ej bok,zeljela bi znati dali ima jos koji ljudi koji se nekak osjecaju koda nisu s ovog svjeta(neznam mozda zvuci arogantno-no sad me briga xD)-mislim: koda hoces doma a vec jesi...ja ponekad kad pogledam u nebo po noci uvijek pozelim biti doma,neznam mozda je to sam bezveze,ali mozda ima isto nekoliko ljudi koji isto tako osjecaju...??pozz tiny_tini77

nisi jedina ali ja nekako ne gledam nebo u nadi da ću tamo naići na matični planet. moj planet je neko drugo mjesto u nekom drugačijem svemiru.

Ja se oduvijek tako osjećam, povremeno, ali učestalo, iako nisam imala nekih većih problema s roditeljima ili s izgradnjom vlastitog identiteta u mladosti.

Mislim da su ljudi duhovna bića koja prolaze kroz materijalno iskustvo. Za potrebe tog iskustva privremeno smo zaboravili tko smo i kamo pripadamo, no mnogi se ne mogu samo tako samozavarati.

Sjećam se jednom kad sam sjedila u svojoj sobi - stanovali smo onda na petom katu deveterokatnice - nešto sam razmišljala, nisam baš bila dobre volje, a u jednom trenutku mi se vrlo živo učinilo da gledam samu sebe kako sjedim na svom krevetu odnekud izvana, nekoliko malo više od mjesta gdje sam se nalazila i dosta dalje - između dvije zgrade. Mislim da sam postala svjesna pomaka fokusa svoje svijesti. U normalnom stanju fokusirani smo na tijelo, ali u snu ili u nekim drugim, recimo meditativnim ili kontemplativnim stanjima on se pomiče, vjerojatno djelomično. Imala sam onda oko 17 godina i odonda sam svjesna te pojave ako se dogodi.

Slično kao Flo nikad nisam tražila svoj dom negdje među zvijezdama. Mislim da u materijalnom svemiru ne postoji mjesto koje bih mogla nazvati domom, ovo gdje se nalazim još je najbliže tome, ali prilično nepotpuno kao i većina svega što nas okružuje u nesavršenstvu svemira u kojem boravimo. No svatko sam mora tražiti odgovor na ova životno važna pitanja.

I ja se osjećam tako,NE. :cheers: .Ja se cesto zamislim ,tj povucem u sebe ,najcesce u vrijeme spavanja,emocije same naviru.Onak se pitam koja je nasa svrha,zakaj mi uopce zivimo,kak smo mi mali i onda zamislim kraj filma man in black ,ono kad se kao vanzemaljci pikulaju sa nasom planetom ,tj nije pikula jos planet nego je ona neki skup puno nekih galaksija .Jednom sam doso na ideju kao da smo mi organizmi koji pokrecu neki veci organizam,npr kao sto su atomi za nas tako smo mi za nesto.Ko u onom crticu kad prikazuju sto se desava u tijelu.Al kad se tak pitam pocnem ko malo pucat ,toliko pitanja a nijedan odgovor ,jednostavno imam potrebu da se izderem negdje .mozda sam malo oftopic al hbg ,sad sam se ispuco ovdje.

ti i 50000000000000 drugih tinejđera (@1. post)

nema to veze Sig, zato što su tinejdžeri.
il jesi takav il nisi
takav feeling imam od prvih svojih spoznaja o samoj sebi.
možda sam imala oko cca 5 god. kad sam počela tražiti.
pitah starije o tome, a oni (na moje veliko dječje razočaranje) počeše o Adamu i Evi....
i sjećam se kako sam si mislila: o Bože, tako su veliki, a tako pojma nemaju....
marat ću sama...

Jel ima netko tko se NE osjeca tako?

Ja se osjecam naduto trenutno , mora da je od onih Freyinih kulinarskih experimenata

čudno....
mislila sam da svi to osjećamo...

itekako se razumijemo

Daaa...bas to...