Život poslije života

Poklapanje priča uopće ne mora biti slučajnost (ako govorimo o tome da su proizvod mozga)

@Chak, mozak nista ne radi nasumice. Za sve sto radi on ima razlog - zamisli kakav bi haos to bio kad bi slucajnosti postojale. Jedna slucajnost dovoljna je da unisti sve sto jest... A ljudi primaju dosta informacija iz istih izvora, potaknuti istim motivima. Prvenstveno strahom. Jesi li se ikad zapitao zasto je tako tesko navesti nekoga da te voli, a tako lako da te se boji???

Archangel je napisao/la:

Prvenstveno strahom. Jesi li se ikad zapitao zasto je tako tesko navesti nekoga da te voli, a tako lako da te se boji???

Hmm evo sad se pitam, sad kad si to spomenu razmišljam zašto je tomu tako. To je možda dobra tema za neki novi topic.

Ako hoces mozes je otvoriti, ali mislim da nema potrebe. Lako je ustanoviti da je tako, a zasto je tako - zbog straha, naravno! Velike su sanse da je strah bio PRVA emocija PRVOG organizma i da su sve ostale nastale u korelaciji sa prvom, OSNOVNOM emocijom... Kad bolje razmislim, mozda takva tema i nije naodmet...

@The Immortal...mislim da se sjecaju zivota na Zemlji jer su im ti utisci najsnazniji trenutno. Naime, obzirom smo upravo inkarnirani u ljudska tijela tako ona djeluju na nas kao i mi na njih. Lakse se sjetit onoga sto je slicno ovome. Ja sam bila na regresiji i posjetila dva ljudska i jedan vanzemaljski vise mentalni svijet.

Ja bih voljela otići na regresiju, mada nemam nikakvih posebnih razloga za to, nikakvih paničnih strahova od recimo oštrica ili vode ili takvog nečeg što bi moglo da ukazuje da sam nastradala u nekom prošlom životu, mada ko zna... Svejedno, čisto da vidim

Regresiju (sa stručnjakom ili nekom od drugih metoda koje tome služe) bi trebalo polušati onda kada osoba oseća snažnu potrebu da se seti... *

Da.
Mada, kod mene je u pitanju radoznalost, a ne neka potreba za prisjećanjem...
Ta radoznalost ima da me ubije jednog dana samo tako

Pa ces u sljedecem zivotu imati strah od radoznalosti...ali upravo zato ovaj put NECES ici na regresiju!

mislim da imamo svoj put bijo sa namjerom ili bez nje izabrani smo i da kud god se okrenemo sve ima svoju fascinirajucu bit postojanja....
mi zivimo u svijetu i sistemu matrijalnosti,logike i vijerovanja u ono sto samo vidimo, dok su druge dimenzije sasvim prica za sebe ♥♥♥♥♥♥♥,,

Rain (pet lis 12, 2007 9:04 am) je napisao/la:

Vjerujete li da se život nastavlja nakon ovog života, nakon smrti, ili mislite da tada sve prestaje?

Koja su vaša očekivanja vezano za život nakon smrti?

Ne verujem.

Ne. Draze mi je vjerovati u zivot za vrijeme zivota a ne poslije. Zapravo, svi koji vjeruju u te bajke onemogucavaju sebi kvalitetan ZIVOT, jedan i jedini....tu, sada i gotovo. O moroni

Bila je ona emisija na rubu znanosti a tema o putovanjima duše poslje smrti.
Možete cijelu emisiju pogledati i na youtube-u

U emisiji 8. kat bila je tema o klinickoj smrti. Izaslo je na Youtubeu pa evo:

Jel tko pogledao? Dobre su price gostiju.

Ja sam pricao sa dvoje ljudi koje poznajem dobro, koji su doživjeli kliničku smrt, te sa ljudima koji su bili pored njih dok su bili u operacijskoj sali... Oboje od njih su mi potvrdili što se dešavalo u sali, te izvan nje, te tko ih je bodrio u sobi za čekanje, što su nosili na sebi, koliko je sati bilo, koliko je trajalo, tako da nakon tih priča, zasigurno vjerujem...

Jedna osoba mi je susjed kojeg znam preko 10 godina, druga osoba mi je baka. Nakon njihovih priča, ne možeš ni posumnjati... Da je bar svima tako!

A mozes li nam ispricati detaljnije malo

Jedanaestogodišnji Colton Burpo iz američke savezne države Nebraske u dobi od četiri godine umalo je preminuo na operacijskom stolu od puknuća slijepog crijeva, no ono što se dogodilo nakon operacije potaknulo je mnoge rasprave.
Njegov oporavak bio dugotrajan i mukotrpan, a mali je Colton svoje roditelje šokirao kada im je detaljno prepričaju što su oni za vrijeme njegove operacije radili u čekaonici. Svom je ocu, primjerice, rekao kako su mu anđeli pjevali dok se molio za sinov oporavak.

Četiri mjeseca nakon operacije Colton je počeo prepričavati stvari koje je doživio dok je ležao na operacijskom stolu. Ispričao je kako je 'na nebu' naišao na svoju sestru, što je posebno šokiralo njegove roditelje koji mu nikada nisu rekli da je njegova majka spontano pobacila curicu prije njegova rođenja.

'Izgledala mi je poznato. Odmah me počela grliti, govoreći kako joj je drago da ovdje gore ima nekoga iz vlastite obitelji', tvrdi Colton koji je navodno susreo i svog pradjeda Popa, koji je preminuo prije 30 godina prije dječakovog rođenja, a za kojeg kaže da je izgledao kao mladić, a ne starac.

Dječak tvrdi da su njegova sjećanja i vizije, što je vrijeme više odmicalo, postajale sve stvarnije. 'Sjećam se Isusa, zlatnih ulica i mnogo boja. Sjeo sam Isusu u krilo i osjećao sam se sigurnim. Bog je glavni i najveći na nebu. Može držati svijet u dlanovima', tvrdi dječak koji je 'vidio i djelić smaka svijeta'.

Naravno, kao što to obično biva, njegova su iskustva ispričana i u knjizi koja se do sada prodala u više od pola milijuna primjeraka, a koju su napisali Coltonovi roditelji.

'Ne znam zbog čega, ali Bog je odabrao nas. Učinio je nezamislivo čudo', kazao je dječakov otac. izvor

Bilo je na kanalu national zone jedan dokumentarac o onim ljudima kojima je duša izašla iz tijela pa se opet vratila svi su uglavnom vidjeli jako svijetlo.

Evo jos jedna reportaza o tome.

Zanimljivo.

Alpha ono je bilo ukratko, ne znam više o detaljima, uglavnom znali su jedno i drugo koliko je što točno trajalo i cijelo vrijeme su osjećali ugodu i toplinu, te mi tvrde da je to neopisivo da to ne možeš kao čovjek doživjeti, tj. bar dok si u tijelu( inkarniran).

Da je pripadnik Islama vidio bi Alaha i meleke, da je Hindus vidio bi Krišnu i Šivu... zanimljiva priča, koja je sjajno kapitalizirana, i ne sviđa mi se promocija religije, bilo bi mi draže da nije vidio Boga i anđele niti ikakvo "božanstvo". Smatram da na tim razinama vrijedi ona izreka. "Seeing is beliving.", naime, "mentalna projekcija" postaje stvarnost i obratno. Na takav način ja doživljavam shvaćanje smrti i onoga nakon života.

U ovom prilogu i priči me fascinira činjenica da dijete od 3 godine zna sve o Bibliji i Kršćanstvu (ne sad sve ali, i tko je Isus, što je raj, što su anđeli, anđeli koji pjevaju, postoji Bog, on upravlja, čak i o apokalipsi priča). O pobačaju i djedu ne možemo znati sigurno već samo vjerovati klincu koji je imao viziju sa 3 do 4 godine. Sve je jasno kad shvatiš da se roditelji mole svako malo. Moguće je da je dečko to sve doživio i projicirao svemir kroz kršćanski pogled, ali to po meni ne znači kao jedina i nužna istina, stoga mi se ovo vrlo ne sviđa.

Super mi je ova fora sa knjigom, odličan bussiness!

i nemam neki izbor.

prosto mi je neprihvatljivo da nema nekog viseg "smisla" u svemu ovome.

s druge strane, teret mi je da mnogo razmisljam o "stvarnosti iznad stvarnosti"


tako da mi je najlakse bilo da verujem mamine price iz detinjstva o svemu lepom sto nas ceka tamo iza nebeskog plavetnila ...