Moram priznati, na moje sveopće razočaranje i gađenje, da se povećava broj mazohista i ne samo to, nego da to postaje i cool.
Osobno znam ljude koji se režu kamenjem, škaricama ili čak otvaračima za boce po rukama, trbuhu, čelu..., znam ljude koji mole druge da ih grebu do krvi. Neki čak i preferiraju glodanje tijela!!!
Uz takve 'pojave' u društvu obično se veže i crni humor, na primjer, jedan strip ''Bunny suicide'' ili sličan naziv. Cijela ''knjiga'' od oko 500 slika na kojima se zec ubija na svakakve morbidne načine je nevjerojatno popularna.
Priče o zadavanju boli, ubijanju, iživljavanju nad životinjama i ljudima, nekrofiliji, o rezanju beba, o mrtvim bebama u kontenjerima, o otpalim djelovima tijela i odvratnim mučenjima moja okolina ne prihvaća kao nešto odvratno, ili barem nemoralno. Uopće ne razlikuju dobro i loše, morbidno od moralnog, njima je to normalno, podrazumijevano, kao da se priča o tome kakvo je vrijeme!
Smatram da je upravo to val nove izvrnutosti koja dolazi i koja poremećuje osnovnu bit ljudskog uma - raspoznavanje dobrog i lošeg (barem za sebe).
Bojim se da je društvo krenulo upravo u tom smjeru, u smjeru značenja riječi koja ovdje savršeno paše - bolest

Pa činjenica je da se danas raznorazne perverzije iznose u javnost lakše i brže nego ikad. Ispada da si perverzan ako se zgražaš.

Mazohizam je inače seksualna perverzija gdje ljudi uživaju kad im se nanosi bol. Kako bi došli na svoje moraju naći sadista, dakle nekoga tko uživa u nanošenju boli.

Ovo gore spomenuto više me podsjeća na postupke očajnika koji od muke grizu vlastite ruke. Postoji naime jedan postupak kojim se psihička bol nastoji umanjiti fizičkom boli. Ja sam jedno kraće vrijeme u nižim razredima osnovne, kad se nisam htjela rasplakati a plakalo mi se, znala zagristi u vlastitu podlakticu i držati je zubima dok me želja za plačem ne bi prošla. Ne volim bol i ne uživam u njoj, nikad nisam. Mislim da se naše mlade generacije samoozljeđuju upravo zbog praznine i očaja koji nose u sebi, nažalost. Možda bi bilo bolje da se radi o mazohizmu u ovom slučaju...

Meni se cini da se radi o svracanju paznje na svaki moguci nacin pa su pokontali da je sokiranje prilicno produktivan nacin da isposluju reakciju drugih i ispadnu 'posebni' i 'cool'.
Danas se mladez odgaja uz TV i video igrice. Ona iskonska kretivnost je potisnuta. Naucilo se da se sjedi dok te drugi zabavlja. I onda ti ljudi dojdu u neku dob kada ih je sve teze zabaviti, kada roditelji i okolina ne pokazuju vise odusevljenje njima kako kad su bili mali i okrecu se necem cime je najlakse obratiti pozornost - sok terapija.
Eto, zato sam misljenja da se, velikim dijelom, radi samo o pokusaju obracanja pozornosti. Djcica kojoj fali paznja...to bi bila ta ekipa

Naravno, gore navedeno se ne odnosi na sve. Neki se zbilja tako izrazavaju. Mozda ispoljavaju neke emotivne momente na taj nacin. Bas kao sto je Svjetlo opisala da bi se ugrizla da ne zaplace. I ja sam znala kanalizirati psihicku bol na fizicku razinu ako je ista bila prejaka ili je bio potreban 'hitan postupak' prebrodjivanja iste. Ali tu se radi o potezima koje cuvas od tudjih ociju. Netko tko se npr. reze nozem tako da svi vide salje drugaciju poruku od onog koji to radi tako da se ne vidi, zar ne?

Kako je jedna cura rekla za njih (makar je i ona sama mazohist) :''Attention whore''. Trebam li prevoditi?

Kad smo kod mazohista, možemo spomenuti i sadiste.

Većina ljudi i jesu sadisti i to je zapravo 'normalno' za čovjeka (?). No, možda će vam se ovo činiti čudno, no kada ja vidim da netko doživljava fizičku (i psihičku) bol ne uživam u tome (npr. tučnjave), nego to pokušavam spriječiti. No u zadnje vrijeme mi se zaista događaju, blago rečeno, fascinantne stvari. Kada nekog slučajno ozljedim on/ona se ne naljuti, nego kaže :''daj još''! Jezivo!!!!!

Današnja mladež zaista želi privući pažnju na sebe, no tko zna čemu to vodi!! Vjerojatno rušenju svih etičkih vrijednosti.
Smaram da čovjek sam po sebi ne traži toliko pažnju koliko je odgojem i razmazivanjem to od njega napravljeno. Za to su najbolji primjer čak i naši roditelji ili možda neki forumaši, koji u djetinjstvu nikada nisu stavljani u prvi plan, i ponekad im je to falilo, ali su se pomirili s tim.

Nemas se s cime pomirit kada ti je nesto normalno.

ja znam dosta "rezača"... i mogu reči da je to vapanj za pomoć a isto tako mogu reći da se večina umisli i to radi jer to spada u "emo" pokret.

kad smo kod sadizma, jer netko čitako Markiz de Sada ?

Rezanje je dijelom i ovisnost, to može potvrditi moj prijatelj koji se druži s ''iskusnim rezačem''.