakom za ZG, uvijek sam im rekla ( i kad nisam znala čitati) sad će doći stanica XY. I zaista je tako bilo.
A kad sam prije par godina bila u prolazu kroz XY,najradije bih tamo i ostala! Nisam imala mogućnosti prošetati kroz mjesto jer smo bili u grupi, ali bih jednom voljela otići tamo sama i onda istraživati što je to tamo što mi ne da mira.
Inače, drago mi je da mi se ne smijete, jer sam riskirala što sam o tome počela pisati, ali zaista mali krug ljudi to shvaća i prihvaća.

Čim smo tu i mi smo neki čudno freakovi.
A znaš onu staru koja kaže da dok misliš da si lud, nisi sigruno, ali kad si uvjeren da si normalan onda si sigurno lud.

Inače, mene je pogodila tvoja priča. Vrlo je zanimljiva.
A najviše bih se osvrnuo na tvoju familiju. Drago mi je da ipak netko smatra da treba imati više od jednog djeteta.

Ja znam jedan slučaj trogodišnjaka kad mi je njegova mama rekla da mali kad joj se hoće umiliti, kaže : Ti si moja nova mama! A ona njemu: Ne sine, nisam ja tvoja nova mama, ja sam t v o j a mama! A mali njoj opet; Ne, ne, ti si moja n o v a mama! Kaže žena da mu je na kraju popustila, nek ju zove kako hoće.
Ali eto, očito ima mnogo takvih slučajeva!

Aleksandre Veliki baš si me nasmijao!
Inače, obitelj mi je sve! Imam divnog muža s kojim sam između ostalog podjelila i ta svoja razmišljanja i koji me voli takvu kakva jesam i podržava u svemu.

To ti je nešto što ti nitko osim njega ne može dati. Nemoj to izgubiti.

Cijenim što imam i čuvam to !