hrabrost,kukavicluk,egoizam ili?
Koji je vas stav gledajuci socioloski,psiholoski i filozovski?
Cesto sam citao stav raznoraznih ljudi po kojima je to jednostavno krajnji egoizam -pa jelo on/a razmislio o tome kako ce to utjecati na bliznje?
Da li je to egocentricna izjava?
Da li je osoba koja se odluci na krajnji akt hrabra ili kukavica?

Uglavnom bolesna stanja - teške depresije raznih vrsta. U onim normalnim stanjima nagon za samoodržanjem nam ne dopušta takve egzibicije.

Odakle sad ovo kod mene
a psihologija

biti il' ne biti pitanje je sad

Filozofija raspravlja o bitku i egzistenciji

egzistirati ili neegzistirati pitanje je sad

ovu ću temu zaspamati

šalji dalje

nestrpljiv saaaaaaam

hrabrost je nastaviti živjeti i hrabrost je dignuti ruku na sebe

Trenutak pomracenja uma. Ali on se nije desio moment prije dizanja ruke na sebe. Desio se onog trenutka kad je osoba donijela odluku da ce to napraviti. I tada se desi olaksanje. Osoba je uvjerena kako je to napokon rjesenje za sve njegove muke i probleme. Taj moment moze biti dan, mjesec prije samog cina.

mislio sam na onaj tren kad je donešena odluka. to im je ključni trenutak. primjećeno je kako u jednom trenutku osobe koje su odlučile napraviti to što će već napraviti dolazi do nagle promjene ponašanja. kao olakšanje. ali nije pravilo. opet ima ih koji uporno najavljuju svoje samoubistvo i što više pričaju manje im se vjeruje. nažalost, tim se ljudima ne može pomoći ako ne zatraže pomoć.

Ova tema je definitivno za PDF Psihologija...

A tema o samoubojstvu je toliko kompleksna da je gotovo nemoguce iskristalizirati neku cvrstu tezu zbog cega, zasto i kako...i sto misliti o tome...

Ne moze se reci da je to kukavicki cin. A ni hrabar. Ne moze se reci da je to egoisticnan cin. Ali i jeste. Iako bi se mogle postaviti neke sire grupacije slucajeva samoubojstva mislim da je ipak svaki slucaj i individualan.

Ko su ljudi koji se odluce na takav cin? Neki su dusevno bolesni...mozda nisu ni svjestni svojih postupaka. Onda slucajevi PTSP-a...ljudi koji su izgubili nadu, koji ne vide smisao...zalosno je sto i okolina nije dovoljno senzibilna da bi prepoznala takvu osobu te da joj se pomogn ako je moguce. Onda ljudi koji su sve izgubili i ne vide cemu vise ici dalje. Ili adolescenti koji nisu ni svjesni sto je zivot, izgubljeni u vihoru hormona i probudjenih emocija koje ih utope. Neki u tome vide bijeg od zivota preslabi da se vise bore i nemisleci vise na one koji ostaju. Neki ljudi najavljuju samoubojstvo u pokusaju da obrate paznju drugih na sebe uslijed nemogucnosti/neznanja da ispolje stvarne probleme koje ih muce. I mnogi drugi sa stotinama drugih razloga...

Na koncu se moze provuci jedna zajednicka nit kroz te slucajeve...svi su uglavnom izgubljeni u svojim emocijama...nemocni da ih razumiju i rastumace...