Promatrate li svijet kroz ružičaste naočale? Jeste li nepopravljivi optimist po svim pitanjima koja vas salijeću u životu? Ako ste realist ili čak pesimist, što mislite o ljudima koji su u stanju u svakom zlu vidjeti nešto dobro? Koristi li ta osobina njihovom zdravlju? Može li nas dovesti u opasnost ukoliko se ipak previše samozavaravamo?

Moje mišljenje je da ni u čemu ne treba pretjerivati pa tako ni u optimizmu bez pokrića. No imamo se pravo uvijek nadati najboljemu, u nadi je spas

do jucer sam bio, takoreci, optimist danas vec vise ne vjerujem da jesam, jer mi se jucer navecer nesto ruzno dogodilo. uhvatila me grupa fukara-huligana (mislim, ne znam jesu li huligani, ali svi ih tako zovu). prijetili su mi i dali mi udarac u glavu bez ikakvog razloga. ne znam ih niti sam im ikad ista uradio.
iza tog razloga mislim da ima ljudi koji misle da je svijet stvoren radi njih, kao sto su to ti huligani, i ljudi koji vjeruju da su oni stvoreni radi ovog svijeta. ne znam sto vide u tome izudarati nekoga koga i ne poznaju??? ja inace nisam taj tip da se tucem, da rjesavam neki problem silom, nikad se nisam tukao niti se planiram tuci. sto se mene tice ja sam tolerantan i nemam nikakvih predrasuda prema drugima, jer svako ima pravo zivjeti svoj zivot kako hoce. ali ocito ima ljudi koji to ne vide tako jer misle da su glavni. smatram takve ljude psihopatima i trebaju ici lijeciti agresije.
ruzicaste naocale su mi izblijedjele. samo mi se ta scena vrti u glavi i krv mi se sledi u zilama. roditeljima nisam nista rekao o tome pa to jos vise muci, a ne znam sto me ocekuje ako im kazem sto se dogodilo....

Toga nažalost ima, ljudi koji sebi dozvoljavaju bezrazložno nasilje i to uvijek kad su premoćni, kad ih ima više na jednoga. To su kukavice i teško zakompleksani tipovi koje bi zakonima i pravilima pa i kaznama trebalo držati na distanci od normalnih miroljubivih ljudi. Iskreno mislim da je bolje da kažeš roditeljima, osobito ako te tipove budeš ponovo vidio, jer takvi obično ne odustaju od svoje žrtve, a roditelji znaju kako postupiti u takvim situacijama.

Nasilje rađa nasilje. Ne kažem da ga možemo uvijek izbjeći, ali kad ga prakticiramo povećavamo sveukupnu količinu agresije na svijetu.

Kad si spreman na nasilje i još se pritom bojiš, magnet si za nasilje. No možeš se možda pripremiti tako dobro, da tvoja spremnost odbija svakoga s takvim namjerama. To je filozofija istočnjačkih borbenih vještina. Druga mogućnost je potpuna nenasilnost bez obzira na okolnosti, to je gandijevski pristup, prakticirali su ga i Mormoni. No uglavnom živimo između ta dva krajnja rješenja pa smo ponekad (ili često) izloženi nasilju.

joj takvih ima svagdje, samo se obuci malo drugačije od njih i to je kao da imaš ogromnu metu na leđima.

ja sam rano prestala gledati kroz te naočale, mislim da u ovom svijetu iz godine u godinu svi sve ranije dožive takve tragike koje ih jednostavno gurnu u brutalno realan svijet

volim nositi ružićate naočale. vidi se dobro i kroz njih. draže su mi nego one potpuno crne.
svijet je takav kakav jeste i svjesna sam toga da nije ružićast ali ja sam napravila svoj svemir oko sebe. kad krenem nešto napraviti naoružam se pozitivnim mislima. u puno slučajeva mi se desilo, pa sve mislim kako to nije slučajnost, da se problemi lako rješavaju baš zbog takvog optimističnog stava. okružila sam se ljudima koji mi pašu, birano društvo. tako živim već dosta dugo godina i to funkcionira. svjesna sam da je moje postojanje na ovom planetu ograničeno, pa zar ću ga protratiti na svakodnevno nerviranje oko prolaznih stvari?
Gea, mislim da je mlađima puno teže, i meni je bilo dok se ta prašina od svijeta nije slegla. pazi, uletiš iz relativno sigurnog mjesta kao šta je porodica u nešto nepoznato i dok sve ne dođe na svoje mjesto zna biti bolno. ne kažem da i poslije u nekim zrelijim godinama ponekad nije bolno ali je drugačije. smiriš se, nađeš svoje mjesto pod suncem kako se to kaže.

znači postoji mogučnost ponovnog stavljanja ružičastih naočala? onda jedvah čekam već mi je dosta skrivanog optimizma kako se ne bi razočarala

naravno
ljudi se uglavnom razočaraju kad nešto očekuju....

bojim se, ako kazem roditeljima za ovo, da ce opet sve meni na zub. znam da ce traziti od mene, a i od brata, da se osisamo, i da se ne nosimo ovako kako se nosimo. ima mozda jos dvoje ljudi u nasem gradu koji imaju slican stil oblacenja kao brat i ja, a to mi jetrenutno jedina stvar koja mi cini zadovoljstvo. necu da mi se i to oduzme. ali ako im kazem, bit ce rata. kako znam svog oca, on ce ih polomiti, ionako je ono krupan. ali isto tako necu onda vise smjeti izaci napolje, jer ako me vide gotov sam... hmm...

Već dosta dugo ne nosim ružičaste naočale.
Mislim da sam takav racionalan, pomalo pesimističan stav prema životu stekla nekako nakon završetka srednje škole.
Istina je, teško je pronaći se, definirati kao osobu, ispuniti tudja i vlastita očekivanja. Tu je i problem današnjeg načina života, cjelokupnog društva, iskrivljenih vrijednosti, problema na koje nailaze oni koji su upravo ušli u "svijet odraslih"...
Ironija je što ti većina gotovo pa zavidi, misleći kako u 20-ima imaš "time of your life" zato što si mlad, a sami tako nisu mislili dok su bili mladji.
Ipak, treba barem povremeno staviti ružičaste naočale, jer samo sa pozitivnim stavom nešto možemo postići. Poput proročanstva koje samo sebe ispunjava. Btw. čitatelji self-helpa znaju koga citiram.

floridana je napisao/la:

Gea, mislim da je mlađima puno teže, i meni je bilo dok se ta prašina od svijeta nije slegla. pazi, uletiš iz relativno sigurnog mjesta kao šta je porodica u nešto nepoznato i dok sve ne dođe na svoje mjesto zna biti bolno. ne kažem da i poslije u nekim zrelijim godinama ponekad nije bolno ali je drugačije. smiriš se, nađeš svoje mjesto pod suncem kako se to kaže.

Ovo posljednje me jako tješi, valjda sve nekako dodje na svoje, ali treba raditi na svakodnevnom životu.