ja se to upitam za spavanje...zasto svaku vecer :/

uh... drago mi je sto nisam jedini koji tako razmislja... XD
mislio sam da sam "drugaciji", ako znate na sta furam. :S
kad razmisljam o svemiru, znaci pocnem od same nase planete pa idem dalje na kraj sunceva sustava pa dalje dok ne vidim sve galaksije pa nebule i tako idem sve dalje i dalje... i uvijek na kraju dobijem osjecaj praznine, usamljenosti i nevaznosti u ovom svijetu, kao da ovo nije istina, da mu ne bih trebao pripadati...

Znate one lancane mailove sa misaonim porukama koje zavrsavaju sa - Ti si poseban, jedinstven i td.? - i onda imamo 6 milijardi posebnih i jednistvenih ljudi iz cega se zakljucuje da je to prilicno cesta i ni malo posebna pojava Malo se zezam ali hocu reci ovo...puno ljudi (pogotovo dok su mladji) imaju jak osjecaj da su predodredjeni za nesto veliko. Kako ne znaju sto bi to bilo zive u nekom iscekivanju trenutka. Obicno zamisljaju kako bi to moralo biti nesto tipa spasavanje svijeta od apokalipse, izmisljanje cjepiva protiv neizljecivih bolesti i sl. jer je osjecaj bas tako nekakav... I tako, kad se nista ne dogodi postaju frustrirani, depresivni...razocarani...pitaju se da li su promasili trenutak, da li se nesto desilo sto su trebali prepoznati, a nisu... Sve u svemu na koncu se dobije neko kronicno nezadovoljstvo...a to, pak, uzrokuje, da osoba na neki nacin 'blokira'...zakoci se u toj frustraciji i 'vjecnoj' petlji pitajuci se sto se dogodilo s njihovom 'velikom misijom' i smislom zivota sto dovodi do osjecaja 'u ludo potrosenog' zivota i naravno zastoja duhovnog razvoja...

E sad...(pre)porucila bih mozda malo drugaciji pogled...taj osjecaj koji se obicno, kao sto rekoh, manifestira prema van valja malo okrenuti i zagledat se u sebe...mozda taj osjecaj, potreba da ispunite nesto veliko i vazno za covjecanstvo, se krivo objasnjava sebi samome...mozda vam je ovaj zivot zbilja velik i bitan jer ste nadomak iducoj stepenici u duhovnom razvoju i ovaj zivot vam nudi priliku za to...a to je zbilja velika stvar...

Negdje sam čitala da su ti snažni osjećaji koji nas privlače ili odbijaju od nekih ciljeva zapravo putokazi prema našem životnom zadatku. Svi smo rođeni s nekom misijom, no ta misija može biti vrlo tiha, daleko od očiju javnosti, taj dio je Alpha odlično razradila. Svaka je misija jednako važna za nas i za druge, a posla uzimamo onoliko koliko možemo obaviti. Radeći na sebi obično smo u stanju povući i druge. Kamo, već je drugo pitanje. Čini se da su nam stramputice jednako potrebne kao i izravni pravci prema cilju koji često i nismo u stanju definirati, zato često sanjarimo, osobito dok smo mladi i svi su nam putovi naizgled otvoreni. Ako smo već odabrali ovo stanje duhovnog polusna kao način moćnog djelovanja što neki kažu, onda bismo se morali moći nositi s time i biti uporni u traženju razloga zašto smo ovdje.

izvrsni postovi

nekao se mogu povezati sa svime, bitno je imati u vidu da je sve prolazno tako i ti osjećaji i da se zbog njih ne treba isključiti iz svega i pasti u svoju depresiju već naprotiv
mislim da je sve to zbog toga što neke osjećaje previše uzimamo k srcu, zatim umjesto da ih prođemo mi ih dodatno nahranimo misleći o tome

Da, to djelomično upravljanje osjećajima je jako važno u životu. Djelomično zato jer mislim da bismo stekavši savršenu kontrolu nad njima postali sličniji strojevima. Oni nas često moraju voditi, a da bi to mogli, moraju imati određenu slobodu

istina
"svladati druge je moć, svladati sebe i na kraju si ostati vjeran je istinska snaga"

ja ne znam jer ovo zbog stresa ali ovih par dana osjećam se kao stranac u svom životu. kao da sve gledam iz neke distance i nemam nikakvu ulogu u njemu..............

Jelte? Samo polako, bez nervoze... Ajd malo opisi jos svojim rijecima...

ma ne znam kao da opišem, nego kao maglu između mene i stvarnosti.
vućem se po kući, nitko niti me vidi niti čuje, mada se to događa često da jednu rečenicu ponavljam više puta dok netko ne shvati da nešto govorim, ali sada se ne mogu ni trudi jer kao da shvaćam da je tako i onako nebitno
osjećam da je sve van kontrole

Hmmm, mislila sam da je vise u smislu da se promatras iz treceg lica...ima li veze s time?

ne razumijem

ja nemam osjecaj da sam tu neki put