Znanstvenici se oduvijek pitaju kako je uistinu nastao život, što je pokrenulo neživu tvar da postane živa - da raste i razmnožava se. U
ČLANKU na koji sam naišla na novom portalu sve je to dosta dobro i pristupačno razrađeno i objašnjeno:
ALife ili – kako od nežive napraviti živu formu
Iako je čitava stvar "stara" već više od mjesec dana i aktualnošću (možda) nije primjerena prvom broju Dalmacijanews-a, ipak, zbog "sudbinske" povezanosti medija na kojem se predstavljaju informacije portala kojeg čitate i medija na kojem buja umjetni život u nastajanju, a o kojem u znanstvenim krugovima govore samo najbolje, slijedi priča, prenesena, u ekstra sažetom obliku i uz poneki komentar, sa
http://www.telegraph.co.uk/earth/main.jhtml?view=DETAILS&grid=&xml=/earth/2008/08/05/scicomputers.xml.Prošlog mjeseca, naime, održan je znanstveni simpozij u Winchesteru na kojem se sastalo 300 biologa, inženjera računarstva, fizičara, matematičara, ali i filozofa i sociologa iz čitavog svijeta.
Izazov moderne znanosti
Svi su oni imali nešto reći o jednom od najvećih izazova moderne znanosti: kako kreirati iskonsku formu umjetnog života ili drugim riječima: možemo li i kako, mi - obični ljudi, napraviti od nežive – živu formu (ALife-artificial life, umjetni život) koja će se hraniti, rasti, razmnožavati, evoluirati i tko zna kakve sve oblike poprimiti. Krenimo redom!
Ideje da je život nastao iz nečega što bi mogli nazvati prapočelom odavno su prestale biti predmetom zanimanja ozbiljnijih znanstvenih krugova. Vjeruje se da je prva živa tvar nastala kao rezultat kemijske reakcije koja je život iz vode prenijela na kopno, gdje je tada već počeo nekakav oblik razvoja naših stanica.
Istraživači "Alife-a" zagovaraju jedan od dva postojeća pristupa. Kod takozvanog "mokrog" Alife-a znanstvenici se petljaju s mikrobima i/ili drugim oblicima jednostavnih živih formi, pokušavaju napraviti koktel kemikalija s vodom (zato je takav pristup mokar) koji može izvlačiti energiju i sirove materijale iz prirode (zemlje), rasti i razmnožavati se, pa u krajnjem slučaju i evoluirati.
S druge strane, "in silico" (silikonski) "Alife-ri" koriste silikonske čipove kako bi požegli iskru života u srcu računala.
U ovu grupu spada i dr. Thomas Ray sa Sveučilišta Delaware koji je još prije dvadesetak godina napravio proslavljeni eksperiment. Njemu je pošlo za rukom ostvariti Darwinovu evoluciju unutar računala i to tako da se dijelovi računalnog koda natječu za memorijski prostor i procesorsku snagu (dva ključna elementa u svakom računalu).
I programi mogu mutirati
Kako bi osigurao evoluciju, dr. Ray je smislio način na koji mu programi mogu mutirati. Mutanti su osiguravali naprednije forme agresivnijih gutača resursa, pa je time bio ispunjen i uvjet evolucije. Tvorac se pobrinuo i za eliminaciju onemoćalog i beskorisnog koda, a svaki je živi memorijski dio točno znao gdje mu je početak i kraj, i znao se replicirati na neko drugo mjesto u memoriji.
Tako je nastao pravi softverski – parazit koji nije radio ništa korisno, nego je samo trošio raspoložive resurse i uz to još i poticao druge, iste "žive" oblike na jednake aktivnosti. Iako je eksperiment obećavao puno, oduševljenje je naglo splasnulo.
Danas se, kažu – zna, iako se može napraviti nešto "živo" i ostaviti unutar računala, kraj je izvjestan jer mu genetske mogućnosti nisu otvorene, nego su strogo definirane mogućnostima računala. I ako je mreža računala u pitanju – opet je isto, mogućnosti su veće, ali opet konačne i sve skupa pada u vodu (smrt).
Znanstvenici se opet slažu – nešto tu nedostaje. Možda Bog? Ne, nikako (hm!), ali neki koncept muti vode! A znanstvenici će u dogledno vrijeme zasigurno otkriti koji!
prof.dr.sc. MIRJANA BONKOVIĆ
sri lis 01, 2008 9:30 pm
