Na današnji dan prije dvadesetdevet godina održan je posljednji "normalni" Dan mladosti kako se nazivao Titov rođendan. Bio je to jedan od praznika koji su obilježili moje djetinjstvo. U vrijeme kad nije bilo filmskih, glazbenih i drugih spektakala, kad se TV program emitirao uglavnom u poslijepodnevnim i večernjim satima, kad nije bilo video igrica a samo su rijetki sretnici u svom posjedu imali TV prijemnike u boji, one prve koji su se lako i često kvarili, dakle u to vrijeme na današnji dan u večernjim satima ogromna većina običnih ljudi sjatila se pred TV prijemnicima kako bi u gotovo pobožnoj atmosferi odgledala jednosatni megaspektakl nakon Dnevnika - veliki slet u čast Titovog rođendana na stadionu u Beogradu. Svih tih godina oduševljavalo me izmjenjivanje živih slika koje su izvodili omladinci na stadionu. Mama koja je u mladosti bila povremeno uključena u slične priredbe na maksimirskom stadionu objasnila mi je kako su na travi kredom zacrtane točke i linije kretanja sudionika, no to nije umanjilo moje divljenje savršenoj sinhronizaciji tih masovnih plesova. Kult ličnosti u koji smo bili uvučeni nije nam tada predstavljao ništa loše, niti se netko bunio zbog ovakvih zapravo religioznih slavlja u čast žive osobe i jednog režima. Ono vrijeme koje nisam doživljala kao nešto loše nego kao normalan život nosilo je u sebi zametke budućnosti u kojoj smo kasnije živjeli i u kojoj živimo danas, kao što naše vrijeme daleko od površnih očiju sprema sve što će se događati u budućnosti.
Prošlost je nemoguće zadržati i oživjeti, ma koliko se mi trudili. Možemo je se samo prisjećati, doslovno oživljavanje uvijek djeluje žalosno i neautentično. Osim toga, prisjećanje na ovaj dio prošlosti još uvijek je obojen vrlo jakim strastima i tako će ostati sve dok ne prođše dovoljno vremena kako bi povijest mogla reći svoje. Dotad se možemo baviti svojim vlastitim čišćenjem, analizom, vrednovanjem, po mogućnosti sine ira et studio (bez srdžbe i nastojnja) kako kaže veliki rimski povjesničar Tacit.