Pripadate li ovom svijetu?

frostie je napisao/la:

onda ne podpadam u tu skupinu

Citat :

neznam za vas ali ja nemam taj konstantan osjecaj ,,,

takodjer to ne znaci da ga imam dok sam down...nego manje vishe dok imam neke inspiracie...
to velim odem oko 03:00 po nochi van na studen legnem se na klupicu u dvoristu i imam tolko materijala za razmisljanje da bi ostal tram vjecno samo da se ne smrznem

zar se "Frostie" moze smrznuti???

ja sam naso moju planetu

lijepa je

gloria_g je napisao/la:

lijepa je

hvala

cesto puta se bome ja zapitam dal sam s ove planete

a meni bude čudesno, kada vidim te satelitske snimke zemlje, tu šarenu loptu, pa si pomislim, ja sam na toj planeti, sjedim i tipkam, mislim, hodam.... to mi je totalno čudesno iz te perspektive...

meni je opcenito cijeli svemir cudesan

takodje...

sladak ti je avatar =))) ja imam takvog sam sta je moj bijeli

ja imam osjećaj da ne pripadam ovdja (u svom okruženju), znam da sam neka vrsta frika koja živi samo za umjetnost, ali opet... puzzla iz krivog seta

Možeš li pronaći slagalicu kojoj nedostaje ta jedna puzzla - ti?

Gea je napisao/la:

ja imam osjećaj da ne pripadam ovdja (u svom okruženju), znam da sam neka vrsta frika koja živi samo za umjetnost, ali opet... puzzla iz krivog seta

tako i ja ko i ti :/ nemam neki psjecaj da pripadam tu

al ne obazirem se pokusavam se adaptirati

Berny, koristi edit opciju

teško je naći taj set, ali hvala na danoj nadi

ma dobro ja sam navikla da potiho prva probijam sve norme koje su ljudi postavili oko mene, to čovjeka zna učiniti usamljenim, ali ja se ne želim adaptirati... probala sam, ali previše je snage otišlo da bi se na kraju osjećala šupljom
a možda je za sve krivo ovo proljeće...

@ Gea ...pa tako je od ovog proljecam i se spava ;(

usamljeni u gomili..

.. ukratko, nije mi problem planet, već ljudi na njemu.

istina
nije ni čudno što cvijeta virtualno druženje kad osobno ne radi kako spada

apollo. je napisao/la:

usamljeni u gomili..

.. ukratko, nije mi problem planet, već ljudi na njemu.

Bez ljudi bi nam bilo preteško...

Dobro došao, apollo

Je li se kome od vas učinilo hranjenje kao čudan proces? Hranjenje na način trpanje hrane u usta, žvakanje, pa gutanje.

naravno
dođe trenutaka kad gledam u vilicu i mislim si zašto? kao da sve postaje mehanično... dojadi mi jedenje bez mozga

ja se to upitam za spavanje...zasto svaku vecer :/

uh... drago mi je sto nisam jedini koji tako razmislja... XD
mislio sam da sam "drugaciji", ako znate na sta furam. :S
kad razmisljam o svemiru, znaci pocnem od same nase planete pa idem dalje na kraj sunceva sustava pa dalje dok ne vidim sve galaksije pa nebule i tako idem sve dalje i dalje... i uvijek na kraju dobijem osjecaj praznine, usamljenosti i nevaznosti u ovom svijetu, kao da ovo nije istina, da mu ne bih trebao pripadati...

Znate one lancane mailove sa misaonim porukama koje zavrsavaju sa - Ti si poseban, jedinstven i td.? - i onda imamo 6 milijardi posebnih i jednistvenih ljudi iz cega se zakljucuje da je to prilicno cesta i ni malo posebna pojava Malo se zezam ali hocu reci ovo...puno ljudi (pogotovo dok su mladji) imaju jak osjecaj da su predodredjeni za nesto veliko. Kako ne znaju sto bi to bilo zive u nekom iscekivanju trenutka. Obicno zamisljaju kako bi to moralo biti nesto tipa spasavanje svijeta od apokalipse, izmisljanje cjepiva protiv neizljecivih bolesti i sl. jer je osjecaj bas tako nekakav... I tako, kad se nista ne dogodi postaju frustrirani, depresivni...razocarani...pitaju se da li su promasili trenutak, da li se nesto desilo sto su trebali prepoznati, a nisu... Sve u svemu na koncu se dobije neko kronicno nezadovoljstvo...a to, pak, uzrokuje, da osoba na neki nacin 'blokira'...zakoci se u toj frustraciji i 'vjecnoj' petlji pitajuci se sto se dogodilo s njihovom 'velikom misijom' i smislom zivota sto dovodi do osjecaja 'u ludo potrosenog' zivota i naravno zastoja duhovnog razvoja...

E sad...(pre)porucila bih mozda malo drugaciji pogled...taj osjecaj koji se obicno, kao sto rekoh, manifestira prema van valja malo okrenuti i zagledat se u sebe...mozda taj osjecaj, potreba da ispunite nesto veliko i vazno za covjecanstvo, se krivo objasnjava sebi samome...mozda vam je ovaj zivot zbilja velik i bitan jer ste nadomak iducoj stepenici u duhovnom razvoju i ovaj zivot vam nudi priliku za to...a to je zbilja velika stvar...

Negdje sam čitala da su ti snažni osjećaji koji nas privlače ili odbijaju od nekih ciljeva zapravo putokazi prema našem životnom zadatku. Svi smo rođeni s nekom misijom, no ta misija može biti vrlo tiha, daleko od očiju javnosti, taj dio je Alpha odlično razradila. Svaka je misija jednako važna za nas i za druge, a posla uzimamo onoliko koliko možemo obaviti. Radeći na sebi obično smo u stanju povući i druge. Kamo, već je drugo pitanje. Čini se da su nam stramputice jednako potrebne kao i izravni pravci prema cilju koji često i nismo u stanju definirati, zato često sanjarimo, osobito dok smo mladi i svi su nam putovi naizgled otvoreni. Ako smo već odabrali ovo stanje duhovnog polusna kao način moćnog djelovanja što neki kažu, onda bismo se morali moći nositi s time i biti uporni u traženju razloga zašto smo ovdje.

izvrsni postovi

nekao se mogu povezati sa svime, bitno je imati u vidu da je sve prolazno tako i ti osjećaji i da se zbog njih ne treba isključiti iz svega i pasti u svoju depresiju već naprotiv
mislim da je sve to zbog toga što neke osjećaje previše uzimamo k srcu, zatim umjesto da ih prođemo mi ih dodatno nahranimo misleći o tome