ja stalno sanjam da idem u dučan i da me tata čeka
s druge strane ceste, ali da mene uvijek pogazi auto i
onda kao osječam da letim , kao da mi se duša odvaja od tjela.
zakon je osječaj.

moja stara zna neku žensku koja je kao proročica, i ja tako otiđem k njoj a ona meni veli da nesmem dopustiti da mi se "duša" odvoji od tijela, jer da bi onda bilo nekej s menom.
nisam zapamtila kaj , ali znam da baljezga.

ne vjerujem prorocima ni ja bas ))

Dobra je ta proročica, nema šta

Verpvatno je mislila da doživljavaš astralne projekcije...
Ako je tako, upozorenje je na mestu. *

Jučer sam sanjala da sam bila u vojsci. Poslana u neku misiju, i nisam nigdje mogla nać faking kapu i košulju da ih spakiram za put, pa me poručnica jebala u mozak radi toga. Ludilo

danas sam sanjala da me hrpetina ogromnih strsljena ganjala preplavili su citav grad i ja sam trebala ici sa nekim likom na bajsu da pobjegnem od njih medutim nisam... morala sam trcat a znate ko iz horror filmova zujanje postaje sve glasnije...

to si ti gledala Dnevnik i sportske vijesti nekidan kako su one bicikliste izboli strsljeni....drzi se ti i dalje hororaca(Jason,Fraddy i ekipe...) a Dnevnik nemoj gledat ni u ludilu jer izgleda da lose utjece na tebe.....

ma joj xD al taj dan nisam nis gledala ni horor ni strsljene

Ja već dugi niz godina nemam zastrašujuće snove, zapravo su dosta uobičajeni, nemaštoviti i tiču se svakodnevnih problema.
Ipak, često znam imati lucidne snove i za to se uopće ne pripremam, ali posljednjih godina i to izostaje.

Kao mala, sa 4, 5 god. imala sam noćne more, svaku noć isti san i toga se sjećam. Bilo je grozno, nekakvi križevi, mrak, budjenje, valjda zato što sam bila maštovito dijete. Onda mi se činilo da vidim neke stvari, npr. micanje kvake kada nikoga nema.
Anyway, nije bitno, to je davno iza mene.
Nekad iz zabave pročitam značenje snova, a mojoj mami se dosta toga "potrefi", jer sanja simbolične snove.

Ipak, zgrozim se kad se sjetim svoje posljednje noćne more, od prije kojih 7 godina. Baš sam spavala prvi put kod rodjaka u stanu i pričali smo kako moram zapamtiti san, jer će mi se ostvariti.
Sanjala sam nekog muškarca, svijetlo-plavih očiju (takve ne poznajem ). Bio je psihopat, ubojica, davio je žene u vodi...Užas... Mene nije napadao zato što se nisam plašila.
Ipak, najgora stvar i ono po čemu ću taj grozan san pamtiti godinama je moja posljednja zadnja rečenica njemu, kad je bio uhvaćen (ajde, barem nešto pozitivno )"bit ću bolja, nego što ćeš ikad znati". Nakon toga budjenje u znoju.

Uglavnom, nadam se da takav neugodan san nema nikakvu poruku koja bi se reflektirala u svakodnevnom/budućem životu. Osim toga, mislim da sam nekako podsvjesno bila svjesna poruke da moram pamtiti taj san pa je mašta negativno reagirala.
I drago mi je da već godinama nemam noćne more.

Ne razumijem, zašto je to tako strašno?

Zastrašujuća mi je bila ta moja hrabrost, odlučnost i činjenica da zapravo ne znam zašto sam to rekla serijskom ubojici iz moga sna.
Inače, ako u budućnosti budem dobra u nečemu u životu (ili veće jesam) to i nije tako strašno.