Sličniji su nam simpatičniji

Poznata je ona izreka da se različitosti privlače. No činjenica je da razlike ne smiju biti prevelike, a da bi postojala priivlačnost, ljudi moraju biti slični u dobrom dijelu svojih osobnosti. Onda se lakše nađu na istoj valnoj dužini i istražuju preostale zanimljive različitosti. Kad je riječ o fizičkoj sličnosti, fenomen je lakše istražiti, pa je tako nastala i studija. Ovaj ČLANAK govori upravo o tom fenomenu:

Citat :

Znanstvenici tvrde da ćemo prije pohitati u pomoć strancu koji nam nalikuje, nego nekom tko nam fizički ne sliči ili podsjeća na nekog člana naše obitelji. Razlozi sežu još u prapovijest.

Što nam više netko nalikuje veće su šanse da ćemo mu pomoći, tvrde znanstvenici.

Susretljiviji smo prema ljudima koji nam sliče jer su naši davni predci pretpostavljali da su u krvnoj vezi s nekim tko im je fizički sličan, pokazala je studija.

Ovaj instinkt potječe iz vremena kada nije bilo ogledala i kadu su ljudi mogli saznati kako otprilike izgledaju promatrajući članove svoje obitelji.

Studija objavljena u časopisu Biology Letters otkrila je i da nas više privlače ljudi koji izgledaju poput nas nego oni koji sliče nekom članu naše obitelji.

Znanstvenici su došli do ovog zaključka nakon studije u kojoj je sudjelovalo 70 identičnih blizanaca u srednjim godinama koji su se, iako su genetski jednaki, s godinama počeli razlikovati jedni od drugih.

Znanstvenici su obradili fotografije sudionika izmiješavši njihova lica s licima modela, tako da su nove fotografije nalikovale ili ispitanicima ili njihovim blizancima.

Onda su pitali svakog od njih koga bi prije spasili da se nađe u opasnosti i bili osobu suprotnog spola, koja im je fizički slična, odabrali za budućeg bračnog druga.

U dvije trećine slučajeva odbrali su osobu koja im je najviše nalikovala.

''Naš rad pokazuje da stranac koji nam sliči aktivira našu altruističnu crtu više nego stranac koji sliči nekom članu naše obitelji, čak i ako se radi o identičnom blizancu'', rekao je dr. Paola Bressan sa sveučilišta u Padovi.

nešto mi tu ne štima. nebi spasili onoga tko nam sliči na članove obitelje ali bi spasili onoga koji sliči nama, a mi sličimo čalanovima obitelji
ja isto mislim da biramo partnere koji su nam slični u karakternom pogledu. manji je otpor kod prilagođavanja.
čitala sam o tome nešto. uglavnom, prije bi spasili osobu koja pripada našoj rasi nego onu koja ne pripada.

To su prosječni rezultati. Što se većine ljudi koje bolje poznajem tiče, priskočili bi u pomoć svakome.

Sjećam se kad je kod nas gostovala škotska nogometna reprezentacija, Zagreb je bio pun navijača u kiltovima (dakle krajnje neobičnih za naše pojmove) koji su bili nevjerojatno pristojni i na ulicama i u kafićima koje su preplavili prije tekme. padala je kiša i jedan se poskliznuo i pao pred ulazom u banku na Jelačić placu. Svi koji smo se zatekli u blizini smo istoga časa priskočili, srećom mu nije bilo ništra iako je ružno pao, a ljudi bi mogli pomisliti da je lud ili pijan s obzirom na odjeću i činjenicu da mlađi muškarci ipak rijetko padaju samo tako. To je jedan primjer, a viđala sam puno puta solidarnost na djelu. Jedno su izjave u istraživanjima, drugo je ono što činimo na licu mjesta. Ali za suživot sličnosti ipak moraju prevagnuti, i to debelo

Znanstvenici tvrde da ćemo prije pohitati u pomoć strancu koji nam nalikuje, nego nekom tko nam fizički ne sliči ili podsjeća na nekog člana naše obitelji. Razlozi sežu još u prapovijest.

Što nam više netko nalikuje veće su šanse da ćemo mu pomoći, tvrde znanstvenici.

Susretljiviji smo prema ljudima koji nam sliče jer su naši davni predci pretpostavljali da su u krvnoj vezi s nekim tko im je fizički sličan, pokazala je studija.

Ovaj instinkt potječe iz vremena kada nije bilo ogledala i kadu su ljudi mogli saznati kako otprilike izgledaju promatrajući članove svoje obitelji.

Studija objavljena u časopisu Biology Letters otkrila je i da nas više privlače ljudi koji izgledaju poput nas nego oni koji sliče nekom članu naše obitelji.

Znanstvenici su došli do ovog zaključka nakon studije u kojoj je sudjelovalo 70 identičnih blizanaca u srednjim godinama koji su se, iako su genetski jednaki, s godinama počeli razlikovati jedni od drugih.

Znanstvenici su obradili fotografije sudionika izmiješavši njihova lica s licima modela, tako da su nove fotografije nalikovale ili ispitanicima ili njihovim blizancima.

Onda su pitali svakog od njih koga bi prije spasili da se nađe u opasnosti i bili osobu suprotnog spola, koja im je fizički slična, odabrali za budućeg bračnog druga.

U dvije trećine slučajeva odbrali su osobu koja im je najviše nalikovala.

''Naš rad pokazuje da stranac koji nam sliči aktivira našu altruističnu crtu više nego stranac koji sliči nekom članu naše obitelji, čak i ako se radi o identičnom blizancu'', rekao je dr. Paola Bressan sa sveučilišta u Padovi. (Izvor)


Recimo, poznajem nekoliko parova koji toliko slice da djeluju kao rodjeni brat i sestra...ono...skoro bizarno...


Fora mi je kako gore pise da cemo prije pomoci nekom tko slici nama nego clanu nase obitelji...hehe...ima li to skirvenu poruku

Alpha, tvoju temu sam spojila sa ovom jer su potpuno iste

Alpha je napisao/la:

Znanstvenici su došli do ovog zaključka nakon studije u kojoj je sudjelovalo 70 identičnih blizanaca u srednjim godinama koji su se, iako su genetski jednaki, s godinama počeli razlikovati jedni od drugih.
...

U dvije trećine slučajeva odbrali su osobu koja im je najviše nalikovala.

''Naš rad pokazuje da stranac koji nam sliči aktivira našu altruističnu crtu više nego stranac koji sliči nekom članu naše obitelji, čak i ako se radi o identičnom blizancu'', rekao je dr. Paola Bressan sa sveučilišta u Padovi.

dakle, napravili su istraživanje na uzorku od 70 ljudi, i to vrlo specifičnom i pristranom uzorku, i na temelju toga što su u dvije trećine slučajeva (66%) ljudi tako odabrali, donose općeniti zaključak da ćemo prije pomoći čovjeku koji nam sliči nego ako sliči članu obitelji?
Stvarno mi nije baš jasno kakvi bi to znanstvenici tako proveli istraživanje.

Kao prvo, uzorak od 70 ljudi je premalen za ikakve zaključke. Kao drugo, to nije populacija svih ljudi, to je populacija jednojajčanih blizanaca u Italiji (vjerojatno) srednjih godina. A ne znam baš koliko prosječni hrvat ima veze sa jednojajčanim blizancima talijanima srednjih godina. To su dva posve različita svijeta. Na takvim uzorcima se baš ne može generalizirati.
Osim toga, navedeno je da su se u dvije trećine slučajeva odlučili za osobu koja im sliči. A to je 65%. Što, kad malo bolje pogledate, i nije tako puno. To znači da se od njih 70, cca 45 odlučilo za tu opciju. A što je s ostalih 25?
Uglavnom, mislim da ovakvo istraživanje baš i ne daje povoda za neke zaključke, osim eventualno da bi se srednjovječni jednojajčani blizanci u italiji u više od 50% slučajeva odlučil prije za pomoć osobi koja im je sličnija nego osobi koja je sličnija članu obitelju (ili bratu blizancu, al nije mi jasno ni kako može model bit sličniji nego brat blizanac, a da ne izgleda isto kao ta osoba koju se ispituje).

Silver...slazem se...i generalno su mi takva istrazivanja tj. pokusi vrlo upitni...

ne slažem se, evo npr ja sam neki dan pomogla jednoj staroj baki, ne vidim sličnost


pomažem svima bez obzira na sličnost ili ne

Citat :

Znanstvenici tvrde da ćemo prije pohitati u pomoć strancu koji nam nalikuje, nego nekom tko nam fizički ne sliči ili podsjeća na nekog člana naše obitelji.

Fali im jedan zarez... Ova rečenica bi trebala izgledati ovako:

Znanstvenici tvrde da ćemo prije pohitati u pomoć strancu koji nam nalikuje, nego nekom tko nam fizički ne sliči, ili podsjeća na nekog člana naše obitelji.
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Ispod veznika "ili" se ne stavlja zarez... *

Pusti sad pravopis, moguće je oboje. Ovisi samo o kojem je kontekstu riječ. Legijev ili se odnosi na rečenicu: "Znanstvenici tvrde da ćemo prije pohitati u pomoć strancu koji nam nalikuje", dok u onom gore iz časopisa se odnosi na ovu poslije zareza ("nego nekom tko nam fizički ne sliči").
Barem ja tako mislim

Al iz konteksta mislim da su zaboravili zarez

Dobri ste, zarezi su najbitniji na ovoj temi

Pa nego, tu nas zbunjuju sa svih strana o zavjerama, a još i zareza zaboravljaju

zvezda je napisao/la:

Ispod veznika "ili" se ne stavlja zarez... *

Istina, ali u rečenicu je umetnut dio koji je uvijek omeđen zarezima i završava upravo ispred ''ili''.
Ovo je taj umetnuti dio:''nego nekom tko nam fizički ne sliči''.

Može i tako. Apozicija se istina uvek odvaja zarezima, ali ovo je malo čudno pozicionirana apozicija, jer čini kontrast prethodnom i potonjem delu rečenice, a one obično bliže objašnjavaju i potvrđuju već rečeno. Najbolji oblik bi bio reći sve ovo pre, onda staviti zarez, pa napisati apoziciju na kraju.

A o sličnijim i simpatičnijim... Nisam sigurna koliko ova teorija pije vodu... Lično sam analizirajući ljude koji mi i nisu baš simpatični dolazila do zaključka da je ono što mi se kod njih ne dopada upravo isto to što mi se ne dopada ni kod mene, samo što kod mene nije dovoljno osvešćeno, pa sam ga projektovala na druge... *

Hm, možda ima nešto u tome...
Naravno kad se netko nađe u opasnosti da ćemo postupati instinktivno, pritom ne razmišljajući sliči li nam fizički. Prvo bi pomogli starijima, djeci, jer to je nešto što propagira dobar odgoj, odnosno društvo kao humano ponašanje.
Možda bi se moglo doći do nekog sveobuhvatnijeg zaključka da se testirao veći broj ljudi i da se promatralo reakcije kad bi pomoć tražilo istodobno više njih, neki od njih fizički slični nama.

Moje iskustvo. Površno sam znala curu koja je iste visine, stasa kao ja, a imamo i slične crte lica. Nosile smo jednom prilikom identične uniforme, reakcija jedne od osobe u blizini bila je :"Ja vas dvije uopće ne razlikujem, mislila sam kako si se sad tu stvorila, a malo prije si bila tamo?!"

Uglavnom, nakon toga smo se počele smiješkati jedna drugoj, promatrati se, intenzivno komunicirati, čak se prilikom sastanaka s velikim brojem ljudi zajedno družiti, ići na kave... I smatrala sam je vrlo simpatičnom, pomalo kao da mi je "alter ego" (začudo), iako se nismo dobro poznavale.

Drugom prilikom imala sam u trgovačkom centru bliski susret sa svojom drugom "dvojnicom". Prošla sam kraj ogledala i vidjela svoj odraz, svoj način kretanja, a onda skužila da to nisam ja, ha, ha! Cura mi je lagano mahnula (i ja njoj) i nasmiješila se.

Na temelju toga mogu samo razglabati o raznim razlozima takve reakcije. Možda se radi o tome da fizičke sličnije ljude smatramo bližima sebi samima i da su nam radi te predispozicije sličnije "aspektirani" izazovi i situacije svakodnevnog života pa smo često u "sličnoj kaši". Jedan dio istine je vjerojatno u tome da kod takvih, nama sličnih ljudi nema potreba kompetcije, uspoređivanja, konkurencije pa ni potencijalne zavisti, jer smo "tu, negdje". Ona/on meni fizički sliči pa nećemo dolaziti u sukobe, pokušavajući da jedna dostigne drugu.

Za teoriju koja se tiče obitelji, stvarno ne znam što bi rekla. Možda je razlog tome međuobiteljsko nadmetanje?!