Hm, možda ima nešto u tome...
Naravno kad se netko nađe u opasnosti da ćemo postupati instinktivno, pritom ne razmišljajući sliči li nam fizički. Prvo bi pomogli starijima, djeci, jer to je nešto što propagira dobar odgoj, odnosno društvo kao humano ponašanje.
Možda bi se moglo doći do nekog sveobuhvatnijeg zaključka da se testirao veći broj ljudi i da se promatralo reakcije kad bi pomoć tražilo istodobno više njih, neki od njih fizički slični nama.

Moje iskustvo. Površno sam znala curu koja je iste visine, stasa kao ja, a imamo i slične crte lica. Nosile smo jednom prilikom identične uniforme, reakcija jedne od osobe u blizini bila je :"Ja vas dvije uopće ne razlikujem, mislila sam kako si se sad tu stvorila, a malo prije si bila tamo?!"

Uglavnom, nakon toga smo se počele smiješkati jedna drugoj, promatrati se, intenzivno komunicirati, čak se prilikom sastanaka s velikim brojem ljudi zajedno družiti, ići na kave... I smatrala sam je vrlo simpatičnom, pomalo kao da mi je "alter ego" (začudo), iako se nismo dobro poznavale.

Drugom prilikom imala sam u trgovačkom centru bliski susret sa svojom drugom "dvojnicom". Prošla sam kraj ogledala i vidjela svoj odraz, svoj način kretanja, a onda skužila da to nisam ja, ha, ha! Cura mi je lagano mahnula (i ja njoj) i nasmiješila se.

Na temelju toga mogu samo razglabati o raznim razlozima takve reakcije. Možda se radi o tome da fizičke sličnije ljude smatramo bližima sebi samima i da su nam radi te predispozicije sličnije "aspektirani" izazovi i situacije svakodnevnog života pa smo često u "sličnoj kaši". Jedan dio istine je vjerojatno u tome da kod takvih, nama sličnih ljudi nema potreba kompetcije, uspoređivanja, konkurencije pa ni potencijalne zavisti, jer smo "tu, negdje". Ona/on meni fizički sliči pa nećemo dolaziti u sukobe, pokušavajući da jedna dostigne drugu.

Za teoriju koja se tiče obitelji, stvarno ne znam što bi rekla. Možda je razlog tome međuobiteljsko nadmetanje?!