Namćor

da, osjećala sam se jednom prilikom depresivna ali ne toliko da bi učinila samoubojstvo već da bi zaključila da tako izgledaju trenutci kad se ljudi odluče na takav čin. to je bio jedan intenzivan osjećaj samoće i odvojenosti od ljudi i svega šta me okružuje. e da, i sama pomisao da potražim stručnu pomoć mi je otežavala jer je to u mojoj glavi izgledalo kao priznanje da sam poludila...i nemam pojma kako sam smogla snage otići po tu pomoć ali valjda je to ta hrabrosti da nastavim dalje. moj prvi posjet lječniku je na mene djelovao isjeliteljski...dalje je sve išlo lakše.
ali bilo je interesantno iskustvo. svi u me gledali šta mi je ali nikome nije palo na pamet da mi pomogne i onda shvatiš da je tvoj unutarnji svijet samo tvoj i da nitko nikad neće ući u njega šta je u jednu ruku i dobro. tu možeš biti šta hoćeš

Aha...hvala Flo...

Da...ovo sto kazes za unutarnji svijet...ja znam reci da se covjek rodi sam, zivi sam i umre sam - sve ostalo je iluzija...samo je ponekad to neizdrzivo...

Upoznala sam depresivno stanje kao relativno mlada, na prijelazu iz srednje škole na faks. Stvari koje su do toga dovele odvijale su se više od dvijhe godine, a izvukla sam se teško, također uz stručnu pomoć, ali unutar obitelji (dobro je imati privatnog psihića). No vidjela sam kod nekih bliskih ljudi i puno teža depresivna stanja i mogu reći da depresija nije nimalo bezazlena bolest, osobito kad jednom prijeđe granice blažeg privremenog ili kroničnog poremećaja. No dobro, sad je barem znam prepoznati i nastojim na vrijeme promijeniti okolnosti koje je izazivaju. Glavni simptom je usporavanje vremena - sve se vuče kao magla, dani su beskonačni...

E to...kad prijedje u nesto kao kronicno...pa...

samoubojstvo? kukavicluk ili hrabrost...u neku ruku je kukavicluk jer bjezimo od problema i stvarnosti...bezobzira kakva ona bila...a u drugu ruku,dignut ruku na sebe je hrabro...
to je sve stvar psihe...sva sreca da sam ja na vrijeme naucila da netrebam bjezat od problema,i da to nisam uradila...al jednostavno covjek koji se ide ubit cini mu se kao najlakse rijesenje,i tada nemas vremena da razmisljas o ljudima koje ostavljas iza sebe...al shvatila sam da bas ti ljudi koje sam mogla ostaviti iza sebe,da mi mogu pomoci tj.uljepsati moj zivot...al jednostavno ne razmislja o posljedicama,nemoze se nositi s problemima koji ga muce...al trea imat i karaktera da se kaze NE odnosno DA...

Da se ponovim:

Alpha je napisao/la:

Malo je prekompleksna tema da bi se tako lako moglo definirati i nazvati kukaviclukom ili bilo kojom drugom definicijom... Do zelje, pokusaja i samog samoubojstva se moze doci iz milion razloga...vrlo individualna stvar...strah, ocaj, depresija, bol...na koncu treba imati i dozu hrabrosti za izvrsiti taj cin... U principu se slazem da bi trebali imati odgovornost prema vlastitom tijelu i da teoretski ne bi imali pravo oduzeti zivot tom tijelu...ta nije ono krivo sto smo mi 'zapeli' u njemu...ipak...kada netko dojde do te tocke da ipak pocini takvu stvar on/ona to cini u jednom drugom stanju svijesti... Osudjivat takav cin je...ne znam...al mislim da nemamo pravo osudjivati...

I zato mislim da je bjezanje od problema mozda zadnja stvar/razlog...

Prije toga bi dolazila tuga, bol, razocarenje...kad jednostavno ne vidis smisao...

_________________
Respect

A ja bih ipak ponovila da čovjek koji počini samoubojstvo zbog depresije nije u normalnom stanju svijesti u trenutku kad podigne ruku na sebe. Dakle ne bi trebalo spominjati ni hrabrost ni kukavičluk u ovoj vrsti samoubojstva. Postoje samoubojstva za koja je potrebno jako puno hrabrosti - npr. žrtvovati život kako bi se drugima pomoglo da ga sačuvaju. Ali to je sasvim druga priča.

samoubojstvo je jadna stvar

pa di je čovjeku razum
ak samo zbog jedne (RJEŠIVE) stvari
ubije se.
ajd nek se malo promisli.čovjek više nije razumno biće.