Vreme:
Vreme ne teče kontinuirano, kao što mi mislimo. To što smo uzeli jedan dan i podelili ga na 24 sata od po 60 minuta od po 60 sekundi i onda svaki drugi posmatrali po uzoru na njega, zaista nije dovoljno da bismo mogli da tvrdimo da je to istina. Nije dan uvek iste dužine i posebno ne za sve ljude.
Jedan dan sreće svakako traje mnogo kraće od jednog dana tuge, jedan dan ljubavi od jednog dana usamljenosti ili patnje. Čak i u jednom istom danu imamo sate, ili čak trenutke koji različito traju iako bi, po opštoj podeli, trebali da budu istovetni. Ponekad, čak, uletimo u trenutke zaustavljenog vremena, to su uvek ekstremni trenuci, časovi kada neko osećanje dostigne svoj maksimum, pozitivan ili negativan. Ono nas jednostavno zarobi u sebe, produžava određeni trenutak do u beskonačnost. Časovi čekanja uvek traju duže od časova ostvarenja – da li je čovek jači kao biće kada iščekuje nego kada dobija? Ili je najjači kada daje od sebe, dobrovoljno, i više nego što mora, ne tražeći ništa zauzvrat?
Postoje dani koji nam naiđu iako im nije vreme – dani koji su se već zbili, ili koji tek treba da se dese. To su dani kada smo, bez nekog jasnog razloga, sputani, kada nam ništa ne ide, kada naše reči pogrešno tumače, kao i naše postupke. To je zato jer dolaze u pogrešnom trenutku, onda kada im nije vreme, prerano ili prekasno.
A postoji i sasvim očigledan dokaz da vreme nije ono što mi mislimo. Naučnici kažu da u toku jedne noći sanjamo samo 4 – 5 minuta. Dakle, u realnom vremenu, onom koje merimo časovnikom, svi snovi jedne noći ne bi trebali da zajedno traju više od 5 minuta. Međutim, naši snovi često traju celu noć, čak premaše trajanje jedne noći, pa kako to objasniti? Da li pretpostaviti da u snu traje neko drugo, ili drugačije vreme od ovog koje trošimo na javi? Da li mi to u snu trošimo neko drugo, ili čak nečije tuđe vreme? Ili da je svo vreme takvo, diskontinuirano, subjektivno umesto objektivno, promenljivo umesto konstantno?
Problem svih ovih pretpostavki leži u samoj prirodi ljudskog bića. Sve navedeno možemo samo intuitivno naslutiti, a ne i realno dokazati ili pokazati drugima. A čovek je bolesno realno biće, toliko duboko u realnosti, da je u intuitivno davno prestao da veruje. Toliko zaokupljen realnim problemima, da za maštu, osećaj ili naslućivanje odavno nema vremena. Čovek više ništa ne voli da nasluti, želi sve nacrtano, obojeno i sa dodatnim objašnjenjem o tome šta je autor želeo da kaže.
I na taj način sve uporno i uspešno upropaštava, čak i najlepša osećanja, kao što je zauvek nedefinisana ljubav. Ne može se zapravo voleti ako je čovek previše realan. Realisti, dakle velika većina ljudi, sami su sebe osudili na život bez osećanja, ili, ako tako više volite, na život sa plagijatom osećanja, kojim se zadovoljavaju, jer je u skladu sa njihovim tempom života, ne traži mnogo truda, ni previše mašte.
Nije li to tužno?
*