Imala sam 15 godina kada sam ga prvi put sanjala,crnokos,30tih,u koznoj jakni,tada mi se prvi put obratio,trazio je da podjem sa njim.
Nisam na to pristala,probudila sam se sva u grcu i znoju,mislila sam da to vise nikada necu dozivjeti,no,san se ponovio i naredne veceri,svaki put bih bjezala,sama,a on prvo bi me jurio zatim spasavao od nekoga i uvijek uz isti uslov,da podjem sa njim.
Nekako sam se borila sa svojim snovima do udaje,uvijek bi bio on,nikada nista drugo,udala sam se u 19 godini,snovi su se i dalje nastavili,samo sto ovaj put,sam sanjala i njega i muza,on bi uvijek bio dobar,a moj muz los,predstavljen poput demona,dani su prolazili ja sam bila sve nervoznija,to je nazalost utjecalo i na moj brak,sve vise smo se svadjali,znao je za moje snove ali nije mogao razumjeti koliko mi je tesko.
Obracala sam se i crkvi,oni su mi rekli kako bih trebala javiti se psihologu,kad sam otisla ljekaru rekao je kako su to sve posljedice ratnog djetinjstva,pila sam antidepresive ali nista nije pomagalo.Uoci smrti meni drage osobe obratio mi se na latinskom jeziku,i smijao se histericno,nasla sam prijevod njegove recenice,glasila je"moras ti da krenes samnom ili cu povesti nju",na moju zalost ona je umrla,a ja sam se par mjeseci nakon toga rastala,znala sam po cijeli mjesec samo sjediti i plakati,sve mi je bilo tesko,muz mi je falio,i na sve to jos sam sanjala,jednom sam sebi 10 puta ponavljala pred spavanje"pitaj ga sta hoce,pitaj ga sta hoce...",i pitala sam,dobila odgovor koji sam zaboravila.
Danas imam 29 godina i jos uvijek sanjam,malo rjedje ali jos uvijek,zanima me,da li ima koga sa slicnim iskustvom?