Parovi suprotnosti, popularno nazvani dualni sistemi, imaju tu divnu osobinu da snagu jednog principa možemo zapravo spoznati tek kroz njegovo upoređivanje sa njegovom suprotnošću...
Ali, uvek je tu klica i onog drugog... jin i jang... u večnom plasu... *

A ja cu onako zdravo seljacki. Cekic mi nije ni trebao dok ga nisam posudio susjedu. A tada je nastala agonija. Gdje je moj cekic, smrc, tako je dobro zakivao eksere. Kad ce mi se vratiti.
Ali to govori jos nesto o nama. Ne cijenimo ono sto imamo. Tek kad izgubimo, vidimo koliko nam fali.

...mnoge stvari bismo odbacili kada se ne bi plasili da ce ih neko drugi uzeti...,
rece Nekad Neko... *

Maske... Svakodnevno se koriste. Korištenje maske ne mora biti nešto loše. Mi smo bića koja se, uglavnom, baziraju na nekom povjerenju i jednostavno nismo spremni otkriti svoje tajne svima, drugim riječima otkriti sebe. Maska je poput pozornice. Mi na toj pozornici prikazujemo sebe svijetu, a pravi dio nas je zapravo iza pozornice, iza zastora kojeg ne otvaramo pred drugima. No, razumljivo je, nećemo baš svima pokazivati svoju pravu prirodu. A bez glume... Nije nimalo lako. Kako bi bilo da šefu na poslu opsujemo sve po spisku jer nam ne odgovara njegov postupak. Glumit ćemo pristojnost, baš kao i na prvom susretu s osobom, tako da ostavimo što bolji dojam, ipak je prvi dojam kod velike većine jako bitan. I dok idemo na svečanu večeru kod roditelja naše djevojke ili dečka, nećemo sada tamo kopati nos iako smo možda skloni tome kada smo nasamo.
Kada se malo upoznamo s osobom, tada često počinjemo lagano skidati masku i pokazivati sebe toj osobi, kada joj počnemo vjerovati.

Problem nastaje kod onih maska koje ne služe za bolju komunikaciju s drugima i skrivanje dijelova nas od drugih, već koje služe da nas izravno predstave kao osobu kakva nismo. Takve maske su često projekcija želje pojedinca, a može to biti i strah, nepriznavanje negativnih strana sebe. To može dovesti do toga da pojedinac više nije niti svjestan da nosi masku, njegovo 'ja' se u njegovom umu poistovjetilo sa samom maskom, on je za sebe postao 'maska'. Tada je zbilja teško skinuti masku i pogledati ispod nje. Da bismo to učinili, prvo trebamo uopće biti svjesni da nosimo masku, jer ako nismo, tada ćemo gledajući ''pod masku'' opet vidjeti masku. Svaka maska koja se previše koristi može postati previše spojena s nama da bismo ju uspjeli skinuti.

Problem ide malo dublje. Naime, koliko je samo ljudi koji žele biti što bolji u svemu, čak i najbolji u nečemu, biti najnaj i sve to... Vjerujem da svi na ovom forumu teže ka tome da budu što bolji, da napreduju. Problem se javlja kada pojedinac stekne mišljenje o sebi da je nekakav kakav zapravo nije. Zatim se dogodi da taj pojedinac, čak i kada pogleda pod svoju masku, ne želi priznati da je vidio ''sebe'', već da mu se samo pričinilo, on nije takav, on je bolji od toga... Može to biti posljedica previše nošenja maske ili vlastite umišljenosti i nedokazanosti te nedovoljnom samokritičnosti. Ima još razloga. No tada nastaje problem, jer zbog tog problema se stvara maska, i to ona koje pojedinac nije niti svjestan da je ima, on se poistovjećuje sa tom maskom.

Nekako mi se čini kako vlada mišljenje da ako mi priznamo da smo umišljeni, da ćemo onda nazadovati u razvoju... Ali kako je to moguće? Kako bismo mogli nazadovati u razvoju ako smo upravo spoznali jedan dio sebe, makar bio negativan? Ako mi prije nismo poznavali taj dio sebe, to ne znači da on nije bio ovdje, već da ga mi jednostavno nismo bili svjesni ili smo ga negirali.Tog trena kada mi sami sebi priznamo takvo što, mi smo istog trena ne nazadovali, već napredovali naprijed! Zbilja, treba imati hrabrosti i snage da se prizna negativna strana vlastita karaktera. Svi ih imamo, samo ih valja pronaći i prepoznati.

No što učiniti sa zbuljenošću tijekom spoznavanja? Recimo mi uvidimo da smo zavisni, a oduvijek želimo drugima sve najbolje i da napreduju... To se naizgled čini kao kontradikcija, ali stvar je u izraženosti te osobine. Mi doista možemo biti takvi 90% vremena, ali kada smo loše volje, mrzovoljni ili što već, tada možda na površinu izlazi ta naša tamna strana gdje smo zavisni na druge. Može to biti i primjer sa licemjernosti. Mi nismo licemjerni, ali dogodi se situacija kada se totalno slomimo i kada jednostavno ta osobina izađe na vidjelo. Upravo zbog toga što su takve stvari duboko u nama, zato ih je tako teško prepoznati. Treba skinuti sve maske da mi to uočimo, a to nije nimalo lak zadatak. Takve zakopane stvari izlaze na vidjelo samo u onim specijalnim situacijama, koje nisu svakodnevne. Upravo u tim situacijama je naša prilika da ih uočimo i spoznamo, ali problem je što su to često situacije koje u nama izazivaju tonu negativnih osjećaja. Naravno, to jako otežava stvar, jer pokraj maski još treba pobijediti i osjećaje, ostati razuman, imati hrabrosti i snage i zatim još prepoznati i priznati tu osobinu!

Eto zašto mi priznavanjem negativne strane sebe napredujemo naprijed. Ima toliko komponenta koliko treba prevladati samo za jedno pišljivo spoznavanje i priznanje. Sam taj korak nije mali, taj korak je veliki korak prema naprijed. Ipak, to nam bitno pomaže u razvijanju sebe kao i boljem shvaćanjem situacija. Ponekad ne znamo zašto smo tako reagirali ili zašto se osjećamo kako se osjećamo, ali možda je to baš zato jer nismo dosad spoznali taj jedan djelić sebe, a koji može biti uzrok tome. A nadalje, kada mi postanemo svjesni kakvi smo, tada ćemo lakše raditi na sebi jer ćemo znati na čemu treba raditi, jer inače kao da radimo na slijepo, to jest razvoj puno duže traje.

Treba li se bojati tih osobina? Ne, nipošto, one su dio nas spoznali mi njih ili ne, zato je bolje imati hrabrosti i priznati si da i nismo toliko savršeni kako smo mislili nego da se zavaravamo maskama. Kad ih spoznamo, te osobine su manje opasne nego kad ih ne spoznamo i kada samim time ne znamo s čim imamo posla. Krizne situacije su te koje će nam otkriti kakvi smo zapravo. Lako je biti super i sve 5 kada je situacija jako happy i dobra, no kada dođe kriza, gdje nas proganjaju raznorazne negativnosti, e tada se pokaže tko je kakva karaktera. Upravo su to situacije kada valja zapeti i pokazati snagu karaktera, a ne se uplašiti i bježati glavom bez obzira, ostavljajući prijatelje na cjedilu. Ako smo dovoljno pribrani, mi u tim situacijama o sebi možemo naučiti više nego kroz 10 godina savršena života. Nemojmo se zavaravati da smo supermeni i Einsteini, mi smo ''samo'' ljudi, imamo svojih slabosti, imamo svojih mana. One neće nestati ako ih mi ne vidimo, bit će tu, skrivene, djelovat će ko ninje, nećemo ih niti vidjeti. Upravo zato se kaže da se iz patnje najviše uči, jer doista jest tako, tada pravo 'ja' izađe na vidjelo, to niti jedna maska ne može spriječiti niti sakriti.

Samim time, želimo li upoznati sebe, ne valja prizivati patnju da to napravimo što prije, ali kada se tako nešto desi, tada treba stati uspravne glave i promatrati, ne se predati i prepustiti navali osjećaja, tada gubimo.

Kada smo mi sposobni spoznati sebe, tada nas niti jedna maska više neće sakriti od nas samih, postat ćemo svjesni da ih imamo.

No, nisam gotov s pisanjem, ali nemam vremena sada više. Vrijeme je da stavim masku i idem na fax.

I da se goli skinemo,ostace nam nase maske...

Uvijek ostane maska

zbilja nadahnut post Omega

maske.... moja omiljena tema uz sivilo za pjesme...

postoji problem onoga što želimo biti, onoga što jesmo i onoga što od nas očekuju da budemo... tomu služe te maske, da se sve uskladi, da pružimo što manji otpor.
Možemo ih biti svjesni i na kraju dana ih skunuti, ali opet ostane onaj sloj, još jedna maska i još jedna i još jedna... i na kraju dok ležimo u krevetu sami sa svojim mislima dišemo, dišemo tijelom i dušom, ali čim čujemo budilicu i vratimo se u svijet naša maska se vrati
mislim svatko je ima... ja je imam... iako kadkad pomislim da je to moj zatvor, nosim je... smješim se

u svakaodnevnoj komunikaciji ih stavljamo na lice i mjenjamo sa svakom osobom koju susrećemo, iako želimo biti iskreni ona se prirodno zaljepi na nas poput nekog obrambenog mehanizma i stoji tako i u biti mi postajemo ovisni o njoj.. o toj iluziji sigurnosti
iluziji da budemo ili jednaki ostalima ili u središtu pažnje ili posebni, ali bitno je ono što je ispod naše kože, kao se unutra osjećamo iako kadkad je ta maska tako uvjerljiva da pomislimo da smo to mi, uvjerimo se da je istinita, ali svaka maska s vremenom pukne... mora... mi previše volimo slobodu da bi se zarobili i kadkad kad nam je previše moramo prodisati... a kako to ostali ljudi sa mskama prihavate?
tako da sekundu kasnije staviš novu masku i nasmješi se, odglumiš...

najdraža su mi djeca... ona nemaju takvih problema... čista su i iskrena, bez maski i uvijek će ti reći što im je na umu

evo jedna pjesam na temu:

Moderna tuga

Zarobljena krilom
nesuđenosti,
satrta tlom
bestežinskim.
Vičem, drobim, plačem..
pod maskom šminke
goručeg smjeha.
19.2.2009

Omega, Gea, jako zanimljivo obrazloženo!

Sve je već rečeno, nemam što dodati.
Svatko od nas nosi svoju masku i nastoji je uskladiti sa očekivanjima društva i nama bitnih ljudi, ali ponekad pritom zanemarujemo sebe, svoje težnje.
Često puta znamo odglumiti neku ulogu, stavivši pritom odgovarajuću masku i opravdavajući je svrhom optimalnog uskladjenja neke situacije, nastojeći izbjeći sukobe, negativne emocije.

Teško je uopće definirati što zaista želimo, odnosno kakvi jesmo i što bi htjeli biti, jer ponekad postoji stanoviti razdor naših stvarnih želja, mogućnosti i "modela" koje nam prešutno nameće društvo u kojem živimo.

Kako želimo zadovoljiti oboje, spas nalazimo u maski koju možda i prečesto navlačimo na lice.
Nekad je maska i korisna, jer iza nje možemo sakriti ono što ne želimo da izidje na vidjelo.
Daje nam sigurnost, skrivajući našu krhkost i sve one osjećaje koji povremeno isplivaju na površinu, a smatramo ih negativnima.
Kada se osjetimo spremnima i očvrsnemo, prpošno je možemo skinuti, nasmiješiti se "za inat" drugima, jer je još jedno loše razdoblje ili raspoloženje iza nas, a ostali to nisu mogli znati, jer smo se pravovremeno sakrili.


Ipak, mislim da postoji opasnost da izgubimo "sami sebe", onda kada stavljanje maski postane svakodnevna, učestala praksa.
I gle čuda!
Maskenbal postaje igrokaz medjusobnog nadmudrivanja i optičkih varki.
Ono čemu smo povremeno znali pribjeći, postaje naša rutina i mi se pretvaramo u krpene lutke na pozornici, čije konce vuče "maska".
Iako toga nismo svjesni, maske počinju upravljati našim životom, a njihovu neudobnost više ne osjećamo na svojoj koži.
One srastaju s nama i postaju naše lice.

Kod maski postavljamo sami pravila igre.
Zato je nekad sasvim opravdano poigrati se, mijenjajući maske svog lica ili se sakriti u sigurnosti širokog osmijeha, ali čim osjetimo da ne možemo disati, kad nam nutrina vapi za svojim "ja", trebali bi odlučno skinuti masku sa svog lica.

evo nešto što sam našla u jednom časopisu:

Ti lažni slojevi indentiteta održavaju nas na površini stvarnosti, u aumatizmu svakodnevice i u tipovima odnosa koje se ponavljaju i čine da se osjećamo kao da se, usprkos izmjeni likova, u filmu zvanom život vrti stalno ista priča. Saznajte koju masku vi nosite, a koju vaši prijatelji, obitelj i vaša okolina.

Maska dobrote
Kako bi od drugih dobila pažnju i ljubav ima potrebu stalno biti na usluzi, pretjerano popuštati i tolerirati, prikazati se uvijek dragom, ljubaznom i podlaožnom.
Prikazujući se slabijom nego što jest, osoba s maskom dobrote često je sklona stvaranju ovisničkih odnosa u kojima je netko zaštiti ili se pobrine za nju.
S druge strane, maska dobrote može rezultirati i osjećajem superiornosti jer se osoba doživljava boljom i moralnijom od drugih.
Okrivljujući druge za vlastitu nesreću, maska dobrote jača, a ispod nje gomila se očaj i pomanjkanje inicijative za sređenje vlastitog života.

Maska moći
Osoba s maskom moći doima se izrazito samopouzdanom i neovisnom, a osjećaj moći postiže kontrolom i agresijom. Život smatra borbom i idealizira snagu, kompetenciju i herojstvo nspram nježnosti, pažnje i bliskosti.
Maska moći pod svojom tvrdoćom skriva dječji osjećaj bespomoćnosti koji isplivava kroz strah onih koje osoba doživljava kao potencijalno moćnijim od sebe. Osjećaj sigurnosti i samopouzdanja temelji se na potrebi za pobjeđivanjem i neprestanim potvrđivanjem dominacije, a slabost i potrebe koje uključuje druge ljude kao da ne postoje.
Maska moći zapravo slabi realne kapacitete i realnu snagu osobe jer je nemoguće stalno pobjeđivati i treba uložiti i treba uložiti veliki psihički napor u održavanju lažne slike.

Maska popularnosti
Maska popularnosti želi poručiti: tražen(a) sam na sve strane, svima sam super, svi me hoće za sebe. Bez obzira na to što osoba možda zaista ima šitoki krug prijatelja i poznanika, maska je tjera da se svidi baš svima, što je nemoguće.
Kao i kod svake maske, i ispod ove se krije upravo ono suprotno – osjećaj usamljenosti i neželjenosti.
Stvarajući privid omiljenosti od širokog kruga ljudi osoba stjeće lažan osjećaj koji je ovisan o pogledima i divljenju drugih. Kad takovog „goriva“ manjka, povlači se u sebe, izolira se i vida svoje rane u samoći.

Maska nedodirljivosti
Osobe s maskom mirnoće, distanciranosti ili nedodirljivosti često se dožive kao psihički i duhovno superiornima.
Zapravo je prosrijedi bijeg od prisnosti, izdizanje iznad osjećaja odavanje dojma neranjivosti i nedostižnosti.
Ova maska veliča držanje postrani i iluziju vlastite nepobjedivosti, a ispod nje kriju očaj i mrtvilo koje ubijaju i ambiciju i sposobnost ulaska u neposredne i iskrene međuljudske odnose.
Kod osoba s ovom vrstom maske suočavanje s vlastitom „dodirljivošću“ zahtjeva dosta hrabrosti jer su osjećaji gotovo sasvim poništeni distancom koja je stvorena između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Zanimljivo.
Pronalazim neke od elemenata dviju maska u svojem RL.
Vjerujem da se svatko može pronaći u nekoj od maski, odnosno mixu pojedinih maski.

da to sam i ja primjetila... ovisno o situaciji u kojoj se nađeš tako ti je i maska
i ja se mogu prepoznati po elementima dvoje maski