Zanima me da li netko ima isti problem kao i ja!

Dakle, ja se svakim danom osjećam sve gore, u totalnoj sam depresiji i ne vidim izlaz iz tog očajnog stanja, a zapravo nemam ni jedan jedini razlog da se tako osjećam!
U životu mi je sve ok , a li mene ništa ne ispunjava, ne fascinira ili zakupi pažnju jednostavno osjećam se kao da ne pripadam u ovaj svijet ili u ovo vrijeme. Mrzim komunicirati s ljudima, neda mi se izlaziti iz stana, jer kad izađem osjećam se nekako prazno, drugačije. Imam samo jednu osobu s kojom mogu komunicirati na svakoj razini i čiji me prisustvo održava na životu.
S druge strane ta ista osoba ima isti problem kao i ja. Često mjenja raspoloženje, s ničim nije zadovoljna . I da ta osoba je starija od mene tako da ovo nisu neke pubertetske mušice.

Pa jesmo li mi ludi ili ??? Kako živjeti kad imaš osjećaj da nije ovo tvoje vrijeme ni mjesto gdje bi tvoj život imao smisao??

Pa imala sam više puta u životu taj osjećaj. Zapravo sam se naviknula i sad živim kao da je ovo moje vrijeme i moje mjesto, iako ne spadam u potpunosti ovamo No s tim stvarima se naučiš nositi u životu. Po godinama vidim da si negdje na kraju srednje škole. To je meni u tom pogledu bilo najgore razdoblje, ili jedno od najgorih. A današnje vrijeme je puno gore i nudi manje sigurnosti od onog u kojem sam ja živjela u tvojim godinama.

Važno je naći ono što će ispuniti prazninu, a to obično nije neka osoba, jer kao što vidiš osoba koja ti odgovara ima isti problem kao i ti. Mi se moramo iznutra ispuniti, a to ispunjenje najviše ovisi o nama. Hoće li to biti neki studij, ili posao, makar i privremen, ili kakvo putovanje ako imaš mogućnosti, ili makar druženje s dobrom knjigom ukoliko imaš vremena i mogućnosti - to ovisi o tebi.

I da, to što je osoba starija od tebe ne znači da je emocionalno zrelija i da može pružiti potporu koja ti očito treba. No to su samo moja nagađanja. U nekim svojim periodima relativne depresije kakvu opisuješ nije mi preostalo ništa drugo nego stisnuti zube i izdurati. U drugima sam se uspjela naći. I tako, nadam se da tvoj problem nije dublje prirode

Mirela, da li znas sto bi te mozda moglo ispuniti? Ono, imas li neku ideju?

Zasto se van stana osjecas jos losije nego u stanu? Sto je tome uzrok?

Ne znam, jednostavno ne osjećam se dobro. Doslovno ( kolko tu zvučalo okrutno i uvredljivo) gadi mi se ovaj svijet, svi ti ljudi bez cilja i smisla u životu koji žive samo za sebe i za materijalno.
Što bi me moglo ispuniti?' Moj san ti je otići nekamo gdje nema ljudi, daleko od ovog pokvarenog svijeta... a najviše bi me usrećilo da odem negdje u neku prašumu ili na neki napušteni prostor i proučavam životinje jer njima se jedinima iskreno divim i njih naprosto obožavam i cijenim, ali znam da je to nemoguće da se ostvari....

Pozdrav svima.

Život je pun razočaranja i traženja svojeg smisla i svoje uloge u njemu, ja svoju ulogu nisam našao i svakim danom shvačam da nikad neću. Moje shvačanje života i naćin razmišljanja ne podudara se sa ovom realnošću i to me baca sve dublje i dublje u ponor bez izlaza,samo je pitanje koliko još to čovjek može podnjeti..
Izgubio sam vjeru u sve što današnji narod vjeruje i tako iz dana u dan život vam visi na niti koja samo da ne pukne.
Potpuno te shvacam Mirela.

@Mirela, da li tvoja obitelj/okolina ima neka precizna ocekivanja od tebe (tipa da zavrsis odredjeni fax ili tako nesto)?

@Darkness...jesi bas mislio ovo sto si napisao da shvacas da neces naci smisao ili si mislio da se sve vise bojis da ga neces naci?


Ljudi su takvi kakvi jesu...mozda nekima idu na zivce oni koji se 'previse' pitaju o smislu zivota, bitku i sl. A koja osobnost 'vise vrijedi'? Da li je to moguce odrediti? Na nama nije mijenjati svijet da se prilagodi nama. Mozemo ga promatrati, pokusati razumjeti, primjeniti na nama samima ono sto uocavamo...i na koncu mozemo mijenjati samo sebe u cilju nekakvog duhovnog napretka.
Naravno, mozemo biti i tuzni jer se cini kako ljudska rasa globalno nije na razvojnom nivou na kojem bi mogla biti...ono, osjecaj kada 'znas' da netko ima neki potencijal ali ga ne koristi...steta...

Mislim da je dobro usmjeriti pažnju na bližu okolinu, mislim u situacijama kad nam se čini da cijelo čovječanstvo ide nizbrdo. Osim što ćemo vjerojatno ipak naići na poneki poticajni primjer, to je i područje na koje možemo utjecati svojom voljom

Naravno, taj utjecaj ne znači da će sve biti onako kako želimo da bude, ali isplati se pokušati, ili malo korigirati želje i prioritete.

Alpha na faks ne idem jer mi to nije prioritet u životu, a i smatram da se previše naglašava njegova važnost koja zapravo kasnije ne dolazi do izražaja.

Svijetloisjena hvala na savjetu, ali moja okolina je sve samo ne ono što mi trenutno treba. Razočaranje u svijet i ljude zapravo je krenulo od moje okoline iz koje nažalost ne mogu ( za sad) otići.
Čitala sam malo o Indigo djeci i ljudima pa se pitam da li je možda to i moja situacija? Ili ipak ne...

Pa bila ti indigo ili ne, to je ono što ti pokušavam reći - nastoj utjecati na svoju bližu okolinu. Kad bi i mogla otići, vjeruj mi, situacija bi ti se ponovila s drugim ljudima. To su kao lekcije koje moramo savladati. Naravno, ako te ta okolina jako zlostavlja ili tlači, moraš ipak potražiti način da se iz nje makneš.

Ako ne ideš na faks, imaš li možda šanse da se zaposliš, što bi te učinilo materijalno bitno manje ovisnom, a boravak na poslu, uz malo sreće, djeluje kao antidepresiv u odnosu na vrijeme kad smo non-stop kod kuće (to dobro znam iz vlastitog iskustva).

dobro došli mirela19 i darkness

mislim da se svatko osjeća tako s vremena na vrijeme. i mene je to bilo pogodilo prije godinu dana i taman kad sam mislila da sam dotakla dno pojavilo se svijetlo

ono što tebi treba je potpuni duhovni preobražaj (za mene je to bila Wicca), počni čitati knjige o meditaciji, o tajnama života, isključivo se posveti svojoj unutrašnjosti i pronađi ono što te zadovoljava i podiže
zpamti ovo je samo trenutak beznađa, a njega biše samo misao na nadu

Niste me baš shvatili, Svijetloisjena ja imam uvjete za faks( ocjene su mi sve 5 od prvog dana škole) , i na posao mogu da hoću ali mene to ne zanima. Ja osjećam da moj smisao života nije raditi, imati obitelj i slično( ukratko ja ne želim normalan, tipičan život kao ostali) ja imam potrebu za nečim više što ne mogu definirati.
Gea meni ova situcija ne traje mjesecima ili danima nego od trenutka kad znam za sebe. Meni život kao prosječnom čovjeku nema apsolutno nikakav smisao i ne čini mi nikakvo zadovoljstvo.
Ovo nije trenutak , ovo je od kad znam za sebe... a nada po mom mišljenju ne postoji.

da li to znači da se ne želiš maknuti iz takve situacije? jer ako ne vjeruješ u nadu kako je onda očekivati?

od kad znaš za sebe? zar u tovom djetinjstvu nema ni jednog sretnog sjećanja kojeg nije umanjilo tvoje sadašnje stanje?

Shvatila sam ja to, iako ne da se radi o tako trajnom stanju. Iskreno mislim da se protiv takvog stanja treba boriti aktivnim traženjem onoga zbog čega smo zapravo ovdje - to neki duhovnjaci nazivaju životnim zadatkom i svi ga imamo, pa ga sigurno imaš i ti. Ako ga trenutno ne vidiš, ne znači da ti sutra neće iskočiti iza ugla u vidu nekakve neočekivane životne prilike. Nije dobro u sebi nekako njegovati ta pasivna stanja koja lako prelaze u depresiju. Toga danas ima puno jer su vremnena takva - djeluju beznadno mnogim ljudima, a istovremeno nam tjeraju strah u kosti jer svi znamo da ne mogu dugo trajati i da će nas uskoro vjerojatno nešto izbaciti i iz tog nezadovoljavajućeg stanja duha u kojem se kako tako snalazimo. Sjećam se naznaka depresije prije Domovinskog rata. Očekivalo se da će se stvari nakon rata popraviti, da će krenuti dalje, obnovljenim snagama koje se iza takvih ekstremnih prilika pojavljuju. Ali to se nije dogodilo. Mislim da je razlog u našem širem okruženju, a to je već filozofsko pitanje koje ni ti ni ja sad ne možemo izravno rješavati. Zato sam ti savjetovala da se okreneš sebi i svojoj neposrednoj okolini i vidiš što možeš napraviti svojim snagama u danoj situaciji. Ne poznajem te i ne mogu savjetovati više nego općenito.

Ponekad treba situaciju gledati iz drugačijeg kuta nego smo to navikli, pa tako i sam pogled na svijet. Mijenjanjem kuta gledanja može se promijeniti mnogo toga, a nastavak negativnog razmišljanja nikuda ne vodi. Kako promijeniti kut gledanja, ne znam reći, no znam da to ja činim u naizgled ''neizglednim'' situacijama. Jednostavno pokušaj malo bolje upoznati sebe i ljude koji te okružuju, možda otkriješ tu 'čaroliju' koja te okružuje.

@Mirela...mozda nisi uocila da je pitanje oko faxa bilo samo primjer kojim bi dala odgovor o ocekivanju i utjecaju tvoje okoline na tebe. Dakle, koliko vidim, tvoja okolina te zapravo pusta da sama odlucujes. Dobro.
Znaci, tebi se, zapravo, nista ne da...a to sto ti se nista ne da opravdavas osjecajem besmisla zivota... OK.
Postoje dvije varijante. Prva, da zakljucis da onda nema niti smisla uopce zivjeti pa se ubijes ili da zakljucis da se zivjeti ipak mora i dalje ovisi o tebi da li ces taj zivot potrositi buljeci u jednu tocku ili nesto radeci.
Nadam se da je jasno kako samoubojstvo definitivno nije rjesenje jer se time nista nije postiglo. Ostaje pitanje sto sa zivotom. Sumnjam da ces buljit u jednu tocku pa ostaje da se nesto ipak napravi
Sto napraviti? Pa, za pocetak, valja se pripremiti da nece biti lako i da ce biti potrebno uloziti truda u sve skupa. Kada smo u bezvoljnom raspolozenju u kojem nam se sve cini besmisleno to je prilicno tesko...i tu sada stupa na snagu snaga naseg karaktera. Mozemo li sebe natjerati da se trgnemo? Mozes li ti sebe natjerati da napravis nesto iako ti se ne da? Vjerujem da mozes.
Pitala sam da li postoji nesto sto te na neki nacin interesira/pokrece...napisala si da volis zivotinje i da te one ispunjavaju... Da li je to zbilja tako? Ako jeste, to je zgodna polazna tocka. Isto tako sam procitala kako zelis otici negdje gdje nema ljudi kako bi se bavila zivotinjama. E, sad...sto si poduzela po tom pitanju? Mozda bi mogla zavrsiti neku skolu vezano za to tako da steknes neke preduvjete? Kazes da zelis negdje daleko...i sad, obzirom je tesko da se to samo od sebe dogodi, ostajes nezadovoljna...ali to je isto kao da ja zakljucim da zelim na Mjesec ali nemam namjeru zavrsit obuku za astronauta. Pa kako cu na Mjesec onda? Nikako. I onda ostajem gdje jesam samosazalijevajuci sebe i svoju sudbinu. But, guess what...tvoja sudbina je prilicnim dijelom u tvojim rukama...i ako ti sama ne odlucis da nesto napravis nemas pravo zaliti se nego preuzesti odgovornost za svoju inertnost.
Mozes krenuti od neceg puno prizemnijeg od zelje za jugom Afrike...ima zivotinja koje traze pomoc i skloniste i kod nas. Ima drustava u koje se moze uclaniti. To su isto neki koraci koji te sutra mogu dovesti nekud dalje.
Ali, sjedjenje u svojoj sobi i tugovanje nad besmislom jer si razocarana okrutnoscu ljudi (ne birni i ja sam i nisam jedina) je najlakse i najneucinkovitije. Zelis li za 50 godina se osvrnuti i vidjet da nisi napravila nista jer nije samo palo s neba? Sumnjam. Cak i da ne uspijes u onom sto zelis, znat ces da si dala sve od sebe. Na tom putu ces uciti i razvijat se. Skupit ces iskustva...a to je, najvjerojatnije, ono zbog cega i jesi ovdje. Zbog cega smo svi ovdje. Da napredujemo. Ako odbacimo sansu da ucimo i napredujemo u danom zivotu onda smo ga profuckali uludo...vratit cemo se na drugu stranu ne ne iskoristivsi sansu...
Vjerujem da ce ti najtezi korak biti odvazit se ulozit trud i energiju u nesto cemu zapravo ne vidis cisti cilj niti si sigurna sto bi taj cilj uopce bio...ali bolje sto prije krenut prema vrhu planine, ionako je put do vrha ono sto se najvise racuna

Onda, imas li u sebi dovoljno snage, pa cak i inata, da odlucis krenut u borbu sa samom sobom iako mozda jos ne znas kud kreces?