Templari ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (nazivani još i Vitezovi Templari) osnovan je 1118
. nakon prvog križarskog rata po uzoru na cistercite s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom
kraljevstvu da se odupre napadima muslimana
iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika
koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja.
Red je osnovao Hugo de Payens
. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram,
Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime.
Red se dijelio na vitezove
i služeću braću , a na čelu reda je bio Veliki meštar i Generalni kaptol. Bili su vrlo dobro organizirani i vrlo brzo su postali značajan čimbenik političke scene svog vremena. Dobili su neke povlastice od pape, između ostalog pravo na ubiranje poreza na područjima pod svojom kontrolom. Rezultat takvog položaja je bio njihov brzi uspon.
Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu
.
Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom
reda i svećenike
, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.
Pored svojih redovnih, uglavnom vojničkih aktivnosti, bavili su se i nekim oblikom bankarstva, jer je velik dio križara njima povjeravao svoju imovinu na čuvanje.

Kako je u Palestini rastao vojni pritisak Saracena
, Templari su već u 12. stoljeću svoje sjedište premjestili prvo na Cipar, a zatim u Francusku i počeli osnivati svoje podružnice - kuće po cijeloj Europi. Sudjelovali su u ratovima protiv Saracena u Španjolskoj i u oslobađanju Portugala.
Prve početke bankarstva iz razdoblja križarskih ratova razvijaju vrlo vješto, i u kombinaciji sa feudalnim poklonima koje su dobivali diljem Europe, postaju vrlo moćni. Kod njih se zadužuju gotovo svi kraljevi i plemstvo
tog doba, a bili su i vrlo cijenjeni kao financijski savjetnici na dvorovima.
Takvim aktivnostima, osim što su imali vrlo veliku moć, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo, i kako te optužbe postaju sve ozbiljnije, počinju i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja Filipa IV.
koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i Templara završava 1314. kad spaljuju na lomači zadnjeg Velikog meštra
Templara, Jacques de Molaya.
1312.
papa Klement V. ukida red Templara. Njihova imanja u Francuskoj
konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj
odluci dobijaju uglavnom Ivanovci i vitezovi s Malte. Neki su Temlari uspjeli izbjeći progonima i sklonili su se u Portugal gdje su promijenili ime reda u Kristov red. Drugi dio je pobjegao u Škotsku
gdje je kralj bio Robert Bruce koji je već ranije bio ekskomuniciran
, tako da nije morao prihvatiti volju Pape. U novije vrijeme objavljen je dokument iz tajne vatikanske knjižnice pod nazivom "Oprostite Templari" u kojemu papa Klement V.
utvrđuje kako nije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara, te kako odrješuje sve čelnike Templarskog Reda.

Neki vjeruju, da su masovna uhićenja Templara koja su bila organizirana u Francuskoj u petak 13. listopada 1307
. korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13.
Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji, i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i sa masonima.
Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim
pomorskim ekspedicijama
, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba.
Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu
u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo Amerika, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića.
Posljednju i povjesno najuvjerljiviju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje rimskog papu Klementa V.,francuskog kralja Filipa IV.
, francuskog premijera i
njihovih deset budućih generacija. Sve tri "proklete" osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez
muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata
.
Red se dijelio na vitezove
i služeću braću , a na čelu reda je bio Veliki meštar i Generalni kaptol. Bili su vrlo dobro organizirani i vrlo brzo su postali značajan čimbenik političke scene svog vremena. Dobili su neke povlastice od pape, između ostalog pravo na ubiranje poreza na područjima pod svojom kontrolom. Rezultat takvog položaja je bio njihov brzi uspon.
