evo za sve nas koji volimo bajkove i za one koji ce tek zavoliti



4X. Verzija dual slaloma sa četiri vozača. Vremena se mjere samo u kvalifikacijama, a utrka se vozi na ispadanje. Prva dva vozača se automatski kvalificiraju u slijedeći krug, treći ima naknadnu šansu kvalifikacije, dok je četvrti eliminiran iz daljnje utrke. (vidi dual slalom)

Bicyle Super Cross ( BSX ). Utrka dva vozača na kružnoj offroad stazi sa skokovima. Vozi se uglavnom s biciklima za dual slalom i dirt jump, i iako ima nazivno specijaliziranih BSX rama, teško je opravdati posebnu nomenklaturu jer su geometrije skoro pa identične DJ-DS ramama. Utrke se voze na eliminaciju.
Neki rajderi ove discipline se ne slažu sa njenim imenom jer u biti opisuje BMX utrke u zatvorenom prostoru, ali, citiram, "svemu treba ime".

Cross-country ( XC ). Preko brda i dolina - najstarija MTB disciplina koja svoje začetke ima taman u godini kad je LSD ilegaliziran (slučajnost?) i koja je zapravo i stvorila MTB od gradskih bajkova. Puno se pedalira: uzbrdo, po ravnom, nizbrdo... bitno je samo da je u prirodi. Žestoki XC, u smislu žešćeg spusta, se nekad naziva Enduro (v . enduro za više detalja).
Bicikli su visoki, umjereno dugački ali i jako lagani. Sicevi su postavljeni visoko, bicikli uglavnom imaju samo prednje suspenzije ili lagani soft-tail (stražnji amortizer s malo hoda ili konstrukcija koja savijanjem ublažava udarce). Suspenzije su teške i jedu energiju pa se u XCu nikad ne pretjerava s time, a moguća stražnja suspenzija se više koristi u svrhu držanja terena pri pedaliranju, nego činjenju vožnje mekanom pri spustu. Bickli imaju što je više brzina moguće, da se što preciznije prilagode velikim uzbrdicama i nizbrdicama. Redovito se vozi sa clipless pedalama kako bi se energija pedaliranja bolje iskoristila (pedale se mogu vući i dok su u stražnjem položaju). Utrke se uglavnom voze hrpimice, na vrijeme.

Dirt Jump ( DJ ). Vozi se na unaprijed pripremljenim dirt parkovima , gdje je puno zemlje lopatama i bagerima aranžirano tako da se preko njih što ljepše može odskočiti i doskočiti. Bit dirtjumpa je u zraku napraviti nešto što rulji oduzima dah, dakle moglo bi se reći da se čisti dirtjump svodi na trikove u zraku ili nakon slijetanja. Mekano slijetanje nakon hvatanja zraka je uvijek osigurano u obliku nekog transitiona, većinom nizbrdice koja lijepo amortizira doskok.
Disciplina je nastala od originalnog BMXa, samo što se vozi i na MTBovima. Rame su male (visinom) i dugačke, i većinom imaju prednje suspenzije, namještene da rade sporo, jer ne postoje hrpe malih bumpova (izbočina) kao u prirodi, koje treba brzo pojesti, nego samo velik doskok kojeg treba sporo amortizira[/bti. Često se vide i single-speedovi, a ako ne, onda zadrti dirtjumperi obično odbace barem prednji mjenjač.
Natjecanja se voze na ocijenjivanje vozača, tj. njegovih trikova. Dirtjump se vozi i u klasi BMXa.

Downhill ( DH ). Downhill ili spust je najbrža MTB disciplina, gdje se po gadnim nizbrdicama spuštaju gadni vozači vrlo gadnim brzinama. Jedino bitno je dobra procjena terena/staze i što veća brzina kao posljedica. DH je jedna od disciplina gdje se vozač kontrole nad biciklom djelomično odriče kako bi zauzvrat u tom kompromisu što brže odvozio stazu (pod kontrolom mislim na mogućnost zaustavljanja prije problema na stazi ili sigurnog obilaženja istog). DH vozači razvijaju specifičan stil vožnje gdje sve probleme rješavaju još većom brzinom - pa što bude. (karikirano rečeno, ali je to bit)
Vozi se u oklopima, sa kacigama i štitnicima, a utrkuje se pojedinačno na vrijeme. Bicikli imaju vrlo puno hoda na prednjim i stražnjim amortizerima (najviše od svih tipova MTBova), i uglavnom su bez prednjeg mjenjača, sa velikim lančanikom, bashguardom i vodilicama za lanac (u suprotnom bi od udaraca bi lanac često spadao).

Dual Slalom ( DS ). Dva vozača se utrkuju isključivo nizbrdo, na eliminaciju. Staza je uvijek offroad i ima nagle zavoje i skokove. Bicikli imaju prednji amortizer, niski su i relativno dugi, jako slični (često i isti) kao bicikli za dirtjump.
Razlika između BSXa i DSa je u tome što BSX ima kružnu stazu, što znači da osim spuštanja ima i penjanja.

Enduro. Kada se pomješa cross-country i freeride, dobiva se hibridna disciplina, koju mnogi zbog toga ne priznavaju kao disciplinu. Ovdje ćemo samo objasniti što se podrazumijeva pod tim pojmom. Za razliku od freeridea, u enduru se ide na duge putove kroz prirodu, često u potrazi za lijepim spustovima, dropovima, skinnyjima po srušenim stablima... - to je FR komponenta. No, da bi se do njih došlo, treba puno pedalirati, prijeći puno uzbrdica i teškog terena (to je XC komponenta) i samim time biti izdržljiv. Otud i naziv.
Najlakše ga je zamisliti kao hrpu frirajdera koji se skupe i odu u šume/planine tražiti spustove, a da pri tome ne plate nikome za prijevoz do vrha.
Uglavnom se vozi na svačemu, od mekanijih XC bajkova do standardnih FR bajkova. Koliko mi je poznato, natjecanja u ovoj poludisciplini još nema, a vjerojatno ih niti neće biti.

Freeride ( FR ). Zajebancija po šumi. Naglasak je na zajebanciji nizbrdo. Dok je u downhillu potrebno voziti što brže, u frirajdu je naglasak na stilu. Želi se voziti mekano (smooth) i kontrolirano, ponekad izvesti trik u vožnji ili zraku, tražiti jumpove i dropove (kojih ima puno manje u natjecateljskom downhillu) itd. Vozači uglavnom vole biti prevezeni do vrha spusta, jer inače frirajd prelazi u enduro.
Bicikli imaju 2 ili 3 lančanika naprijed, dakle 2/3 ili puni opseg brzina, te obvezno bashguard. Redovito imaju i prednji i stražnji amortizer, ali uglavnom s manje hoda nego downhill bicikli. Time se želi između ostalog zadržati veća kontrola nad biciklom (predvidljiviji je bicikl s manje amortizacije) i kontrolirati težina bicikla, jer bicikl od 25kg nije zabavan kao neki od 18kg, kakav je karakterističniji za FR.
Freeride u natjecateljskom obliku donedavno nije postojao, a i danas (zasad) je relativno rijedak. Trend se mijenja, a dotad recimo da su prva natjecanja bila organizirana po ovom principu: na jedno brdo odvezeš vozače, na drugo sudce i dalekozore. Onda se vozači spuštaju niz to brdo po stazi ( lajnu ) po vlastitom izboru (za razliku od downhilla gdje je staza označena) i izvode ' gluposti', a sudci ocijenjuju težinu izabrane staze, originalnost trikova, izvedbu, kontrolu nad biciklom i mekoću (primjerice kako je vozač savladao rastresit teren, kako je dropao i doskočio, koliko je puta pao...) i slično.

Jib/Jibbing. Jib je mutno definirana disciplina urbanog biciklizma, a također kao definicija nije još šire prihvaćena, jer je zasad gura malen broj ljudi. To ne znači da jib nije popularan kao disciplina: ljudi koji ga voze nekad tvrde (ili misle) da voze street. Pod jibbingom, prema autorima tog pojma koji stiže iz snowboard svijeta ( jib = trik na umjetnom objektu), spadaju skupine urbanog biciklizma koje naglašavaju različitite trikove kroz kreativno korištenje urbanog okruženja, osobito nagiba, nizbrdica, zidića, blokova, kickera i sličnog. Nije jasno definirana razlika streeta i jibbinga, ali ja bih osnovne razlike potražio u povijesnom razvoju. Naime, street potječe iz BMX svijeta. Sa dolaskom mountain bajkova na scene, ljudi počinju voziti street na MTBjevima, ali s godinama taj stil vožnje počinje raditi odmak od BMXa, i evoluira dalje. To je točka kad se kuje termin jib, a street ostavlja BMXu i onima koji na MTBju vjerno slijede BMX stil.
Danas se najčešće vozi sa suspenzijama malog hoda, i ponekad sa 24" kotačima (u usporedbi sa 20" BMX ili 26" MTB), na ramama širokog raspona, budući da ne postoje jib rame : najčešće su street rame, potom manje radikalne trials geometrije, a neki će sve to voziti i na DS/DJ ramama (što je ipak daleko od optimuma). Bicikli su ili single speed ili imaju samo jedan lančanik naprijed: najmanji ili srednji, ovisno o ukusu vozača. Jib se primarno vozi po čitavom urbanom okruženju, ali često zapadne i u skejtpark.
Ako ti nakon svega ovoga i dalje nije baš jasna razlika između jibbinga i streeta, nema veze - nije nikome.

Northshore ( NS ). ouuuujes Northshore je specifična poddisciplina freeridea koja se bavi vožnjom po izgrađenim stazama, pri čemu se misli na većinski drvene konstrukcije u prirodnom okružju (uglavnom šumi). Specifično za tu 'disciplinu' je velik trud uložen u iskorištenje prirodnog materijala i izradu nevjerojatno kompleksnih staza, koje se sastoje od vijadukata, mostića, klackalica, jumpova i dropova i sličnog.
Sve je poteklo na Vancouver isladnu, i to na sjevernoj obali (otud naziv), u zaštićenoj šumi. Od samog početka northshorea se vodi borba sa zakonom, jer je vlasnik zemlje (uglavnom država) redovito gnjevan na pojavu staza po šumama, osobito onim zaštićenim, pa se sve uglavnom svodi na rušenje i ponovnu tajnu izgradnju staza.
Glavna tehnika koja se koristi u vožnji NSa je držanje ravnoteže na uskim mjestima, jer je većina staza izgrađena vrlo usko: što zbog uštede materijala, vremena, jednostavnosti izvedbe, a što iz čiste želje za vožnjom po tankim visokim vijaduktima. NS se vozi frirajd bajkovima.

Street. Street potječe iz BMX svijeta i danas se djelomično preklapa s novouvedenim pojmom jibbinga, prvenstveno iz razloga što je dobar dio tehnika/trikova isti. U streetu su naglašeni trikovi, eyecandyji i crowdpleaseri - dakle skoro sve što možeš izvesti na biciklu a da nije okretanje pedala dok voziš prema naprijed, može naći primjenu u streetu.
Bicikli na kojima se vozi su uglavnom specifične geometrije, točno na pola puta između trials i DS/DJ bicikla, sa tvrdim vilicama, uglavnom jednim prednjim lančanikom ili čak samo s jednom brzinom. Česti su 24" kotači koji omogućuju lakše bacanje bicikla, iako je pitanje gdje će ta priča završiti jer su street-specific bicikli relativna novost (u odnosu na većinu ostalih disciplina), pa su moguće svakave promjene. Zbog toga većina dedicated street rama posjeduje mogućnost monitranja i 24" i 26" kotača, jer svaki rajder ima svoj ukus i potrebe.
Iako su jako slični, najčešća razlika u konfiguraciji između street bicikla i jib bicikla je prednja suspenzija, koja se češće nalazi na jib bajku. Natjecanja se provode u skejt-parkovima (ili bajk-parkovima, ako je zemlja razvijena), a vozi se pojedinačno na bodove. Sudci ocijenjuju stil, težinu i originalnost trikova, postotak iskorištenja cijelog poligona i slično.
Naravno, nije potrebno niti spominjati da se street vozi i u BMX klasi.

Trekking. Trekking je mješavina cestovnog i brdskog biciklizma. Uglavnom se vozi na biciklima sa 28" kotačima, pretrpanim bisagama i torbama, s funkcijom izletništva ili putovanja biciklima. Veći kotači olakšavaju držanje ravnoteže, a na njima su obično uže gume kako bi se sve to skupa lakše kotrljalo. Takvi bicikli vole polagane vožnje po blagim terenima ili cesti.
Trials. Trialsi su dosta stara disciplina potekla iz motokrosa (jedina druga bajkerska disciplina potekla iz motokrosa je BMX, b icycle m oto cross ), još osamdesetih godina 20. stoljeća. Počeli su na 20" biciklima, ali danas postoje dvije kategorije: 20" mod, i 26" stock.
Najlakše ih je opisati kao umjetnost prelaska prepreke biciklom, bez spuštanja noge na tlo.
Ovo je jedna od disciplina koja zahtijeva najdulji trening za najmanja postignuća, jer netko tko vozi npr. street može naučiti lakši trik za par dana, netko tko vozi frirajd može naučiti dropati kako-tako (=da ne padne s bajka) s manjeg dropa u nekoliko pokušaja, itd., dok se u trialsima za uspješno savladavanje najmanjih prepreka mora vježbati tjednima (i to ako ne računamo uvodni period učenja ravnoteže na biciklu).
Dvije osnovne podvrste trialsa su urbani trialsi i prirodni trialsi. Izvorno su trialsi bili prirodni - voženi u prirodi preko drvlja, kamenja, blata, uzbrdica, nizbrdica, potoka i sličnih sra*ja. Kasnije sve popularniji postaju urbani trialsi, koji dijele sve iste tehnike i filozofije trialsa, ali uz dodatak nekih prednosti. Kao prvo, uz street i jib, imaju velik potencijal privlačenja žena. Drugo, u urbanom okruženju je grip odličan, svi su kutevi obično 90 stupnjeva i općenito je puno lakše kontrolirati bicikl kad nema neravnog tla, trave po njemu, skliskog lišća i blata. Urbani trialsi su neusporedivo lakši, a time i zabavniji.
Bicikli su maleni, niski i kratki. Potrebna je samo jedna brzina, ali se obično vozi sa 7-9 brzina. Bashguard je obvezan jer ima ulogu "kotača" (po američkim pravilima), dok je po europskim zabranjen njegov dodir sa stazom, ali još uvijek štiti pogon u nesretnom slučaju.
Postoji više vrsta pravila (NATS, UCI, BIU) koje različito propisuju pravila natjecanja, ali globalni princip je isti.
Natjecanja se organiziraju po sekcijama, kojih mora biti određeni broj. Sekcije su podijeljene u klase, recimo beginner, sport, elite, pro. Pravila pod kojima se natjecanje održava sadrže preporuke za vještine koje će određena klasa zahtijevati od vozača, primjerice preporuka za beginner klasu je da se ne zahtjeva pedalkick za uspješan dovršetak sekcije, ili preporuka za sport klasu da ne postoji drop veći od 1m i slično.
Sekcije su ili trakom označeni netaknuti prirodni predjeli, ili umjetno dorađeni komadi prirode (dovučeni balvani, iskopane rupe...). Nešto rijeđe se u potpunosti umjetno slažu skecije u gradskim predjelima, uglavnom od paleta, drvenih objekata, automobila itd. Vozi ih jedan po jedan rajder kojeg cijelo vrijeme nadzire sudac, a boduje se svako spuštanje noge ili dab (1 bod), ruke, naslanjanje na objekte oko staze (5 bodova) ili pad (5 bodova). Onaj s najmanje bodova pobjeđuje. Postoji i vremensko ograničenje koje svojim isticanjem eliminira rajdera iz sekcije (5 bodova).
Onaj tko prije natjecanja izvozi neku sekciju (u smislu treninga) biva kažnjen sa velikom količinom bodova (100 bodova) - efektivno eliminiran; i to je vrlo važno kod trialsa - nema treninga i sve je u jednom jedinom pokušaju. Rajder koji slaže sekcije naravno ne smije sudjelovati u natjecanju, jer ih detaljno testira prije natjecanja da osigura da je svaku sekciju moguće izvoziti bez daba .

Uphill. Uphill je disciplina XCa gdje se vozači utrkuju pretežno ili isključivo uzbrdo. Očito je potrebna velika motivacija i kondicija, vrlo lagan bicikl i dijelovi. Rame su velike, volani uski i često imaju rogove, koji između ostalog pomažu aeraciji pluća. Suspenzija je standard, ponekad i naprijed i natrag, ali sve sa ciljem boljeg držanja neravnog terena (oni koji su vozili sa cliplessicama uzbrdo u vrlo maloj brzini po blatnjavom korijenju, znaju o čemu pričam). Suspenzije su zračne, kako bi bile što lakše, jer je ugodnost na posljednjem mjestu. Onaj tko je želio ugodnost, vozi downhill na mekanom bajku.
Vozi se hrpimice ili pojedinačno na vrijeme.

Urban. Generički naziv za bilo koju vrstu vožnje gdje se MTB vozi u gradskom okruženju. To je koktel-pojam koji uključuje sve, od urbanih trialsa, jibbinga i streeta do urbanog assaulta, i koji sam po sebi ne znači ništa (ne daje nikakvu informaciju o tome što se točno vozi).
Ipak, najčešće je naglasak na vožnji po stvarnim urbanim predjelima, a ne skateparkovima. Također, urban se statistički češće spominje u kontekstu jibbinga i urbanog assaulta, nego streeta i urbanih trialsa. U svakom slučaju, najbolje je ovaj termin izbjegavati.

Urban Assault. Disciplina koja je nastala u onom trenutku kad je frirajder shvatio da danas nema vremena poći do udaljene šume, nego se odlučio nabrzinu zabaviti po urbanoj okolini pa natrag doma. Dakle, može se opisati kao frirajd (čak i northshore) u gradskom okruženju: beton, asfalt i nekad trava u parku. U kontrastu prema streetu, urbanim trialsima ili jibbingu, ovdje nije naglasak na trikovima, nego u pokušaju shvaćanja urbanog okruženja kao staze ili šume. Recimo, rajder uzme svoj full suspension bajk, shvati zidić kao skinny northshore most u šumi, shvati 30 stuba ispod tog zidića kao zemljani drop u toj istoj šumi i onda se zaleti po zidiću i dropa na stube.
Naziv urbani assault, urbani napad, dolazi od navike rajdera da unište ponešto na svakoj vožnji, bilo na biciklu, bilo po javnim mjestima; makar šutnuti nogom kantu za smeće na odlasku doma. Objekti se često napadaju bashguardom, i nerijetko bivaju oštećeni. Vožnja je, za razliku od urbanih trialsa ili jiba, dosta agresivnija i veći je naglasak na većim dropovima, brzini i sjurivanju niz prvu stvar na koju se naiđe. Kreativnost i hrabrost su važni jer postoji čitav niz tranzicija i lajnova koje će dobar rajder izvoziti, a loši neće niti primjetiti.
Bicikli na kojima se vozi redovito su mekani i imaju jednu ili obje suspenzije, a često su napravljeni od čelika, ili oveće hrpe aluminija - kako bi bili što jači. Uglavnom potječu iz drugih disciplina jer se rijetko gdje (ako igdje) može naći rama dizajnirana sa urbanim assaultom kao ciljnom 'disciplinom'. Ostali detalji su složeni po želji i ostalim potrebama rajdera, jer uglavnom rijetko tko (zasad) vozi isključivo urbani assault - on je trenutno uglavnom u ulozi sporedne razonode.

c/p:

ovo je kratki opis

sad mi se spava za ovoliko citanja