Lady Di & Majka Tereza

Nadam se da ovo spada u povjest, jer su obe bile istorijske licnosti, ne znam gde bih da drugde spakovala...

Usput, naglasila bih da tekst koji cu postaviti kao uvod u temu nije moj, autor je moj prijatelj, ja sam bila samo nebitni saradnik, a teks stavljam uz njegovu dozvolu...

Pa... uzivajte!!!

Prije nekoliko nedelja u svim medijima zasjala je slika Lady Di. Godišnjica smrti u automobilskoj nesreći prije 10 godina. Nije mi jasna opčinjenost ljudi takvim osobama, to kovanje u zvijezde. Mnogi će reći da je bila velika dobrotvorka, a ja ću se samo nasmijati na to. Dobrotvorka čega? Dobrotvorka finog dupeta koja u životu nije zasukala rukave i napravila nešto tim svojim rukama. Organizirala je skupljanje novca na zabavama za siromašne, gladne, „brinula“ se za dječicu po domovima. Siguran sam da su joj na pameti bili gladni i siromašni dok je ušmrkala lajne bijelog i pila najskuplji šampanjac. No ipak je to aristokracija, nedodirljivi, ‚“školovani“ ljudi koji su iznad nas kmetovske gamadi koji jedemo samo sa kašikom i viljuškom. Tako će se djevojke i žene širom svijeta i za 30 godina diviti prekrasnoj dobroj princezi koja je poslije rastave sa Charles-om spavala sa svima koji su naišli i pažljivo birala luksuzne hotele u kojima se „kresnula“ jer ne može se u jednom hotelu dvaput. S jedne strane joj i ne zamjeram kada vidim onog „pastuha“ od Charlesa, ali nisam joj ga ja birao. A i kad ga je „odabrala“ nije ni malo krila svoju oduševljenost time što će pripadati svjetskoj vrhuški. Pa ...

Tako ta zlatna telad našeg doba stvara idolizam u našim životima, svi mi želimo biti kao oni, lijepi, pametni, uspješni. Rijetko kada možete vidjeti njihov pravi život, njihovu istinsku ličnost i stvarnost. Vidite samo onu „pozitivnu“ stranu, nešto čemu bi svi trebali težiti.
Kada pogledam to bombardovanje iz medija sa takvim likovima zahvaljujem Bogu što postoji ta mala sprava po imenu „daljinski upravljač“ i moja slobodna volja da li ću da odvojim deo novca radi kupovine tamo-nekog časopisa ili tabloida. Čudimo se kako nam je društvo u užasnom stanju, kako se non stop dešavaju sranja, e dragi moji pogledajte sa čime se hrani ovo društvo i ko su stubovi ovog društva. Prije ćete pročitati kako je Paris Hilton pala u depresiju jer je primjetila da joj je ostala dlačica među nogama nakon depilacije nego što će te pročitati kako je neko usvojio napušteno dijete. Ne kažem da su samo mediji krivi, ali da nema potražnje ne bi bilo ni ponude. S obzirom kakvo je stanje na ovom svijetu izgleda da mnogi žele biti neko drugi, živjeti tuđi život ili izgledati kao idoli. O političkim i vjerskim idolima neću ni pričati jer je to tema koja traži puno vremena i živciranja barem kod mene, a tu bi se tek našlo najviše demagogije, licemjerja i najnižih mogućih poriva. Aleluja

Za nastajanje mita o nekome u današnje vrijeme trebaju se dobro potrefiti određene stvari i događaji, kad se to dogodi imamo super recept za rođenje mega zvijezde. Za nas koji živimo na zapadu u „civilizaciji“ najbolje je upotrijebiti neko mjesto gdje skoro niko i ne zalazi. Ako se i zalomi da neko dođe na to mjesto sigurno turistički neće obilaziti sirotinjske kvartove. Mislim da ne postoji odrasla osoba, a skoro niti jedno dijete koje nije čulo za majku Terezu. Sada ću malo počeprkati po osinjem gnjezdu.

"Nešto stvarno predivno ... niti jedan nije umro bez primanja specijalne ulaznice za Svetog Petra, kako to mi nazivamo. Krštenje nazivamo primanjem specijalne ulaznice za Svetog Petra. Mi pitamo umiruću osobu, želiš li blagoslov po kojemu će svi tvoji grijesi biti oprošteni i primit ćeš Boga? Nikada nisu odbili. Tako je umrlo 29.000 u samo jednoj kući (u Kalighatu, Indija) od dana kada smo započeli s radom 1952." majka Tereza

Pokrštavanje osoba koje umiru, koje su napola žive, nekako mi se ne čini baš ispravnim, moralnim, a bome ni humanim. Imati umirećeg kraj sebe i jedino na pameti imati to da umre kao katolik, za mene je morbidno. Pitam se kakva bi reakcija crkvenog vođstva bila da se tako nešto sprovodi nad katolicima, a ne nad hindusima?! 29.000 umrlih u jednoj kući, pa koliko ih je onda izliječeno bilo??? I to sve u jednoj kući.


Malo o donacijama koje je primala i za koje se nikada nije zapitala od kuda dolaze. Ustvari crkva se nikada nije zapitala od kuda i koga novac dolazi, važno je samo da dolazi! Neću ulaziti u tokove novca i od koga je sve primala, ali bilo ih je poprilično.
Posebno najzanimljiviji slučaj mi je slučaj Charlesa Keatinga, čovjeka koji je financijskim malverzacijama opljačkao nekoliko penzionih fondova i olakšao ih za 250 milijona dolara. Pravi svetac zar ne? Cijeli život, radite, štedite i onda vam takav kriminalac u trenu oduzme sve za što ste cijeli život radili. Osuđen je na 10 godina zatvora i na povrat svih sredstava. U međuvremenu, majci Terezi poklonio je 1,25 milijona, a ona se služila njegovim privatnim avionom dok je išla na lječenje u SAD, no o tome malo kasnije.


Kako je Keating završio u buvari, Terezica je napisala srcecepajuće pisamce sucu u kojem opravdava i moli milost za Keatinga. Tokovi novca su se ubrzo saznali, pa tako i da je uplaćeno 1,25 milijuna Terezinom redu i kako to biva u pravnim državama zatraženo je da se novac vrati. Mislite da je vraćen? Ne budite naivni. Malo morgen.
Na račun gubavaca u Kalkuti skupljene su stotine milijona dolara, samo što je vrlo malo toga završilo na pravom mjestu. Susan Shields, bivša sestra Misionarki milosti svjedoči o bezbrojnim čekovima na cifre od 50.000 dolara i više jer su se pisale zahvalnice. Kaže ponekad su ih zvali darovatelji da pitaju da li su primile ček, misleći kako je dao velik novac, a one su ostajale bez riječi jer je bilo puno većih iznosa i kako ih sve zapamtiti.
Samo da napomenem za one slabo upućene da su donacije išle u Vatikan, tj. u Institut za religiozne poslove. Zanimljiv naziv, jelda? Nikada ne bi pogodili da se radi o centralnoj Rimokatoličkoj banci. To je ona ista banka koja se spominje i u čuvenom filmu „The Godfather - part. III“.


Postoje hrpe špekulacija oko broja lječenih, broja zgrada koje su misonarke imale, samo što brojke koje su iznošene u javnost nemaju osnova na terenu. Indijcima nije baš poznat rad majke Tereze kao nama ovdje na zapadu. Poznata je samo jedna jedina zgrada misionarki i jedna koju je poklonila indijska vlada. Znači nema niti jedne bolnice izgrađene doniranim sredstvima, a s obzirom na količinu novca mogla je sagraditi nekoliko mega bolnica. Poređenja radi, neke humanitarne organizacije su gradile zgrade za 250 ljudi po cijeni od 10.000 dolara, sad zamislite što se tamo može napraviti sa samo jednim milijonom dolara!




Metode koje su misionarke na čelu sa Terezom prakticirale za liječenje gubavaca su bile:

"Najljepši dar je supatništvo u Kristovoj muci" ili "Ti patiš, to su Kristovi poljupci".

I to poruke upučene jadnim i neizlječivo bolesnim hindusima!? E sad, zamislite da neki misionar upućuje umiruće-bolesnom hriščaninu poruke tipa :“Ti patiš, to su Budini poljupci“. Lično sumnjam da bi se dobro proveo...

Da ne bi možda krivo pomislili, ljekovi protiv bolova su bili zabranjeni.


Kada bi se Tereza razboljela onda gore navedene metode nisu vrijedile. Svoju malenkost je liječila u klinici Mayo i bolnici Torrey Pines uz sve moguće i nauci poznate lijekove.
Većinom je letjela avionom ranije spomenutog, Keatinga. Nekako su se očito spetljali i pada teza da nije znala ko je on.

Mislim da ne moram pominjati da je bila ogorčena protivnica kontracepcije, bez obzira što je poznata genetska veza u oboljenima od lepre.

Vodila je u Irskoj kampanju protiv ukidanja zakona o rastavi braka. Irska je jedina evropska zemlja u kojoj je bilo ustavom zabranjen razvod i preudavanje žene.
Jednom prilikom u kampanji prije refereduma izjavila je "Ako glasate za to, nećete dobiti oproštaj." Zanimljiv stav jedne buduće svetice.

Sad ću dodati malo ulja na vatru. Vjerovatno vam nije poznato da je zlatno tele iz teksta koji je prethodio tekstu o majci Terezi, Lady Diana imala odlične odnose sa Terezom. Što je rekla majka Terezica u pogledu njenog razvoda :

"Da, oni su se razveli i to je jako žalosno, ali mislim da je tako najbolje, brak nije funkcionisao, niko nije bio sretan i uvjerena sam da je bolje što su se rastali."

Ko je sad ovdje lud?

Proces beatifikacije se temelji na tvrdnji crkve da se nepismena Bengalka Monica Besra čudesno izlječila od zloćudnog tumora nakon stavljanja medaljona majke Tereze na trbuh iz kojeg je „isijavala zraka koja je uništila tumor“. Da li je tu potreban kakav komentar?


Umrla je u 85. godini, naravno u bolnici. Procesom beatifikacije naišlo se na njena pisma. U jednom od pisama, zatražila je da se ona spale nakon njene smrti, što naravno nije učinjeno. Kako majka crkva voli tajne i skrivanje činjenica tako i ta pisma nisu izašla u javnost cjelokupna nego samo detalji koji naravno idu nekome u prilog.

"Gdje je moja vjera? Čak i duboko u mojoj duši ne postoji ništa drugo osim praznine i tame. Ako Bog postoji, molim Ga da mi oprosti", napisala ja Majka Tereza u jednom od pisama.
Ove riječi meni zvuče kao da je nekom ipak savijest proradila, samo dalje od toga nije otišla, savjest je otišla s njom, teško je javno priznati neke stvari.

Reče ona i ovo :

“Ja pokušavam siromasima za ljubav dati ono što bogati dobivaju za novac. Ne, ja ne bih dodirnula gubavca ni za hiljadu funti; ali za ljubav Božju ja ga radosno liječim.”

Paradoks do paradoksa, čemu je onda tu gomilu novca primila?

Slobodno „googl-ajte“, provjerite, istražite, ovo je samo kap u moru.

Izvori:

Walter Wüllenweber i Christopher Hitchens
Aroup Chatterjee: "Majka Tereza - konačna presuda"
Susan Shields, "Kuća iluzija Majke Tereze"


Završit ću sa citatom Gandija


"Zašto bi Hrišćanin želio preobratiti Hindusa na Hršćanstvo? Zašto nisu zadovoljni ako je Hindus dobar ili pobožan čovjek?

E moj Mahatma (Velika Duša), i ja se to isto pitam?

evo pročitala sam i ostala zapanjena, ako je ovo istina, naravno.
osobno nisam osoba koja pada na ta medijska bombardiranja ali nekako sam Dijanu doživljavala kao da jeste dobrotvorka. koliko je tu iskrenosti bilo ne znam ali ako je pomogla nekolicini sa svojim radom onda je opet dobro. naravno da se od nje ne očekuje da spava u trećerazrednim hotelima da bi svoju dobrotvornost dokazala. za mene je ona samo jedna razočarana žena i sama izgubljena u ovom svijetu.
majku Terzu, e za nju nisam čula ovakve podatke. možda su istinitii, uostalom svi znamo kakva je katolička crkva, pohlepna., kako u novcu i materijalnim dobrima tako i u ovom pokrštavanju tako da me to uopće ne iznenađuje, ali opet ću reći isto šta i za Dijanu, ako je pomogla nekolicini, dobro je učinila a to šta je netko proglasio sveticom meni osobno ništa ne znači.

Mogla bih potpisati floridanamanin komentar, da se ne mučim

Znam da je Crkva jako konzervativna, jako pohlepna i jako osebujna. Ali mi je žao što nitko ne misli kako bi mogao tu istu barem malo ispraviti. Već je u večini slučajeva želi uništiti.

Kako možeš uvijek opravdavati crkvu? I da nije ovo istina, a ja osobno mislim da je, zar nemaš bar malo sumnje prema poslovima crkve...?

Citat :

Institut za religiozne poslove

Ovo mi je presmiješno... I prežalosno.

Imam i baš zato što ima toliko članova. Ovdje na forumu mi kazuju da ima dobrih ljudi. Pa hajde ljudi učinite nešto.

Mislim da se svatko trudi učiniti nešto dobro koliko je to u njegovoj moći. Istina, to bi moglo biti i više, ali nisu ni svi u mogućnosti...

svrgnimo papu!

dozvolimo im da se žene, bit će manje pedofila.

dozvolimo svima a ne samo muškim čalanovima tog odabranog društva da budu svećenici. možda baš zbog toga ona jeste takva kakva je jer nema ili ima vrlo malo utjecaja ženska snaga ljubavi.

floridanamana je napisao/la:

svrgnimo papu!

dozvolimo im da se žene, bit će manje pedofila.

dozvolimo svima a ne samo muškim čalanovima tog odabranog društva da budu svećenici. možda baš zbog toga ona jeste takva kakva je jer nema ili ima vrlo malo utjecaja ženska snaga ljubavi.

Vrlo mudro flo...
Slažem se.

OK
Ja bih da se celibat ukine.
Jer smatram da je to jedna velika greška. Ti ljudi nikada ne iskuse "život". A pritom ne mislim samo na požudu i jebanje, već i sve ostale probleme.

Mislim da već imamo neki topic za ovakve rasprave, ali dobro...

Službeni stav katoličke crkve jest da se svećenici i redovnici žene Crkvom, a da redovnice i časne sestre zavjetima postaju zaručnice Kristove. Dakle, formalni razlog za celibat je taj. No razlog je zapravo drugi - pokušajte zamisliti predanog svećenika kako usklađuje obveze prema ustanovi kojoj je posvetio život s onima prema obitelji, a obitelji bi im zbog neuporabe kontracepcije sigurno bile velike. Mijenjanje pelena i smirena molitva i kontemplacija uistinu ne idu zajedno, to je svakome jasno.

Znamo da se pravoslavni i grkokatolički svećenici smiju ženiti, no to nije obavezno. Oni koji su na hijerarhijski visokim pozicijama rijetko se žene jer ne mogu uskladiti tri vrste obaveza (a ženidba im nije zabranjena) - vjerske, praktičnovjerničke povezane sa svojom funkcijom i obiteljske.

Hindusi i budisti su to lijepo riješili, ljudi nakon djetinjstva ulaze u fazu učenja, zatim su kućedomaćini iliti obiteljski ljudi, na kraju se u zadnjem dijelu života kad djeca odrastu a oni ostare mogu posvetiti meditaciji i pripremama za onaj svijet.

Aleksandar Veliki je napisao/la:

OK
Ja bih da se celibat ukine.
Jer smatram da je to jedna velika greška. Ti ljudi nikada ne iskuse "život". A pritom ne mislim samo na požudu i jebanje, već i sve ostale probleme.

Doživotni zavjeti polažu se nakon 25-e godine, ponekad i dosta kasnije, a dotad celibat nije obavezan. U tih 25 godina mogli su iskusiti sve spomenuto.

Opet je greška.

Drago mi je sto ste procitali!!!

I ja sam bila malo zblaznuta, ali onda sam se malo prisecala... i povezivala... i dosla do zakljucka da je zalosno to sta nam se sve servira... i da povremeno treba progutati i ovako neki objektivan, opor tekst, gorak, ali zdrav... *

Moje misljenje donekle nevezano za temu je da su Lady ubili jer nemoze arapski sin imati ikakvog udjela u kraljevskoj porodici te blam tkv njihove usrane engleske krune

Ona je oduvijek bila vanjski igrač u Engleskoj.

Drago mi je zbog interesovanja za temu...

A evo i cele price...

Ponovo naglasavam da sam na tekstu bila samo saradnik, no imam dozvolu autora da s' njim radim sta hocu...

Pa...

U Njemačkoj,
prvo su došli po komuniste,
ja se nisam protivio,
jer nisam bio komunista,
onda dođoše po Jevreje,
ja se nisam bunio,
jer nisam bio Jevrej,
onda su došli po unioniste,
ja nisam protestovao,
jer nisam bio unionist,
onda su došli po Katolike,
ja se nisam suprostavio,
jer sam bio Protestant,
Kad su došli po mene,
niko više nije ni ostao,
ko bi mogao da se pobuni.

Martin Niemoeller

Čitajući juče na jednom blogu vrlo interesantan esej pod nazivom ZEMLJA NOJEVA, prisjetih se ovih riječi koje je napisao Martin Niemoeller. (Martin Niemoeller je bio luteranski pastor u Njemačkoj kroz oba svjetska rata.)
Kada sam ih prvi put pročitao, dobro su me prodrmale po pitanju samog ljudskog ponašanja, a i sada, pod utiskom pročitanog teksta, opet su mi se neke misli vratile.
Koliko god se ne slagali sa nekom ideologijom zbog koje drugi stradavaju, rijetko kada ćemo izreći koju riječ protivljena zbog svojih interesa i vlastitog dupeta. Šutićemo i gledati „svoja posla“, kao da to ne postoji. Svjesni smo da je to loše, ali ostajemo bez reakcije. Kada se i dogodi reakcija, opet tiho mrmljamo nešto sebi u bradu i mislimo kako će to neko drugi riješiti, čemu se miješati, kada su „oni“ već započeli neka i završe. Izgleda kao da je empatija nestala, altruizam postao nepoznanica. Pitam se, gdje to vodi?!

Koliko daleko možemo ići sa mirovanjem dok se drugima događa zlo?
Dokle možemo okretati glavu i praviti se da ne vidimo što se događa drugima?
Priznali to ili ne, mi stvarno živimo u „Zemlji Nojeva“.
Malo pojašnjenje samog izraza, u slučaju da neko nije ukapirao i sam... Nojevi su ptičice koje imaju veoma neobičnu naviku: kada im se približava opasnost, one mudro zabijaju svoje noseve u pesak!!! Ono što svi mi jadni nojevi ne znamo je činjenica da će nas ista ta opasnost zviznuti u dupe! Naime, to što više ne vidimo nadolazeći problem, neće učiniti da on nestane! Naprotiv, udariće nas većom snagom i žestinom i još više će nas boleti, jer ćemo udarac dočekati nespremni, umesto da smo hrabro zauzeli odbrambeni gard i pokušali se suprostaviti...
Ali, ne. Ja sam verovatno poslednja devoka koja je vodila staricu nekoliko stotina metara niz zaleđeni trotoar pre par godina u jednom gradu... I znate li u čemu je trik? – Verovatno poučena ranijim iskustvima sa današnjim devojkama, jadna starica me je ovo zamolila tiho i gotovo sa strahom... Tada mi nije bilo jasno čemu takav nastup, ali odrastam i shvatam...
Živimo među ljudima koje generalno nije briga za druge. I kada nešto dajemo i nekome činimo, uvek očekujemo kontrauslugu, nekakvu korist za sebe, sada i odmah. Kao što je Jovan Dučić napisao, žena daje milostinju prosjaku očekujući uspešan sastanak sa ljubavnikom, tako nekako... Primer je više simpatičan i ilustrativan, nego bukvalan... Ali, u globalu, svi brinu samo o sebi. Drugi ih zanimaju jedino onda kada mogu da se naslađuju njihovom patnjom, najčešće ispod maske saosećanja...

Međutim, ono što mene brine već duže vrijeme je medijska idolomanija koja nas sve zapljuskuje poput „cunamija“. Ovo je „IN“ (masa tinejdž časopisa, a i onih za odrasle, ima redovnu rubriku „in / out“), ovo je „SAM VRH“, tamo neki likovi treba da mi budu uzor, idoli, njihovi životi treba da budu buduća kreacija mog života itd., itd.
Jedna opšta ludnica taštine, ringišpil snova, a rezultat toga je, pogađate, nezadovoljstvo sopstvenim životom … Naime, veoma je jednostavno: Kada bi ljudi tu količinu svoje energije koju potroše na bavljenje tuđim životima (na sve moguće i nemoguće načine), usmerili svako na svoj život i njegovo poboljšanje, svi bi živeli mnogo bolje... ali, kao da im je ova prosta računica ikada uopšte pala na pamet...? I šta biva ako u takvom raspoloženju stanem pred ogledalo? Odmah se setim Darwinove teorije i gledajući sebe, upoređujući sebe sa navedenim likovima, shvatim – da je čovjek bio u pravu. Analiziram malo svoj poprilično debeo „životni dosije“ i izvučem iz ko zna kog ćoška nekad zvanog mozga davno napisane riječi koje mi ipak vraćaju nadu : Ne tuguj za onim što je nekad bilo, ne teži za onim što ne može biti, ne boj se onog što će možda doći i znaj da ma koliko bolelo…………… sve će jednom proći.
Lepo je kada su ljudi pomireni sa time da „sve ide“ (kako peva Bijelo dugme...), ali kada bi svi toga bili svesni, možda bi prestali besomučno grabiti sve ono što im ne treba, ali su ih lepo naučili da to „moraju imati“...

Ali, volim ja te svoje minus-faze, jer su to možda jedini trenuci kad dobijem inspiraciju razbijanja svih Idola i Idolizama svijeta u kome živimo. Normalno da ne želim raspravu sa snishodljivcima i budalama jer znate kako kažu - nikada se ne svađaj sa idiotom, spustiće te na svoj nivo, a onda pregaziti iskustvom…

Pa, da nastavim u takvom stilu, dok me to još drži…

Prije nekoliko nedelja u svim medijima zasjala je slika Lady Di. Godišnjica smrti u automobilskoj nesreći prije 10 godina. Nije mi jasna opčinjenost ljudi takvim osobama, to kovanje u zvijezde. Ma, ljude danas, sem figurativno, i bukvalno kuju u zvezde... Pa, pogledajte Bulevar Zvezda!!! Lepo nekome tamo ukuju ime u neku zvezdicu, pa se onda on fotografiše tu, pa mediji dignu prašinu oko cele stvari... a onda, veoma brzo, po tim istim zvezdama padne ta ista prašina... Mnogi će reći da je bila velika dobrotvorka, sam anđeo, a ja ću se samo nasmijati na to. Dobrotvorka čega? Dobrotvorka finog dupeta koja u životu nije zasukala rukave i napravila nešto tim svojim rukama. Organizirala je skupljanje novca na zabavama za siromašne, gladne, „brinula“ se za dječicu po domovima. Siguran sam da su joj na pameti bili gladni i siromašni dok je ušmrkala lajne bijelog i pila najskuplji šampanjac. No ipak je to aristokracija, nedodirljivi, „školovani“ ljudi koji su iznad nas kmetovske gamadi koji jedemo samo kašikom i viljuškom. Oni su „nobl“, kako kaže Gospođa Ministarka u istoimenoj Nušićevoj komediji, a mi smo „common people“, kako peva rok-grupa Pulp... Pa tako i jedna naša „narodna“ pevačica, iz straha da slučajno ne ispadne seljančura, pesmu Bijelog Dugmeta prepevava: „Zaklinjem se dušom i Bogom, krvi mojom plavom GOSPODSKOM...“, a u originalnoj pesmi kaže se: „seljačkom“... Tako će se djevojke i žene širom svijeta i za 30 godina diviti prekrasnoj dobroj princezi koja je poslije rastave sa Charles-om spavala sa svima koji su naišli i pažljivo birala luksuzne hotele u kojima se „kresnula“ jer ne može se u jednom hotelu dvaput. S jedne strane joj i ne zamjeram kada vidim onog „pastuha“ od Charlesa, ali nisam joj ga ja birao. A i kad ga je „odabrala“ nije ni malo krila svoju oduševljenost time što će pripadati svjetskoj vrhuški. Pa ... Da je tražila ekstra ljubavnika, verovatno bi ga i našla... ali ne, gospođica je želela princa, a što tražimo, obično i nađemo...

Međutim, svemu dođe kraj. Tako je i njen život morao „prisilno“ da se ugasi. Znam da će sad svi da se zabulje u mene, jer pobogu o čemu ja to pričam, da možda ne insinuiram da je ona bila ubijena (kao, svi se prave ludi i slušaju zvanične izvještaje), a ja ću samo hipotetički, svakome ko tako misli, postaviti jedno prosto pitanje: „da li stvarno Vi obožavaoci Ledi Diane Frances Spenser (Di) mislite da bi Kraljica Majka pristala da, nakon već najavljivanog vjenčanja Ledi Di i onog egipatskog plejboja Dodi Al Fajada, nekoliko godina kasnije prihvati činjenicu da Princ Vilijam – miljenik nacije ima brata po majci Muhameda ili ko zna kog imena iz arapske loze??? Razmislite!“
Doduše možda neki od vas imaju drugačije viđenje situacije, ali volio bih da me neko ubijedi u suprotno... Ali samo zamislite tu mogućnost! Bio bi to skandal „Istorijskih razmjera“. A, naš narod kaže „bolje spriječiti nego liječiti!“ Zar smo mi pametniji??? Da, Britanka monarhija, toliko ponosna na svoj tradicionalizam i dugu lozu čiste „neukaljane“ krvi, sigurno bi sa oduševljenjem prigrlila tamo nekog rođaka – „primitivnog“ arapa.
Tako ta zlatna telad našeg doba stvaraju idolizam u našim životima, svi mi želimo biti kao oni, lijepi, pametni, uspješni. Rijetko kada možete vidjeti njihov pravi život, njihovu istinsku ličnost i stvarnost. Vidite samo onu „pozitivnu“ stranu, nešto čemu bi svi trebali težiti. Zlatno tele je opšteprihvaćeni simbol za obožavanje lažnih idola, ali nije s' goreg napraviti analogiju i sa onom našom: „Glup kao tele“, jer svi oni rade upravo ono što bi trebalo da rade, ono što se od njih očekuje... a ako se usprotive ili odluče da uzmu svoj život u sopstvene ruke, veoma brzo nestaju sa scene pod sumnjivim okolnostima...
Kada pogledam to bombardovanje iz medija takvim likovima, zahvaljujem Bogu što postoji ta mala sprava po imenu „daljinski upravljač“ i moja slobodna volja da li ću da odvojim deo novca radi kupovine tamo-nekog časopisa ili tabloida. Čudimo se kako nam je društvo u užasnom stanju, kako se non-stop dešavaju sranja... e, dragi moji, pogledajte sa čime se hrani ovo društvo i ko su stubovi ovog društva. Prije ćete pročitati kako je Paris Hilton pala u depresiju jer je primjetila da joj je ostala dlačica među nogama nakon depilacije nego što ćete pročitati kako je neko usvojio napušteno dijete. Ne kažem da su samo mediji krivi, ali da nema potražnje ne bi bilo ni ponude. S obzirom kakvo je stanje na ovom svijetu izgleda da mnogi žele biti neko drugi, živjeti tuđi život ili izgledati kao idoli. Ponovo se vraćamo na življenje tuđih života (umesto sopstvenog), čime su se granice privatnosti ako ne izbrisale, a ono bar veoma, veoma pomerile kroz raznorazne „reality show“, što je rezultiralo time da su mnoge intime izgubile svoju draž. Poučeni primerima „odozgo“ (sa vrhova „top...“ lista), sve nudimo na raširenom dlanu (da je bar dlan jedino što se lako i rado širi... ). O političkim i vjerskim idolima neću ni pričati jer je to tema koja traži puno vremena i živciranja barem kod mene (slažem se), a tu bi se tek našlo najviše demagogije, licemjerja i najnižih mogućih poriva. Ipak ću nešto da napišem o emancipaciji žena, barem sa „religioznog aspekta“. Svako bi želio dugo živjeti, ali ne i biti star... Aleluja
Možda je ovo pravi trenutak za bajku...
Bila jednom jedna Lepotica. Zaista, bila je to žena neverovatne lepote, ali i sujetna zbog nje. Jednoga dana, pronašla je u nekoj škrinji na tavanu neobično starinsko ogledalo. Zaneseno je pogledala u njega i naglas izgovorila: „Oh, želela bih da ZAUVEK ostanem ovako lepa!!!“ Ogledalo pocrne, ali Lepotica u tome nije videla ništa neobično. Život se nastavio, vreme je prolazilo. Lepotica se udala i dobila sina. Sin je dorastao do mladića i oženio se. U međuvremenu, ljudi su počeli da gledaju Lepoticu sa podozrenjem i čuđenjem, uvek šapućući kada je prolazila ulicom. Sinovljeva žena postajala je ljubomorna na nju. Ostareli muž je umro. Lepotica je ostala ista. Dobila je unuče. Prijateljice su davno prestale da se druže sa njom, mlade devojke su brzo prestale da je primaju u društvo, zavidne i ljubomorne. Jednog jesenjeg dana sahranila je svog ostarelog sina i krenula Svet sa jednim jedinim ciljem – pronaći bilo koji način da se poništi ono što je isprva izgledalo kao blagoslov, a postalo njeno prokletstvo...

Za nastajanje mita o nekome u današnje vrijeme trebaju se dobro potrefiti određene stvari i događaji, a kada se to dogodi imamo super recept za rođenje mega zvijezde. Za nas koji živimo na zapadu u „civilizaciji“ najbolje je upotrijebiti neko mjesto gdje skoro niko i ne zalazi. Ako se i zalomi da neko dođe na to mjesto, sigurno turistički neće obilaziti sirotinjske kvartove. Mislim da ne postoji odrasla osoba, a skoro niti jedno dijete koje nije čulo za majku Terezu. Sada ću malo počeprkati po osinjem gnjezdu.

Istraživanja poslednjih nekoliko godina ozbiljno dovode u sumnju svetački lik i oreol Majke Tereze, koja je Nobelovu nagradu za mir primila 1979. godine. Magazin „Lajf“ svojevremeno ju je nazvao „Sveticom dobra“, a papa Jovan Pavle II pokrenuo je postupak za njenu beatifikaciju. Kada bude proglašena blaženom, samo korak dalje je njena kanonizacija u sveca. Ali, cijela priča ima svoju tamnu i manje vidljivu stranu. „Pozlata na sivilu“ – kada zagrebete pozlatu, vidite da „Nije zlato sve što sija, nije sreća sve što prija“...

Kada je septembra prošle godine sud u Kalkuti podigao optužnicu protiv vođstva „Misionara ljubavi prema bližnjem svom“ i sestre Frančeske zbog zlostavljanja sedmogodišnje devojčice, štićenice doma za nezbrinutu djecu u Kalkuti, bila je to loša reklama za red koji je u periodu 1950 - 1952. godine osnovala Majka Tereza.

Njena nasljednica na čelu reda, sestra Nirmala, platila je kauciju, ali je sud nastavio postupak po optužbi prodavca Kavirana Mondala čijoj su kćeri, za kaznu, u domu - opekli ruku.
Red „Misionara ljubavi“ djeluje u stotinjak zemalja, ima više od 4.500 redovnica i oko 800 redovnika nesveštenika.
Majka Tereza, rođena u Skoplju 1919. godine kao Agnes Kondža Bojadžiu, tokom jedne vožnje kroz Kalkutu „osjetila je Božji poziv da pomogne siromašnima“ i tako je nastao red čiji članovi moraju da se obavežu na nesklapanje braka, siromaštvo i poslušnost. Red se prvenstveno stara o umirućima, siromašnima i bolesnima.
Majka Tereza je posebnu brigu pokazivala za oboljele od lepre. Stekla je planetarni ugled i slavu kao „svetica dobra“. Umrla je 1997. godine i sahranjena je u Kalkuti.

Početkom aprila prošle godine na grobu Majke Tereze molio se i zapalio svijeću bivši američki predsjednik Bil Klinton, a posjetio je i kuću „Misionara ljubavi“.
Albanski predsjednik Redžep Mejdani svojevremeno je u Tirani komandantu NATO snaga za Evropu, generalu Vesliju Klarku uručio odlikovanje „Majka Tereza“, „priznanje koje albanska država uručuje najistaknutijim stranim ličnostima koje su radile za dobrobit albanskog naroda“. Kakvo delo, takav i orden...

Da li sam ja stvarno lud ili je komandant snaga koje su bombardovale jednu suverenu državu i pri tom pod izgovorom „kolateralne“ štete pobile više od hiljadu civila od kojih je dobar dio pripadao i albanskoj civilnoj populaciji zaslužio „orden misionara ljubavi“?
Na dvogodišnjicu smrti, septembra 1999. godine, u Skoplju je otkriven bronzani spomenik Majke Tereze. Svečanom činu prisustvovao je i makedonski predsjednik Kiro Gligorov. U Prištini jedna ulica nosi ime Majke Tereze. Njeno ime postalo je u svijetu - sinonim milosrđa. Ljudi generalno vole laka rešenja i padaju na priče servirane s' prilozima, zato jer je mnogo lakše gutati nego misliti, bar velikoj većini...

Ljudi koji su istraživali život i djelo Majke Tereze otkrili su, međutim, da je ona tvorevina medija. Britanski novinar Malkoum Mageridž snimio je 1969. godine dokumentarac o Majci Terezi pod naslovom „Nešto lijepo za Boga“, koji je kasnije pretočio u knjigu. U jednom dijelu filma razgovor s Majkom Terezom obavljen je u mračnoj prostoriji. Mislilo se da snimak neće uspjeti, ali je ispalo da prizor obliva - neobično lijepo svjetlo. Novinar Mageridž je medijima preneo da se radi o „prvom autentičnom forografskom čudu“. Ni NLO nije mogao s ovim da se poredi!!!
Niko nije slušao kamermana koji je objasnio da je u tim scenama isprobao novi i osjetljivi Kodakov film za snimanje pri slabom svjetlu. Glas o čudu proneo se svijetom, a Majka Tereza je mudro ćutala. Kako samo volimo „Čuda“! Umesto toga, stanite i pogledajte – pa, svako od Vas je Čudo! Samo Vaše postojanje i sve vezano uz njega...

Novinar Kristofer Hičens, koji se specijalizovao za demistifikaciju slavnih (ovakve likove obožavam), učinio je to u posebnoj knjizi i sa Henri Kisindžerom. Objavio je, 1995. godine, knjigu „Misionarski položaj: Teorija i praksa Majke Tereze“. Hičens tvrdi da je navodna svetica u stvari bila fanatična reakcionarna katolkinja. U govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir rekla je da je „najveća prijetnja miru u svijetu – abortus“. Ni manje ni više!? I ja sad treba da povjerujem kako meni prijeti veća opasnost od ginekologa nego od nekog generala koji sjedi pred komandnom tablom punom „dugmadi“ za aktiviranje nuklearnih projektila. E moja Tereza, šta bi u tvojoj glavi???
Ma, ne. Fora je, kao već mnogo puta do sada, na ovaj ili onaj način, u svođenju žene na uređaj za proizvodnju potomaka. Po jedno dete godišnje – pa Ti gledaj šta ćeš stići pored toga?!?!?! Očigledno je da je bila žestok ženomrzac, verovatno i dobrano seksualno frustrirana, jer bi u protivnom spoznala i koncept seksa radi zadovoljstva, a ne samo seksa radi puke reprodukcije...

Kada je u Irskoj trebalo da se sprovede glasanje o legalizaciji abortusa ona je pozvala Irce da glasaju protiv legalizacije. Hvalila je bijedu, bolest i patnju kao božanske darove i govorila ljudima da ih moraju „s radošću prihvatiti“.
Shodno tome, njena klinika Kaligat u Kalkuti imala je katastrofalne uslove. Pacijenti nisu imali krevete, već su ležali na prostirkama s kojih ne smiju da ustaju. Nisu smjeli da ih posjećuju prijatelji ili rodbina. Veliku i malu nuždu morali su da obave odjednom. Svi pacijenti, uključujući i žene, šišali su se do glave („preko vode do slobode“).
Umirući nisu dobijali sredstva protiv bolova i u nepodnošljivim mukama, jer je Majka Tereza smatrala da je „patnja ubogih lijepa i da svjetu pomaže plemeniti primjer bijede i patnje“. Verujem da ovo ne zaslužuje nikakav komentar...

Sama Majka Tereza nikada nije odbila ljekove protiv bolova ili anesteziju, a liječila se u nekim od najskupljih bolnica u svijetu, u Kaliforniji, Rimu i samoj Kalkuti. Svoju malenkost je liječila u klinici Mayo i bolnici Torrey Pines uz sve moguće i nauci poznate lijekove.

Koliki je licemjer u pitanju pokazuje slučaj iz 1984. godine kada je odbila ponudu da joj uklone kataraktu u Pitsburgu, SAD. Medijima je izjavila da ne može prihvatiti operaciju koja košta hiljadu dolara. Naredne godine tu operaciju obavili su joj u još skupljoj bolnici u Njujorku.

Ona je očigledno zaboravila staro pravilo ratovanja. Dobar zapovednik ne govori svojim ljudima: „Napreeed!!!“, već: „Za mnom!!!“. Ali, to su bila vremena u kojima su važile neke druge, danas uspešno „prevaziđene“ vrednosti...

Usput, gdje je završio novac dobijen dodijelom Nobelove nagrade, ne zna se!?



„Nešto stvarno predivno ... niti jedan nije umro bez primanja specijalne ulaznice za Svetog Petra, kako to mi nazivamo. Krštenje nazivamo primanjem specijalne ulaznice za Svetog Petra. Mi pitamo umiruću osobu, želiš li blagoslov po kojemu će svi tvoji grijesi biti oprošteni i primit ćeš Boga? Nikada nisu odbili. Tako je umrlo 29.000 u samo jednoj kući (u Kalighatu, Indija) od dana kada smo započeli s radom 1952.“ Majka Tereza - citat.

Pokrštavanje osoba koje umiru, koje su napola žive, nekako mi se ne čini baš ispravnim, moralnim, a bome ni humanim. Biti pored umirećeg kraj sebe i jedino na pameti imati to da umre kao katolik, za mene je morbidno. Pitam se kakva bi reakcija crkvenog vođstva bila da se tako nešto sprovodi nad katolicima, a ne nad hindusima?! 29.000 umrlih u jednoj kući, pa koliko ih je onda izliječeno bilo??? I to sve u jednoj kući.
Naravno, tako nešto bi bilo proglašeno kršenjem prava na veroispovest, koje spada među osnovna ljudska prava... Jer, kao i uvek, postoje dvostruki standardi. Da je reč o pripadnicima „elitističke“ religije, počinioci bi bili spaljeni na lomači (kao u „dobra“ stara vremena za crkve).

Malo o donacijama koje je primala i za koje se nikada nije zapitala od kuda dolaze. Ustvari crkva se nikada nije zapitala od kuda i koga novac dolazi, važno je samo da dolazi! Trebali bi malo pogledati popis dobara (pokretnosti i nepokretnosti, kao i neprocenjivih umetničkih dela) koja poseduje Vatikan, država unutar države, koji je tek priča za sebe, ali i simbol „Božije vlasti na Zemlji“... Neću ulaziti u tokove novca i od koga ga je sve primala, ali bilo ih je poprilično.

Ostala je misterija kuda je odlazio novac prikupljen širom svijeta. Redom u Nemačkoj prikupljano je godišnje oko pet miliona tadašnjih maraka. U SAD samo u jednoj godini, red je inkasirao pedeset miliona dolara. Nije birala od koga uzima novac.
Najzanimljiviji je slučaj Charlesa Keatinga, čovjeka koji je financijskim krađama i malverzacijama opljačkao nekoliko penzionih fondova i olakšao ih za 250 milijona dolara. Pravi svetac, zar ne? Cijeli život radite, štedite i onda vam takav kriminalac u trenu oduzme sve za što ste cijeli život radili. Osuđen je na 10 godina zatvora i na povrat svih sredstava. U međuvremenu, majci Terezi poklonio je 1,25 miliona, a ona se služila njegovim privatnim avionom dok je išla na liječenje u SAD, a da se jadna svetica ni jednom nije upitala otkud tolika širokogrudost?

Kako je Keating završio u buvari, Terezica je napisala srcecepajuće pisamce sucu u kojem „opravdava“ i moli milost za Keatinga. Tokovi novca su se ubrzo saznali, pa tako i da je uplaćeno 1,25 milijuna Terezinom redu i, kako to biva u pravnim državama, zatraženo je da se novac vrati. Mislite da je vraćen? Ne budite naivni. Malo morgen.
Na račun gubavaca u Kalkuti skupljene su stotine milijona dolara, samo što je vrlo malo toga završilo na pravom mjestu. Da ne bude zabune, „pravo mesto“ bi bili gubavci u Kalkuti, a ne džepovi posrednika, ili njihovi bankovni računi... Susan Shields, bivša sestra Misionarki milosti, svjedoči o bezbrojnim čekovima na cifre od 50.000 dolara i više, jer su se pisale zahvalnice. Kaže ponekad su ih zvali darovatelji da pitaju da li su primile ček, misleći kako je dao velik novac, a one su ostajale bez riječi jer je bilo puno većih iznosa i kako ih sve zapamtiti.

Samo da napomenem za one slabo upućene da su donacije išle u Vatikan, tj. u Institut za religiozne poslove. Zanimljiv naziv, je l' da? Nikada ne bi pogodili da se radi o centralnoj Rimokatoličkoj banci. To je ona ista banka koja se spominje i u čuvenom filmu „The Godfather - part III“.

Novčane priloge Majci Terezi davali su i pripadnici zloglasne haičanske dinastije Divalije. „Misionari ljubavi“ pretvoreni su u bogatu globalnu organizaciju, ali je ostalo nepozanto šta je urađeno s novcem, umjetničkim slikama i brojnim kućama i imanjima.
Njemački novinar Valter Vulenveber kaže da se Majka Tereza ponosila što vodi „najneorganizovaniju organizaciju na svijetu“. Kompjuteri i ostala oprema bili su zabranjeni, a računovodstvo je vođeno olovkom u običnim sveskama. Kada se one ispune sve bi se brisalo i sveske bi se, zbog štednje, ponovo koristile. Izvitoperena želja za štednjom dovodila je do nevjerovatnih bizarnosti. Red je od grada Njujorka kupio kuću za jedan dolar! Kuća je, međutim, morala da bude vraćena, jer red nije htio da uvede lift.
Postoje hrpe špekulacija oko broja liječenih, broja zgrada koje su misonarke imale, samo što brojke koje su iznošene u javnost nemaju osnova na terenu. Indijcima nije baš poznat rad majke Tereze kao nama ovdje na zapadu. Poznata je samo jedna jedina zgrada misionarki i jedna koju je poklonila indijska vlada. Znači nema niti jedne bolnice izgrađene doniranim sredstvima, a s obzirom na količinu novca mogla je sagraditi nekoliko mega bolnica. Poređenja radi, neke humanitarne organizacije su gradile zgrade za 250 ljudi po cijeni od 10.000 dolara, sad zamislite što se tamo može napraviti sa samo jednim milijonom dolara!

Novinar Vulenveber objavio je 1999. godine u „Šternu“ tekst pod naslovom „Okrutne sestre Majke Tereze“. On opisuje kako su „Misionarke ljubavi“ otimale djecu majkama i davale ih na usvajanje preko agencije „Pro infante“. Štern, citat: „Getruda Knut je primijetila da njena usvojena kći Sita priča o tati i o tome kako je umro, ali nikad ne spominje majčinu smrt. Kada ju je o tome pitala Sita je rekla: „moja mama u Indiji uopšte nije mrtva. Sestre su me ukrale. Ona čeka da joj se vratim“. Kada je Siti umro otac, njena majka je djevojčicu ostavila na nekoliko nedelja kod „Misonarki ljubavi“ dok se ne snađe. Sita i druga djeca odvezeni su u Delhi i odatle širom svijeta porodicama usvojitelja.
Nijedno dijete ma koliko bilo bolesno ili siromašno nije moglo da uđe u prihvatilište reda ako roditelji na vratima nisu potpisali ili otiskom palca potvrdili da se odriču svih prava na dijete. Neuki i nepismeni roditelji tako su prevareni, jer najčešće nisu znali šta potpisuju.“
Ne znam za Majku Terezu, ali u Svetu (a, na žalost, i kod nas) je opštepoznato da usvojitelji koji bi na listama čekanja proveli godine, obično velikodušno i diskretno nagrađuju za ovakvu decu koja im „padnu s' neba“...
Majka Tereza je, svjesno ili ne, manipulisala brojkama. Često je govorila kako je s ulica Kalkute „pokupila 36, a jednom čak 54 hiljade ljudi“, ali ostaje nejasno gdje ih je, zaboga, smjestila kad bolnica u Kaligatu ima samo 95 mijesta. Takođe je tvrdila da u bolnicama, za koje niko nema pojma gdje su, liječi četvrt miliona leproznih i da hrani svakog dana sedam hiljada gladnih, a njena narodna kuhinja spremala je 300 obroka dnevno. U njenoj školi, koju takođe niko nikada nije vidio, školovala je - pet hiljada djece. Očigledno je da je buduća svetica već dobrano živela u spiritualnom svetu, pa su postojale neke stvari (bolnice, škole...) koje je samo ona mogla da vidi. Mi, neprosvećeni, prosto nismo u stanju to videti, i ne bi ni trebali raspravljati o tome. Majka Tereza nikada ništa nije plaćala. Kada su joj u Londonu u radnji rekli da treba za hranu koju je pokupovala da plati 500 funti počela je da viče „to je Božji posao“, sve dok jedna gospođa u redu nije platila umjesto nje. Kasirka ju je lepo trebala pomenuti da ostavi broj žiro računa pomenutog „Boga“ – nije smešno, ovo je samo jedan u nizu primera zloupotrebe i izlizavanja pojmova...

Metode koje su misionarke na čelu sa Terezom prakticirale za liječenje gubavaca su bile:

„Najljepši dar je supatništvo u Kristovoj muci“ ili „Ti patiš, to su Kristovi poljupci“.

Više mi je zaista muka od nastojanja crkve da uvek učini da se osećamo krivima i da nam stalno nametne potrebu za ispovešću i oprostom grehova, kojih smo puni. Pa zaista, naša vera se, prema sveštenstvu i Bibliji (The Holly Book – Svetoj Knjizi) svodi ne na veru u savršeno nadbiće, već veru da smo mi mali, nesavršeni, poročni ljudi koji treba da hodaju pognutih glava – teško zatupljivanje.

I to su poruke upućene jadnim i neizlječivo bolesnim hindusima!? E sad, zamislite da neki misionar upućuje umiruće-bolesnom hriščaninu poruke tipa: „Ti patiš, to su Budini poljupci“. Lično sumnjam da bi se dobro proveo...

Da ne bi možda krivo pomislili, lijekovi protiv bolova su bili zabranjeni.

Mislim da ne moram pominjati da je bila ogorčena protivnica kontracepcije, bez obzira što je poznata genetska veza u oboljenima od lepre. Ako već upražnjavaš seks, neka ti dođe glave...

Već sam napomenuo da je vodila u Irskoj kampanju protiv ukidanja zakona o rastavi braka. Irska je jedina evropska zemlja u kojoj su bili ustavom zabranjeni razvod i preudavanje žene.
Jednom prilikom u kampanji prije refereduma izjavila je: „Ako glasate za to, nećete dobiti oproštaj.“ Zanimljiv stav jedne buduće svetice.

Sad ću dodati malo ulja na vatru. Vjerovatno vam nije poznato da je zlatno tele iz teksta koji je prethodio tekstu o majci Terezi, Lady Diana imala odlične odnose sa Terezom. Što je rekla majka Terezica u pogledu njenog razvoda:

„Da, oni su se razveli i to je jako žalosno, ali mislim da je tako najbolje, brak nije funkcionisao, niko nije bio sretan i uvjerena sam da je bolje što su se rastali.“ !!!????
Evo ga još jedan primer postojanja „dvostrukih standarda“. Ako bi neko ko je „elita“ da se za promenu kresne i sa nekim drugim, sem sa mužem (čije pravo je posvedočio i sveštenik pri sklapanju braka), onda je to ok... Ali ako to poželi da uradi i neko drugi, neka mala, obična žena, ne, nipošto!!! Mora se znati ko ima pravo da se kresne s' kim god hoće, a ko ga nema...

Proces beatifikacije se temelji na tvrdnji crkve da se nepismena Bengalka Monica Besra čudesno izlječila od malignog tumora nakon stavljanja medaljona majke Tereze na trbuh iz kojeg je „isijavala zraka koja je uništila tumor“. Da li je tu potreban kakav komentar?...

Umrla je u 85. godini, naravno, u bolnici. Procesom beatifikacije naišlo se na njena pisma. U jednom od pisama, zatražila je da se ona spale nakon njene smrti, što naravno nije učinjeno. Kako majka crkva voli tajne i skrivanje činjenica tako i ta pisma nisu izašla u javnost cjelokupna nego samo detalji koji, naravno, idu nekome u prilog.

„Gdje je moja vjera? Čak i duboko u mojoj duši ne postoji ništa drugo osim praznine i tame. Ako Bog postoji, molim Ga da mi oprosti“, napisala je Majka Tereza u jednom od pisama.
Ove riječi meni zvuče kao da je nekom ipak savijest proradila, samo dalje od toga nije otišla, savjest je otišla s njom... teško je javno priznati neke stvari.

Kako je to krasno! Ceo život radi šta hoćeš, čini nepravde i gnusna dela – nema veze, spašće te nekoliko „ZdravoMarija“, ili pokajanje na samrtnom odru!!!

Reče ona i ovo :
„Ja pokušavam siromasima za ljubav dati ono što bogati dobivaju za novac. Ne, ja ne bih dodirnula gubavca ni za hiljadu funti; ali za ljubav Božju ja ga radosno liječim.“

Paradoks do paradoksa, čemu je onda tu gomilu novca primila?
A-ha! Jasno mi je! Od siromaha će uzeti ljubav (jer ništa drugo i nemaju), a od bogatih novac (jer to imaju)... Ukratko, uzeće od svakog sve što može!

Slobodno „googl-ajte“, provjerite, istražite, ovo je samo kap u moru.

Izvori:
Walter Wüllenweber i Christopher Hitchens
Aroup Chatterjee: „Majka Tereza - konačna presuda“
Susan Shields, „Kuća iluzija Majke Tereze“

Završit ću sa citatom Gandija

„Zašto bi Hrišćanin želio preobratiti Hindusa na Hršćanstvo? Zašto nisu zadovoljni ako je Hindus dobar ili pobožan čovjek?“

E moj Mahatma (Velika Dušo!), i ja se to isto pitam?

Zato što nije ni cilj da bude dobar ili pobožan čovek, treba da bude „isti kao ja“... Zapravo, da se u svemu slaže sa mnom, da na svaku moju nemo klima glavom... Ne znam za druge, ali meni to sasvim dobro može „odraditi“ i moja senka!!!

Ljudi, pa ja sam još uvijek prilično mrzovoljan i ljut na cijeli svijet! Ali sad mi pade na ono malo pameti, opet jedna od mojih „sedativ-deviza“: „Ako kreneš da pretičeš, dodaj gas. Radi ono što misliš da treba, a ne ono što će većina da podrži.“

Imamo ilustrativnu priču i o ovome:
Putovali otac i sin, još dečak, jašući na magarcu. Usput, naiđe neki prolaznik i reče: „Kako vam nije žao jadnog magarca, kada ga obojica jašete?!...“. Oni zastadoše i otac siđe s' magarca. Sada je dečak jahao na magarcu, a čovek hodao pored. Naiđoše na drugog prolaznika koji reče: „Svašta! Da star čovek ide peške, a dete, koje je mlado i izdržljivo, jaše. Nije li mu žao starog oca!...“, i ode. Čuvši ovo, njih dvojica se zameniše. Sada je otac jahao, a sin hodao peške. Malo potom, naiđe treći prolaznik i reče: „Gluposti! Da dete pešači, a čovek jaše! Pa čovek je u punoj snazi, a dete nejako! Nije li mu žao svog sina!...“ Oni se u čudu pogledaše. Šta sada da rade?... Put su nastavili tako što su obojica hodali kraj magarca koji sada nije nosio nikoga. Naiđe treći čovek i reče: „Gle, tri magarca idu drumom!!!“... Dečak pogleda u oca i reče: „Svetu se ne može ugoditi...“

Pa, kad sam već tu, da opletem malo i po religiji i ulozi žene u njoj. Biće ovo vruća tema, obećavam.

Prošetajmo malo kroz ulogu i temu žene na religijskoj bazi. Hrišćanskoj, naravno! Navodi koje ćete pročitati su izvorni i naći ćete ih u Bibliji.

Mislim da ste svi manje – više upoznati s' time kako je muškarac nastao na sliku i priliku Božju... žena je došla na red malo kasnije, nakon što je stvorio životinjski svijet. Bog je stvorio muškarca, a od rebarca je stvorio ženu.

„No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.“
Knjiga postanka 2,21

„Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!““
Knjiga postanka 2, 20

Pogledajmo jednu zanimljivost ovdje. Bog nije taj koji je ženi dao ime, nego je čovjek (muškarac) taj koji ženi daje ime jer je od njega nastala. Kao što joj i dan-danas daje prezime. Kada pogledate redoslijed nastanka malo se zamislite: ako je prvo muškarac stvoren, pa životinje (naravno sve to direktno od Boga), a tek onda žena nakon životinja.

Zar to ne govori o nekoj (ne)važnosti žene?!

„Bolja je zloća muška nego dobrota ženska; od žene potiče sramota i ruglo.“
Knjiga Sirahova 42, 14

Za ovo stvarno ne znam da li je vrijedno komentara. Što bi bilo da danas tako nešto izjavi neko u javnosti, kakva bi bila reakcija?!... Da li tako nešto uopšte može izreći neko sa malo mozga u glavi i zrncem humanosti?...

Ma, većina sveštenika će priznati da Crkva stoji iza stava da je muškarac Božje, a žena Đavolje stvorenje. Pa, zašto inače ženska noga ne sme da pređe granicu Svete Gore???... Nije li to među najgnusnijim primerima diskriminacije bilo koje vrste, ne samo polne?...

„Ali, htio bih da znate: svakomu je mužu glava Hrist, glava ženi muž, a glava Hristu Bog. Podložni budite jedni drugima u strahu Hristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Hrist Glava Crkve - On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Hristu, tako i žene muževima u svemu!“
Efežanima 5,21

Prvo, ovdje vidimo da se Hrista kao božjeg sina trebamo bojati. Toliko o milosrđu koje se isprepleće kroz cijelu Bibliju. Staro tiransko načelo – strah drži u poslušnosti... Nadalje, ovdje se vidi jasno i glasno hijerarhija koja je zapovjeđena. Čovjek (muškarac) mora bez pitanja slijediti božje zapovijedi, a tako onda žena mora slijediti muškarčeve zapovjedi. Čudno malo, a? Zar ne bi trebao biti neki ravnopravni status oba bića, muškog i ženskog?
Ovim crkva zapravo ženi negira i uskraćuje vezu sa Bogom... šta može za uzvrat očekivati od žene?... Ona joj na ovaj način kaže: „Muškarac je Tvoj Bog. Njemu se za milost moli, ispovedaj grehe i ispaštaj pokore...“. Prilično jadno...

„Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku.“
1. Korinćanima 14,34

„Ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije.
A muž ne mora pokrivati glave, ta slika je i slava Božja; a žena je slava muževa. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža.“
1. Korinćanima 11

Žensko mišljenje, šta je to? Nema prava govora, nema prava iznošenja vlastitih stavova, zakon je jasan! Imate li nešto za pitati, pitajte svoga muža, oca, a ako se ne zadovoljite odgovorom, ma ko vas šiša, ovako i onako ste žene. Mora se znati čija je zadnja.

Nadam se da ste shvatile da ste stvorene radi muškarca, što je vrlo jasno rečeno.
Da, žena je idealan nemi predmet (na selima se još za ekstra dobricu ženskog pola kaže „glava bez jezika“, što jasno stavlja do znanja koja je najpoželjnija ženska osobina...), sa dovoljno i prostora u telu i psihi da u nju „stane“ sve što muškarac poželi... ... ... Primajući entitet...

Ima tu još poprilična količina meni jako uvredljivih riječi, koje, stvarno, po meni, normalan čovjek, a kamo li Bog milosrdni, ne bi mogao izreći, a kamo li poštovati. Sve to dovodi do jednog, a to je da je žena niže biće koje je tu samo radi potomstva. Što onda žena ima uopšte uživati u seksu, što ona uopšte ima tražiti od muškarca?!

Neka bude sretna što je uopšte živa, neka šuti i trpi, te neka živi onako kako muškarac želi i naredi. Znam da će se sada pojaviti glasovi koji će reći suprotno od mojih komentara, jer eto ne smije se Biblija doslovno shvatati i .........

Ali shvatili mi to ovako ili onako, TAKO JE U BIBLIJI ZAPISANO ....

Šteta što u Stari Zavet kanonizaciju nije prošao tekst o Lilit, prvoj ženi, stvorenoj JEDNOVREMENO sa Adamom, koja je ostavila Adama baš zato što je on hteo da ona bude pasivno, primajuće biće... Recimo samo da je to isuviše hteo, a ona je htela da budu ravnopravni, bar vodoravno... Naravno, kada ga je pomenuta ostavila, Heroj Adam, krasni, snažni, dominantni muškarac se nije potrudio ni da pojuri za njom, već se izjadao Bogu, koji mu je, nakon što nije uspeo vratiti Lilit (ni posle ubijanja njene demonske dece), napravio slatku, pokornu Evu, drugu ženu, stvorenu da udovoljava...

Znate šta je u svemu ovome najžalosnije? To što ja kao muškarac (autor teksta) donekle pokušavam upozoriti na vjerski beskrupulozan odnos prema ženama uopšte, a žene se o tome ne usuđuju progovoriti. Feministički stav je potpuno pogrešan, jer do krajnosti zastupa samo jednu stranu, žensku. Moje mišljenje je da je emancipacija stvar kompromisa između muškarca i žene pri kome bi žene osvjestile i iznjedrile konačno „snagu“ koju nose u sebi, a muškarci prestali više da potiskuju sopstvenu „ranjivost i emocije“. Samo taj put nam obećava više tolerancije, mudrosti i razumijevanja. Žene jako greše što pokušavaju da se „izjednače“ sa muškarcima. One zapravo pokušavaju BITI muškarci! Zašto???... Time potpuno negiraju svoju prirodu i upravo priznaju da je „loša“...


A sada da se malo, za promjenu, vratimo na ove naše prostore i „obradimo“ neke čuvene likove iz naše kulture i istorije... Vrlo bitne ljude.
Jedan od takvih je svakako „veliki srpski prosvjetitelj i tvorac prvog srpskog pravopisa“, glavom i bradom Vuk Stefanović Karadžić. Nema ni jednog deteta koje kroz sistem školovanja nije udavljeno pričom o Vuku. Iskreno, kada pogledam našu gramatiku, trebalo bi ga pre razapeti, nego uramiti. Svi ga slave kao umnu i mudru srpsku glavu po onoj njemu pripisanoj čuvenoj rečenici: „Piši kao što govoriš. Čitaj kako je napisano.“
Sve to ostavimo po strani, ali ono što se stalno provlači uz Vukov život jeste tzv. bijeda i neimaština u kojoj je radio, patio se, jedva prehranjivao veliku porodicu i kao siromah umro. No, da li je baš tako???

U finansijskim nedoumicama Vuka i njegove žene Ane za mene je najvažniji jedan njihov poseban izvor prihoda. Riječ je o prodaji starih srpskih rukopisanih i štampanih knjiga, od koje je, prema evidenciji Ljubomira Stojanovića, Vuk Karadžić više zarađivao nego od prodaje svojih knjiga. On je na prevaru za veoma male pare po srpskim manastirima otkupljivao „srbulje“ i onda ih skupo prodavao bibliotekama i muzejima velikih evropskih gradova. Tako je naš narod izgubio veliko kulturno bogatstvo od oko hiljadu knjiga, starih vjekovima.

Stare srpske knjige najpre je prodavao bečkoj i berlinskoj biblioteci, po komadu ili u povećim kolekcijama, dok četrdesetih godina nije razvio pravu trgovinu na veliko sa ruskim trgovcem Pogodinom.
Po propisanoj taksi, knjige je prodavao od 10 rubalja po komadu (za odlomke), do 150 rubalja za rukopis na koži sa označenom godinom. U Srbiji, Vuk je knjige otkupljivao za četiri do 10 rubalja po primjerku.
Prva pošiljka Pogodinu, iz oktobra 1846. godine, vredjela je 1.155 rubalja, druga 985, treća 1.400, a četvrta 1.205 rubalja. Za slijedeću pošiljku Pogodin je snizio cijenu, pa je Vuk poslije isporuke ponovo počeo da se obraća drugim kupcima.
Toliko o njegovom paćenićkom rodoljublju!

U ono vrijeme, 1.000 rubalja mijenjalo se za oko 430 austrijskih srebrnih forinti. Ruska penzija od 100 dukata, koju je Vuk primao svake godine počev od 1826., vrijedila je 1.140 forinti.
Od 1835. godine dobijao je i srpsku penziju u visini od najprije 200, a onda 300, i najzad 400 talira godišnje. A mi danas „vrištimo“ kad čujemo da neko prima dve penzije! E, moj Vuče, ipak si ti bio ispred vremena, čak i ovog našeg!!!
Poslije bezbroj zahtijeva, knez Mihailo odobrio mu je 1844. godine godišnju pomoć od 600 talira.

Vukove prihode činili su, zatim, austrijska pomoć, brojni pokloni i prilozi za štampanje knjiga, kao i dobit od pretplate i prodaje knjiga. Na drugoj strani, jeftin stan u Beču plaćao se 20-tak forinti mjesečno, a dobar 50 do 100 i više. Cipele su koštale oko 3 forinte, haljina 10, posjeta ljekaru 10, prevoz do Vojvodine 4, jedna svinja 3,4 forinte itd.

Tako se iz poređenja prihoda i cijena vidi da je tokom većeg dijela života Vuk Karadžić bio veoma bogat čovjek i ne računajući 70 hektara očevine u Tršiću.
Tu zemlju su njegova žena i djeca rasprodali odmah pošto je umro, užasno se međusobno sukobljavajući (ovo mi je već poznati dio naše stvarnosti). Porodičnih sporova je bilo i oko objavljivanja posmrtnih izdanja Vukovih knjiga…

Pored Vuka kroz srpsku književnu istoriju provlači se i ime Dositeja Obradovića, ali o njegovoj ulozi u srpskoj kulturi i žrtvovanju na polju opismenjavanja nacije ne bih uopšte da govorim, jer čovjek je bio vrhunski MASON, o čemu se naravno ne piše kao ni o njegovim stvarnim ciljevima.

Sad stvarno nemam više snage da se hvatam u koštac sa plejadom drugih vrlo značajnih likova kojima nas maltretiraju u školi ili preko medija jer niko se još nije potrudio da nam objasni kako se radi samo o običnim, mada malo pokvarenijim facama koje su, eto zaslugom nekih faktora, postali „znameniti“.

A, ako ipak neko od vas čuje da se bilo koja ulica ili trg u bilo kojem gradu zove po nekom nepoznatom, ali poštenom i dobrom čovjeku koji, sem poštenja i „izvođenja djece na pravi put“ nije ostavio ništa grandiozno ili skandalozno, neka mi javi!
„Po meni se ništa neće zvati...“

Uostalom, ne brinite se oko toga što ljudi misle, oni to ionako rijetko rade, a vještačka inteligencija se ne može suprotstaviti prirodnoj gluposti… *

...Jeste malo duza prica, ali vredi je procitati!!!... *

nisam je do kraja pročitala već do ovog muško-ženskog dijela. to je jedan od razloga zbog kojeg ja crkvu kao takvu ne volim. doduše ni kao kllinka nisam odlazila u crkvu niti sam krštena ali sam kao odrasla osoba prosustvovala valjda po prvi put misi, i kad sam čula odnos prema ženama za mene je to bilo dovoljno. znala sam da nisam ništa pametnog propustila, jer ako se ja ne osjećam jednaka s drugima ja tu nemam šta raditi niti slušati.

ali meni je interesantno kako mladi ljudi, školovani, inteligentni i dalje odlaze u crkve zbog tradicije, pripadnosti čega li već. no dobro, to je njihov izbor i ja ih zbog tog ne osuđujem.

da se osvrnem malo na medije i kako nam serviraju stil života i izgleda. ja sam žena u srednjim godinama i osjećam kako su ljudi skloni ruganju starijim osobama zbog njihovog izgleda. da ne pričam o tome da je jako teško naći posao iza 40-ih, a osobno smatram da su to osobe s puno radnog iskustva i još uvijek dovoljno fizički spremne da mogu odraditi svoj posao. ma pogledajte samo te reklame, koliko se krema protiv bora nudi kao da su te bore sama kazna Božija. starost se ne cijeni a malo tko vidi njegovu kvalitetu a to je mudrost koja se s godinama skupljala.
jeste, naopako smo nasađeni, cijeni se vanjština a ne ono što jesmo iznutra.

Vrlo zanimljiv tekst, s lakoćom sam ga pročitala od početka do kraja. Kod takvih tekstova treba jedino pripazuiti da se ne uđe u nekontrolirano blaćenje i prepričavanje neprovjerenog. Ono o Dijani i Majci Terezi sam već čitala drugdje, no ovo o srbuljama nikad nisam čula iako je Vuk u moje vrijeme bio i ovdje na tapeti.

@flo
Slazem se sa tobom,... nedavno sam cula da je zena od oko 40 trazila posao, firma joj se zatvorila i u ocajanju je otisla u Kineski sop... Vlasnik joj je rekao da da je hteo da mu radi baba, doveo bi svoju iz Kine?!?!?!
Ovo je bas grozno!!!... Ljudi, po obicaju, cene pogresne stvari... Ja mislim da godine divno stoje onome ko zna da ih nosi, tj. onome ko ih ne krije, ne folira i u njima uziva, koliko god da ih je iza njega. Licno znam mnoge muskarce koji su mi i u 40 i nesto i 50 i nesto veoma seksi, privlacni i zanimljivi. Takodje, imam i prijateljice preko 40 koje redovno potsecam na to koliko su divne i koliko prednosti imaju...
A sto se crkve tice, sve u tekstu su navodi iz Biblije, i nisu bas podlozni slobodnom tumacenju, vec iznose decidno jedan stav koji zene prati vec 2000 godina... Tuzno, obzirom na to da su zene nekada davno bile svestenice, ali tada je vera poimana malo drugacije...

@svjetloisjena

BAS mi je drago sto si procitala tekst... Zanimljive upadice i pricice su moji delovi...
*

Imam puno komentara na tekst, bilo bi lakše da je razbijen na pojedine dijelove, no onda bi izgubio na cjelovitosti i opet ne bi bilo dobro. Nadam se da je tekst negdje i objavljen, bilo bi ga šteta da se praši u nekom kompu

Nisam znala kako ga razbiti, da i dalje ostane celina...
I ova podela u postove je bez veze, ali nije mogao stati ceo, pa sam morala...
No, nije nigde objavljen... sem sto smo ga stavljali na Net... nismo ni razmisljali o objavljivanju, to je cisto... ne znam, piskaranje... *